DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 109     <-- 109 -->        PDF

Osim po brizi za radnike i šumu, posebno je vodio brigu o odnosu s lokalnom sredinom, davateljima usluga u šumarstvu, te kao rukovoditelj komercijale s kupcima.
U vrijeme njegova mandata kao upravitelja šumarije, bilo je razdoblje intenzivnog investiranja u otvaranje šuma. Izgrađeno je preko 90 km šumskih cesta samo u Šumariji Đurđevac, od čega preko 40 km s asfaltnim slojem.  Kada je riječ o odnosu s lokalnom sredinom, uvijek se nastojalo izaći u susret zahtjevima lokalnog stanovništva, da li kroz polaganje trase cesta ili kroz pomaganje održavanja njihovih lokalnih cesta. To je uvijek rezultiralo izgradnjom pozitivnog odnosa prema šumi.
Odnose s kooperantima davateljima usluga u šumarstvu prepustio je meni u potpunosti, uz napomenu: "dužnost nam je voditi brigu da svi kooperanti budu uspješni, da imaju posla i da opstanu. Nije dopustivo da jedan dampingom uništi ostale izvođače, a onda nas počne ucjenjivati."
Kada je riječ o odnosu s kupcima, uvijek je govorio kako treba imati što više kupaca i jednako tretiranih. Poznato je to da niti jedan kupac ne može dobiti robu dok god ima i jedan dinar dospjelog duga. Ovo načelo bilo je opće poznato, pa niti jedan kupac nije niti pokušavao da ih izigra.
Kao većina Podravaca, imao je uzoran vinograd, koji je imao karakter zdravog hobija i ugodnih druženja. Raduje saznanje da se tradicija vinogradarstva u obitelji nastavlja preko sina Brune, redovitog profesora i predstojnika zavoda na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu,
Oproštaj od Ante Tomljenovića – Anče,  svakako je nenadoknadiv gubitak za obitelj, a posebno za suprugu i životni oslonac Anicu. Ali to je gubitak i za sve kolege što su ga poznavali i imali priliku s njim raditi ili se družiti.
Poštovani Ante, hvala ti za sve i neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio, a ponekad se znao pitati, parafrazirajući pjesnika: "ZAŠTO SLOBODA NE ZNA DA PJEVA, KO ŠTO SU SUŽNJI PJEVALI O NJOJ?
Milorad Krasnov  (1935–2014)
Željko Gubijan
Vijest o smrti drage nam osobe s kojom smo na bilo koji način dijelili dio života nikada ne putuje sama. Uvijek je prate tuga, nelagoda, redaju se sjećanja i uspomene. Vijest o iznenadnoj smrti dragog kolege Milorada Krasnova, drugoga dana 2014. godine, pratilo je i veliko iznenađenje, jer smo pred par dana razgovarali, i uz prigodne božićne i novogodišnje čestitke popričali onako prijateljski kao kolege koji su tri godine dijelili isti radni stol i kolegijalnost podigli na razinu bliskosti i prijateljstva koje smo uživali sve do te tužne vijesti.
Milorad Krasnov rođen je 16. srpnja 1935. godine u Zagrebu u hrvatskoj obitelji, kao sin Andrije, građevinskog inženjera i majke Marije rođene Cubelić, domaćice. Svoje đačko i studentsko obrazovanje stekao je u Zagrebu. Osnovnu školu završio je 1948., III. mješovitu gimnaziju 1954., apsolvirao je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu na ŠG odsjeku 1957./58., a diplomirao 1960. godine. Na pripravničko stažiranje odlazi u Šumsko gospodarstvo Sisak 1961. gdje i ostaje raditi kao referent iskorištavanja šuma, a kasnije kao referent prodaje u komercijali. Godine 1963. odlazi u Šumariju Petrinja gdje radi kao referent iskorištavanja i kao pomoćnik upravitelja Šumarije. Tijekom 1974. godine na kratko obavlja dužnost upravitelja RJ Transport Šumskog gospodarstva Sisak, ali ga politika ubrzo vraća u Šumariju Petrinja, gdje mu je ponovo posao iskorištavanje šuma, a ratnu 1991. dočekao je na radnom mjestu upravitelja Šumarije.
Tijekom tih 30 godina života i rada u Petrinji, sa suprugom Brankom podiže i školuje sinove Dalibora i Damira, kupuje stan, započinje graditi obiteljsku kuću i već se polako priprema

ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 110     <-- 110 -->        PDF

za mirnije razdoblje svog zadnjeg radnog petogodišta. Pomalo mašta o svojim ranim umirovljeničkim danima, a onda šok. Razbuktava se rat, i kao i tisuće petrinjaca odlazi iz Petrinje pod granatama, gotovo bez ičega. Sve što se ne može ponijeti ostaje u Petrinji. Stariji sin Dalibor ostaje braniti rodni grad, a s ostatkom obitelji svoje prognaničke dane započinje u Zagrebu, pa u Križevcima, a onda od proljeća 1993. nastavlja u Vrbovcu. Novom energijom puni šumarsku dušu u vrbovečkim šumama, a bogato stečeno radno i životno iskustvo nesebično dijeli s mlađim kolegama.  Zaposlenik Šumarije Vrbovec ostao je do umirovljenja i povratka u opustošenu Petrinju u proljeće 1996. godine.
Razorena kuća, opljačkan i opustošen stan, bolesna supruga, ratom narušeno zdravlje starijega sina, gubitak mnogih prijatelja i poznanika u ratnom vihoru, samo je dio bremena koje je kolega Krasnov mirno, svetački nosio na svojim pogrbljenim leđima prvih godina nakon povratka. Nažalost slijedilo je još crnje razdoblje. Gubitak sina Dalibora, pa supruge Branke, preuzimanje skrbi nad bolesnom sestrom proteklih godina bili su nova kušnja vjere u bolje sutra, koja ga nikada nije napuštala. Uz sve navedene nedaće s kojima se  naš poštovani kolega Krasnov nosio proteklih četvrt stoljeća, ozbiljne osobne zdravstvene tegobe potiskivao je u drugi plan. I kad se činilo da se s njima već i sprijateljio, pritajeni se neprijatelj aktivirao i 2. siječnja 2014. dragog nam prijatelja zauvijek uspavao.
Na posljednjem ispraćaju na gradskom groblju u Petrinji 4. siječnja 2014., od kolege Krasnova prigodnim riječima oprostili su se kolege Đuro Kauzlarić u ime Šumarije Vrbovec i Branko Telar u ime Šumarije Petrinja.
Pri kraju ovog prebiranja svojih sjećanja i uspomena želim samo još jednom izraziti iskrenu sućut najbližoj rodbini, a posebno sinu Damiru koji je ovo teško životno breme proteklog desetljeća dijelio s pokojnim ocem.
Prisjetivši se završnih riječi pjesme "Šume, šume", Antuna Tonija Šrameka, učitelja, pedagoga i velikog zaljubljenika u šumu i prirodu općenito, koje glase:
"Ako nestanu šume, gdje će naše duše raj imati?",
siguran sam da se duša dragoga kolege Milorada Krasnova zasluženo odmara negdje po petrinjskim i vrbovečkim šumama. Neka joj je vječni mir, uživala u tom raju zauvijek.