DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2015 str. 30     <-- 30 -->        PDF

Analizom dostupnih podataka o njezi i održavanju stabala divljeg kestena u Velikoj Gorici, utvrđeno je kako je ovršavanje stabala u parku obavljeno za vrijeme mirovanja vegetacije 1997. godine, a značajniji napadi kestenovog moljca minera zabilježeni su u 2000. i 2001. godini. Zbog ne vođenja dnevnika arborikulturnih zahvata na stablima, u prošlosti nije bilo moguće preciznije utvrditi utjecaj napada biljnih bolesti i štetnika te ovršavanja stabala na radijalni prirast.
Utvrđena je pozitivna korelacija radijalnog prirasta s oborinama u proljeće (R2=0,24), a negativna s prosječnom temperaturom zraka u proljeće (R2=–0,24) i prosječnom maksimalnom temperaturom zraka u proljeće (R2=–0,25).
Na slici 3. mogu se uočiti određene zakonitosti radijalnog prirasta i klime. Utvrđeno je kako je radijalni prirast bio u ovisnosti s količinama oborina u proljeće i maksimalnom temperaturom zraka u proljeće.
4. Rasprava
Discussion
Divlji je kesten poznato drvo široke i guste krošnje koje se puno upotrebljava za podizanje drvoreda. Prema Horvatu (1943) preporučeni razmak kod podizanja drvoreda s vrstama koje imaju široku krošnju kao što su javori, kesteni, gledičije i hrastovi iznosi od 7 do 9 m. Utvrđeni razmak između mladih drvorednih stabala divljeg kestena u Zagrebačkoj ulici iznosio je od 5,4–18,6 m, dok je razmak između starih stabala iznosio od 5,6–26,1 m. Utvrđeni razmak između mladih stabala u parku iznosio je od 7,5–20,6 m, dok je razmak između starih stabala iznosio od 5,5–18,5 m. Razmak između starih drvorednih stabala u blizini Željezničkog kolodvora bio je od 5,5–68,5 m. Ovako velika varijabilnost u razmacima govori nam kako su pojedina stara stabla uklonjena i nisu zamijenjena sadnjom mladih stablima na isto mjesto. Prvotni razmak sadnje kod svih stabla iznosio je oko 5,5 m, međutim radi zamjene podzemne infrastrukture, izgradnje parkirališnih mjesta i slabog općeg stanja došlo je do povećanja razmaka između stabala čime je drvored izgubio svoju prvobitnu funkciju.
Prilikom selekcije vrsta za sadnju, krajobrazni arhitekti u državama središnje i sjevero-zapadne Europe koriste relativno velik broj vrsta, dok u urbanim područjima dominiraju svega tri do četiri roda kao što su Platanus, Aesculus, Acer i Tilia. Stabla divljeg kestena sudjeluju sa 5–10 % od ukupnog broja posađenih drvorednih stabala na popločenim površinama u zemljama sjeverne Europe (Fostad i Pedersen 1997; Sæbø i dr. 2003), a često predstavljaju najstarije arborističke cjeline u Europskim gradovima (Hegedüs i dr. 2011).
Vrste drveća široke krošnje, npr. rodovi Acer, Aesculus i Tilia često se sade na uskim pločnicima. U takvim situacijama grane mogu dosezati do građevina, pa se stvara jaka zasjena koja uzrokuje druge probleme. Istraživanjem je utvrđeno da 75 % stabala divljeg kestena ima vitalnu krošnju koja je u prošlosti ovršavana. Szewczyk i Guz (2012) na primjeru parkovnih stabala divljeg kestena zaključuju da je vitalitet po Roloffovoj metodi, koja uzima u obzir promjene u strukturi oboda krošnje, dovoljno točna procjena vitalnosti stabla u odnosu na prirast dobiven dendrokronološkom analizom izvrtaka. Gáperová i dr. (2014) navode da su veću ocjenu vitaliteta imala stabla divljeg kestena koja su rasla u blizini stambenih zgrada, u odnosu na stabla u parkovima i uz prometnice. Također su zabilježili malu pojavu truleži koja je bila većinom bazirana na središnjem dijelu debla.