DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2015 str. 74     <-- 74 -->        PDF

OZIMNICA (Eranthis hiemalis /L./ Salisb., Ranunculaceae) NAJRANIJA PROLJETNICA
Jozo Franjić
(= Helleborus hyemalis L., H. monanthos Moench.)
(= ozimica, titra, talovnik zvjezdoliki)
eng. Winter Aconite; njem. Winterling
Rod Eranthis Salisb. pripada porodici Ranunculaceae, a obuhvaća osam vrsta od kojih još samo vrsta E. cilicica Schott et Kotschy dolazi u jugoistočnoj Europi (Grčka) i Maloj Aziji, a ostalih šest vrsta dolaze u srednjoj i istočnoj Aziji. Najbliži srodnik rodu Eranthis (ozimnicama) je rod Helleborus L. (kukurjeci), pa joj je i prvotno ime ozimnice – Helleborus hyemalis L.
Ozimnica (Eranthis hyemalis) je vrlo rijetka biljka hrvatske flore, a općenito je rasprostranjena na području južne i jugoistočne Europe. Relativno je česta i u srednjoj i zapadnoj Europi, te u Sjevernoj Americi i to kao kultivirana i podivljala. Zbog lijepih cvijetova, koji često čine velike zlatnožute tepihe i zbog vrlo ranoga cvjetanja, poznata je u hortikulturi već od 1580. godine.
Do nedavno je bila poznata samo iz razmjerno malenoga broja lokaliteta, ali je u posljednjih 20-ak godina otkriveno više njenih novih nalazišta. Raste u mezofilnim i neutrofilnim hrastovo-grabovim šumama nizinskih i brežuljkastih predjela, najčešće u rubnome dijelu. Često se javlja i na poljoprivrednim površinama, u živicama, šikarama, bagremicima i sl. Pripada južnoeuropskome flornom elementu.
Nakon što sjemenke dozoriju, nadzemni dio biljke postupno odumire, da bi sredinom ili krajem svibnja sasvim usahnuo. Preostali dio godine ozimnica proživi u obliku podzemne stabljike – podanka sličnoga gomolju, iz kojega u siječnju ili veljači opet potjeraju novi cvjetovi i listovi.
Ova je biljka tercijarni relikt, tj. ona kao i mnoge druge naše rane proljetnice predstavlja ostatak bogate, termofilne flore iz doba tercijara. Uspjela je preživjeti zahvaljujući brojnim prilagodbama – izuzetno kratkom vegetacijskom razdoblju, preživljavanju zime u obliku podanka (geofit), ali vrijeme cvjetanja zadržalo se nepromijenjeno tijekom mnogih tisućljeća.
Za hrvatsku floru, ozimnicu prvi bilježi Visiani (1826) za Boraju u Dalmaciji i Pavić (1851) za okolicu Požege i Papuk, zatim Müggenburg i dr. (1866) za Jagodnjak kod Požege i za Papuk, te Schlosser i Vukotinović (1869) za područje Ivanščice u Hrvatskome Zagorju. Cindrić (1974) ju bilježi za područje Dilja, sjeveroistočno od Slavonskoga Broda, Šegulja (1977) za područje Vukomeričkih gorica, Regula-Bevilacqua (1978) za područje Strahinjščice (Donji Kamenečki), Topić i Šegulja (1983) za istočnu Slavoniju kod Vukovara i Tovarnika, u šumi Jelaš te na obroncima uz Dunav između Erduta i Aljmaša. U pregledu flore Požeške kotline vrstu E. hiemalis navodi i Ilijanić (1977).
U novije vrijeme Šegulja (1994) iznosi popis svih poznatih nalazišta vrste E. hyemalis u Hrvatskoj, među kojima se kao nova ističu Opeka kod Varaždina, Donji Miholjac, Medvednica te Mošćenice i Kastav na obroncima Učke. Isto tako ozimnicu Franjić (1992) bilježi na četiri lokaliteta za područje Đakovštine (Musić, Levanjska Varoš, Ovčara i Slobodna Vlast) i na dva lokaliteta za područje Požeštine (Paka i Ruševo). Tamo se ozimnica javlja u velikoj množini na degradiranim staništima zajednice hrasta lužnjaka s običnim grabom (Carpino betuli-Quercetum roboris) i zajednice hrasta kitnjaka s običnim grabom (Epimedio-Carpinetum betuli), a najveća zastupljenost zamijećena je u mladim bagremicima. Isto tako je uočeno da ozimnica ne prodire dublje u šumu s potpunim sklopom, dok se na poljoprivrednim površinama javlja, također u velikoj množini, na djetelištima i malim parcelama pod različitim poljoprivrednim kulturama, gdje je primjena pesticida i umjetnih gnojiva neznatna. Na površinama pod intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom navedena vrsta se javlja u malome broju, i to samo na rubovima njiva. Upravo zbog toga se pretpostavlja da se ozimnica u tako velikoj množini sačuvala na navedenim lokalitetima u vrlo vitalnom stanju, jer navedeno područje pripada industrijski najnerazvijenijim dijelovima Đakovštine i Požeštine. Najnovije podatke o rasprostranjenosti ozimnice navodi Franjić (1997) za područje Brodsko-posavske županije (Lužani, Ciglenik, Čelinkovići, Sibinj, Završje, Vrhovina, Trnjani, Garčin i Donji Andrijevci), a uz to daje i pregled svih do sada poznatih nalazišta u Hrvatskoj (Slika 1).
Uzroci izmjene brojnosti i mjere zaštite
Zbog razmjerno maloga broja prirodnih nalazišta, ozimnica je još 1958. godine zaštićena Zakonom o zaštiti prirode na svim prirodnim nalazištima. Brojnost i raširenost te vrste smanjena je nestajenjem prirodnih staništa. Krčenje šuma i privođenje tih površina intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji imalo je najveći utjecaj.