DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2015 str. 60     <-- 60 -->        PDF

Popularizacija hrvatske flore - PASJI TRN (Hippophaë rhamnoides L., Elaeagnaceae) U FLORI HRVATSKE
Jozo Franjić
(= pastrn, vučji trn, vukodržica, zlolesina) eng. Sea Buckthorn; njem. Gewönlicher Sanddorn; fran. Argousier, Saule épineux; tal. Olivella spinosa; slov. navadni rakitovec
Pasji je trn glacijalni relikt, koji se je nakon povlačenja ledenoga pokrova širio prema sjeveru i višim planinskim položajima. Danas je rasprostranjen na području Europe i Azije. Nastanjuje šljunkovite i pješčane riječne sprudove u sastavu zajednice Hippophaëo-Berberidetum Moor 1958. Gledano u europskim razmjerima, svojta raste i na pješčanoj podlozi unutar rjeđih šumskih, najčešće borovih sastojina. U Hrvatskoj je vrlo rijedak i  prirodno se javlja u Međimurju (uz Muru i Dravu), a još se navodi za područje Samobora, Skradina i u Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U uzgoju je zabilježen u Nespešu i Starom Brestju (Sesvete).
Listopadni je grm ili niže stablo visine do 6 m. Korijen je snažno razvijen. Stabljika ima stršeće, gole i crvenosmeđe grane. Postrani ogranci se razvijaju u snažne trnove, a jednogodišnje grane prekrivene su srebrnastosivim dlakama. Listovi su izmjenični, linearnosuličasti, cjeloga ruba, srebrnastosivi, prekriveni zvjezdastim dlakama, dugi 5–7 cm, s peteljkom dugom oko 5 mm. Dvodomna je vrsta, cvjetovi su sitni (oko 3 mm), razvijaju se na prošlogodišnjim ograncima, cvjeta prije listanja ili istodobno, od III-V. mjeseca; oprašuje se entomofilno. Ocvjeće je neugledno u obliku dvolapne čaške; ima četiri prašnika, u gustim kuglastim nakupinama; ima jedan tučak, s nadraslom, jednogradnom plodnicom i jednim sjemenim zametkom. Plod je narančastocrvena sočna boba, dužine 7–8 mm; čvrsti endokarp obavija samo jednu sjemenku.
U prirodi se rasprostranjuje vegetativno ukorjenjivanjem izbojaka donesenih riječnim bujicama, a i sjemenkama koje raznose ptice (endoornitohorno). Plodovi su ukusne sočne bobe koje obiluju hranivim tvarima, bogate su vitaminom C, pa je biljka nekad služila u prehrani i u narodnoj medicini, a u nekim se zemljama zato preporučuje i njezin uzgoj. Od davnina su plodove dodavali hrani domaćih životinja, a i sam se naziv grč. hippophaë (konjski sjaj) može se s tim povezati zbog utjecaja vitamina C na sjaj konjske dlake. Kao pionirska vrsta, primjenjuje se i za učvršćivanje ogoljelih terena, pa se na takvim mjestima i sadi, a zabilježeni su i slučajevi naturalizacije. Uzgaja se i u vrtlarstvu kao ukrasni grm. Jestiva, medonosna i ljekovita biljka.
U literaturi se navodi osim tipične podvrste (ssp. rhamnoides) još dvije podvrste ssp. carpatica Rousi i ssp. fluviatilis Soest, kao i srodna vrsta H. salicifolia D. Don, koja je rasprostranjena na području Himalaja.