DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2015 str. 78     <-- 78 -->        PDF

s projektima, tim više što se već do sada znatno kasni s povlačenjem novca iz fondova EU?
I na kraju pisma stoji, citiram: „Sva ostala pitanja su iz domene poslovne politike Društva, pri čemu odgovornost za organizaciju i pravovremeno izvršenje poslova snosi Uprava Društva.“
Kada bi to tako bilo (mislim na odgovornost), bilo bi lijepo. No nažalost, greške i posljedice načinjene u šumi vide se tek nakon deset i dvadeset godina, a tko zna koliko će se uprava Društva do tada promijeniti ? Na ostala, šumarskim stručnjacima bitna pitanja koja su naznačena u pismu HŠD-a, nema odgovora?
Dodao bih još nekoliko redaka kao podsjetnik na prošla vremena, sa željom da se neke od grešaka ne ponavljaju. Nije sporno da novo vrijeme donosi mnogo toga dobrog, naravno i napredak ako se znanje i politika uzajamno dobro poslože. No neka, po mom mišljenju negativna zbivanja, ponavljaju se kroz povijest. Po završetku Drugog svjetskog rata pa sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća, šumarstvo je prošlo kroz bezbroj reorganizacija. Gospodarilo se integralno - ustupanjem sječe i izrade DIP-ovima i raznim „šumarskim manipulacijama“, a šumarije su obavljale doznaku i uzgojne radove, pa se nakon izvjesnog vremena opet gospodarilo integralno u okviru šumarija. Nekoliko puta su osnivana šumska gospodarstva, pa zatim opet rasformirana. Neko vrijeme su šumarije bile ustanove sa samostalnim financiranjem, pa opet u sastavu šumskih gospodarstava, a da ne govorimo o ovlastima lokalnih i kotarskih politika i ingerencija nad krojenjem sudbina u šumarstvu. Sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća šumarstvo je prolazilo kroz tešku kušnju zbog neznalica u politici, a ono malo visoko obrazovanih šumarskih stručnjaka, kao i danas, malo se slušalo. To je uostalom danas vidljivo i u drugim područjima, a ne samo u našem šumarskom. Tek šezdesetih godina u šumarstvu se krenulo u boljem smjeru. Osnovana su šumska gospodarstva sa pripadajućim šumarijama. Odluke o poslovanju donošene su na razini šumskih gospodarstava, uz stalno učešće šumarija u tim odlukama. Krenulo se sa značajnijim ulaganjima u uzgajanju šuma, izgradnji šumskih prometnica, novoj šumarskoj mehanizaciji, obuci šumskih radnika, izgradnji odmarališta, plaće zaposlenih u odnosu na druge firme bile su znatno povoljnije, a država je dobila svoj dio koliko je bilo određeno. Također se dio ostvarenih sredstava izdvajao i za krška područja. U vlastitim eksperimentalnim radionicama ostvarene su mnoge inovacije u šumarskoj mehanizaciji koje su poboljšavale učinkovitost i kvalitetu rada. Šumarski stručnjaci (spominjem okruženje u kojemu sam radio), sastajali su se nekoliko puta godišnje, uvijek na drugom terenu, u drugoj šumariji, zbog razmjene iskustava i postignutih rezultata na radilištima i rasadnicima. Sve je to bilo moguće ostvariti zbog motiviranosti svih djelatnika, a ponajprije šumarskih stručnjaka. Nadgradnja (bilo na regionalnoj ili republičkoj razini) imala je više-manje savjetodavni karakter.
Dakle, samo decentralizacijom planiranja i odlučivanja u šumarstvu moguće je ostvariti trajno optimalne rezultate. A upravo sada, danas, dvadeset godina nakon Domovinskog rata, činimo dio pogrešaka iste vrste kao u prošlom stoljeću. Sve više stežemo, demotiviramo djelatnike (osim dobro plaćene pojedince) i dovodimo ih u sve veću nesigurnost u svakidašnjem radu i osobnom životu. I to ne samo u šumarstvu, nego i ostalim djelatnostima! Politika opet sve više upliće svoje prste u ono u što se ne razumije, a savjetnici političara su obično neki anonimusi.
Ovo što pišem nije nostalgija za prošlim vremenima, nego stvarnost današnjice u svim segmentima našega društva. PROFIT je Bog kojemu se klanjamo, a posljedice pohlepe će rješavati i plaćati buduće generacije.
Ja sam već dosta dugo u penziji (nisam u mirovini!) i ne bi me se trebalo ticati što se radi u Hrvatskim šumama. No ne mogu, ne pratiti zbivanja u struci koliko god mi to omogućuju informacije. U šumarsku struku uključen sam gotovo šezdeset godina, prolazeći kroz sve faze rada kao aktivan djelatnik, a i kasnije kao umirovljenik. Poštujem samo jedno životno pravilo i od toga nikada ne bih odstupio, a to je: veličina svakog čovjeka (pogotovo prvih u poslovnoj hijerarhiji), a postizanje sigurnog uspjeha u radu leži u tome da je spreman primiti i najoštrije primjedbe i kritike, te u svakom trenutku stupiti u dijalog sa sugovornikom suprotnog stava ili mišljenja, ali pod uvjetom da sugovornik, ma kojeg ranga bio, ni u kom slučaju ne smije zbog svojeg stava dospjeti na popis onih u „nemilosti.“
Dužnost je i obveza poslodavca, argumentima dokazati svakom suradniku ili sugovorniku drukčijeg mišljenja da nije u pravu, a ne tražiti od njega da se pod svaku cijenu (ili ucjenu!?) mora složiti s mišljenjem nadređenog.
Autoriteti postignuti zastrašivanjem nisu autoriteti. Autoritet se postiže stvaranjem dobrih međuljudskih i poslovnih odnosa, otvaranjem novih radnih mjesta, poboljšanjem uvjeta rada, ostvarivanjem novih tehnoloških dostignuća, povećanjem produktivnosti rada, a da pritom nema nikakvih posljedica i štete po šumu i zdravlje radnika.
Osobno sam ponosan što sam u većini slučajeva skladno radio sa svojim suradnicima, jer smo samo na taj način postizali dobre rezultate.