DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 67 <-- 67 --> PDF |
je gotovo stotinu jelena), ne samo hvatanje nego i transport divljači provela neprofesionalno i neetički. Sjetimo se uginuća jelena raskrvavljene glave na Tramontani ili košute slomljenih prednjih nogu u Bribirkoj šumi odmah po ispuštanju. U sanducima neodgovarajućih dimenzija divljač je skakala i okretala se udarajući i ozljeđivajući se o tvrde ničim obložene stijene sanduka. Nenavikla na predatore bilo koje vrste, u prvo se vrijeme nije klonula ni nasrtaja pasa skitnica, koji, primjerice na Tramontani ako nisu mogli svladati jelena, udavili bi tele a potom i telenjem iscrpljenu košutu. Ti su slučajevi prikrivani pred javnošću, kao i sam krivolov. Nikad se nije doznalo tko stoji iza odstrjela jednog aksisa u selu Dragozetići. "Postoji mogućnost da su mještani još kojeg ubili zbog šteta na okućnicama, jer ih se malo vidi", zapisat će u svom izvještaju krajem studenog 1953. riječki kotarski lovni nadzornik za lovište "Tramontana". Pravi je promašaj bio unos aksisa na otok Plavnik, na kojem su poludivlje ovce naprosto nasrtale na ustrašene jelene, otežavajući im pronalaženje hrane i remeteći im mir. Kako su lešine prvih dvaju jelena bile u stanju raspadanja, teško je bilo utvrditi jesu li zadobivene ozljede bile posljedice transportu ili kojeg drugog uzroka. Za mnoga stradanja se nikad nije doznalo jer bi bjeloglavi supovi, kojima je otok bio lovno područje, brzo "prikrili" tragove[4]. Što se lovišta "Punta Križa tiče na njem se, uz bolju organizaciju prihvata i tretmana, jelen aksis mogao održati. Prvih nekoliko godina od unosa pa sve do preuzimanja lovišta od strane Šumskog gospodarstva Delnice (1960), osim golog praćenja i "redukcijskog" odstrjela malo se ili ništa nije poduzimalo oko njegova uzgoja. Onemogućeni neprohodnošću makije da dublje prodru kroz crnikine šume do otvorenijih površina i boljih ispasišta, aksisi su se, držeći se krda, najviše zadržavali tik naselja Punta Križa praveći nepodnošljive štete na vinogradima i okućnicama. Ne čudi da su zbog toga neko vrijeme stavljeni izvan zaštite, kad su u velike odstreljivane i košute i nedorasli mužjaci. Druga ništa manja okolnost da se "diglo ruke" od uzgoja je slab interes lovaca turista za njegovom trofejom. I ono malo jelena za koje je područna Šumarija naplatila odstrjelnu taksu obično je nosilo rogovlje u runji. Iako bi u odnosu na stanišne prilike neki kvarnerski otoci, poput Brijuna i otoka Raba, mogli biti prikladnima za unos i opstanak aksisa, zbog šteta koje su skloni činiti na poljoprivrednim kulturama, kao i na slab lovni interes, valjalo bi se klonuti takvih eksperimenata. Ova tropska vrsta neatraktivnog koštanog ukrasa teško bi bila neka vrijedna prinova naše lovne faune sve kada bi se i mogla uspješno udomiti. Unošenje takve vrste nema opravdanja sve dok neke naše otoke, preplivavanjem s kopna, spontano naseljavaju atraktivniji jeleni lopatari, mufloni, divlje svinje pa čak i medvjed (otok Krk). Zahvala Acknowledgement Ovaj prilog o unosu jelena aksisa na Kvarnerske otoke i priobalje Hrvatskoga primorja ne bi bio napisan da nisam bio u posjedu dijela arhivske građe bivšeg Šumskog gospodarstva |