DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 67     <-- 67 -->        PDF

L’ITALIA FORESTALE E MONTANA
(ČASOPIS O EKONOMSKIM I TEHNIČKIM ODNOSIMA – IZDANJE AKADEMIJE ŠUMARSKIH ZNANOSTI – FIRENZE)
Frane Grospić
Iz broja 2 ožujak-travanj 2014. izdvajamo:
Znanstveno istraživanje o gospodarenju zaštićenim područjima – Terranova di Pollino (PZ), 4. prosinca 2013.g.
Studijski dan na gornju temu održan je s ciljem da se poboljša gospodarenje u zaštićenim područjima. U tu svrhu donesen je projekt „Trajni laboratorij“ u Nacionalnom parku Pollino, kojega je realizirao Poljoprivredno šumarski fakultet Basilicata.
Annibale Formica, direktor Nacionalnog parka Pollino u uvodnom izlaganju dao je informacije o parku, izvršenim pokusnim istraživanjima tijekom 2011. do 2013.g. o prirodnoj obnovi jele i vegetacijskom dinamizmu livadskih površina na visokoj nadmorskoj visini.
Nacionalni park Pollino ima površinu od 192000 ha, odlikuje se izuzetno bogatom biološkom raznolikošću flore i faune. Znanstvena istraživanja odnose se na muniku (Pinus heldreichii var. Leucodermis) i jelu (Abies alba Mill.) od flore, a od faune na srnu, jelena, vidru, vuka, divlju svinju, price grabljivice i strvinare, koji se prate stalnim monitoringom pomoću fotozamki. Posebna istraživanja vrše se na zaštiti stoljetnih stabala, osnivanjem mreže starih šuma nacionalnih parkova južnih Apenina.
Sve ove aktivnosti realiziraju se s ciljem suprotstavljanja gubitku biološke raznolikosti i stvaranju čvršćih ekosustava. Zaštita prirode i očuvanje ekosustava osiguravaju ljudski opstanak i istovremeno doprinose ekonomiji kroz očuvanje tla, vodenih resursa i izgleda krajolika, što promovira razvoj turizma.
Nacionalni park Pollino sa svim svojim prednostima, opravdava uspostavu projekta „Trajni Laboratorij“, koji će zasigurno dati rezultate glede poboljšanja gospodarenja zaštićenim površinama.
Marco Borghetti ističe opravdan interes za znanstvena istraživanja u Nacionalnom parku Pollino, jer su to planinski sustavi mediteranskog okružja, izloženi rizicima klimatskih promjena, gdje se u suživotu mogu naći vrste s različitom evolutivnom i prilagodbenom dinamikom.
Ljuska aktivnost je, a i treba biti, integralni dio okoliša u njegovom razvoju, te se s tog stajališta prije nekoliko godina došlo do saznanja za potrebom osnivanja „teatra“ za dugi period u Nacionalnom parku Pollino.
Studijski dan održan u prosincu prošle godine rezultirao je donošenjem niza konkretnih prezentacija o ekologiji, uzgoju i gospodarenju šumom, utjecaju klime na prirast u šumi bukve i jele, te posebni osvrt na vegetaciju visokih planinskih čistina.
Orazio Ciancio, predsjednik talijanske Akademije šumarskih znanosti i glavni urednik ovog časopisa, naglašava da se u posljednje vrijeme sve više potvrđuje kultura razvoja koja se temelji na tri „E“: Ekologija, Ekonomija i Etika. U tom okviru dužnost je šumara usmjeriti aktivnost prema zaštiti prirodnih resursa i očuvanju šuma na regionalnoj, nacionalnoj i svjetskoj razini.
Odnos čovjeka i šume je „beskonačna priča“. „Šume prethode čovječanstvu, pustinje ga slijede“, aforizam koji je prije dva stoljeća napisao i smislio François Chateubriand, a upozorava čovječanstvo na odnos prema šumarstvu. Treba prijeći zacrtanu granicu izravne i neizravne koristi od šume. U vrijeme kada su otimanje i grabež postali simboli moći, potrebno je mijenjati odnos prema šumi.
Ta promjena odnosa šuma-čovjek, daje šumarstvu drugo znanstveno obilježje. Novo šumarstvo nije samo biologija, kako to neki žele, ali nije ni samo ekonomija kako to žele drugi, već je šumarstvo bioekonomija. Kako je šuma kompleksni biološki sustav, šumarstvo se može označiti i kao bioekonomija šumskih sustava.
Potrebno je razmišljati o gospodarenju šumom ne samo s praktičnog stajališta, već i s metafizičkog, estetskog i etičkog polazišta. Šuma je laboratorij gdje se može otkriti stvarno postojanje umjetnosti i postići duševna, etička i kulturna snaga, koje se ni šumari ne bi trebali odricati.
Francesco Ripullone i dr.: Obnova jele u Nacionalnom parku Pollino – utjecaj svjetlosne mikroklime
Miješane cenoze bukve i jele u Parku predstavljaju šumske formacije od velikog naturalističkog interesa, te su uvrštene u mrežu Natura 2000.

ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Zbog antropološkog utjecaja jela je bila izložena velikom korištenju kao jedina vrsta pogodna za građevinarstvo i brodogradnju. Tako se posljednji ostaci jele u regiji Basilicata nalaze upravo u masivu Pollino. Tu jela čini čiste sastojine male površine i zajedno s bukvom na većoj površini.
Za prirodnu obnovu jele, kao što je poznato, od posebne je važnosti svjetlosna mikroklima koja je limitirajući čimbenik. To je zbog činjenice što se obnova događa u uvjetima gdje gusti pokrov ograničava ulazak svjetla u donji sloj, što pak otežava preživljavanja i obnovu mladih biljaka, unatoč tomu što je jela vrlo tolerantna na zasjenu. Po nekim studijama obnova jele se može odvijati uz učešće svjetla od 5-10% u odnosu na efektivno svjetlo izvan sklopa.
Cilj ovog istraživanja je ocjena uspješnosti obnove jele u različitim uvjetima svjetlosne mikroklime. U tu svrhu izdvojena je površina 5x20 m, na kojoj su obilježena sva stabalca (cca 200), za koja je izračunat takozvani „Light factor“, kao omjer dužine vršnog izbojka i prosjeka dužine postranih izbojaka posljednjeg pršljena. Taj odnos je u uskoj korelaciji s primljenom svjetlošću tijekom godine. Pomladak je po toj osnovi svrstan u 4 grupe „Light factor“-a. To je omogućilo ustanovljenje kapaciteta fotosinteze za svaku Grupu „Light factor“-a.
Na pokusnoj plohi se nalaze stabla različite dobi i uzrasta, od visine od 30 m i promjera 60 cm, kao i mnoštvo stabalaca visini od 1m, čija starost doseže i do 40 godina. Tako velika starost zastarčenih stabala zbog niskog svjetlosnog intenziteta je iznad europskog prosjeka (10-20 godina). Ovdje jela nadvladava bukvu po broju stabala, po temeljnici, a posebice po intenzitetu obnove. Raspoloživost svjetla je bez sumnje potreban uvjet za uspješnu prirodnu obnovu. Otvaranjem sklopa, uzgojnim zahvatima može se pogodovati i ostalim vrstama, manje skiofilnim od jele (bukva, cer).
Angelo Rita: Osjetljivost jele i bukve na klimu u mješovitim šumama južnih Apenina
Šume mediteranskog okružja su jako osjetljive na toplinske udare globalnog zatopljenja, posebice uz mogućnost stresa uzrokovanog dugotrajnom sušom, što za posljedicu ima negativan utjecaj na rast i vitalnost stabala. Mnoga istraživanja jasno pokazuju promjene i uginuće stabala, te isprekidanu geografsku distribuciju s izoliranim grupama stabala.
Od velike važnosti bi bilo saznanje o mehanizmu suprotstavljanja biljnih vrsta na klimatske promjene, posebice za one koje tvore ekosustave posebne vrijednosti. Jelove sastojine, čiste ili miješane s bukvom u južnim Apeninima su s vremenom pretrpjele velike promjene, koje se očituju u rapidnom smanjenju učešća jele. Istovremeno su te promjene uzrokovale smanjenje vitalnosti i prirasta bukve, zbog stresa uzrokovanog sušom.
Istraživanja fenomena utjecaja klimatskih promjena vršena su u posljednje vrijeme na dvije lokacije u Nacionalnom parku Pollino i u Molise-u, obje lokacije uključene su u mrežu Natura 2000. Na obje lokacije, na nadmorskoj visini od oko 1500 m, pokazatelji za bukvu istovjetni su – naglašena osjetljivost bukve na stres zbog suše i pozitivni učinak na prirast nakon ljetne kiše.
Kod jele u Nacionalnom parku Pollino zabilježen je pozitivan utjecaj povećane zimske temperature na radijalan prirast i smanjenje štete od smrzavanja, dok je jela iz Molisea znatno osjetljivija na stres za vrijeme ljetne suše, ali ima pozitivan odnos prema ljetnim oborinama, a negativan zbog niskih ljetnih temperatura.
Ova istraživanja u „stalnom prirodnom laboratoriju“ Nacionalnog parka Pollino služe za stvaranje „data base“, što će koristiti daljnjem istraživanju.
Domenico Perangeli i dr.: Pokusni zahvati u cenozi s jelom
U apeninskom lancu na višim predjelima glavni predstavnik listopadnog drveća je bukva, koju u nekim situacijama prati jela, tisa i cer, tvoreći vrlo interesantne ekosustave. Najinteresantniji dio nalazi se u nekoliko općina u provinciji Potenza na površini od 2400 ha. Tu se nalazi jedina miješana formacija u Italiji koju čine bukva, jela i munika (Pinus leucodermis), koji se može naći samo na istovjetnim područjima Balkana.
U Nacionalnom parku Pollino jela se nalazi na nadmorskoj visini od 1100 do 1800 m (izuzetno i više), te u hladnoj podzoni bukve. Prisutnost jele u Apeninima u posljednjih 10 tisuća godina je dokumentirana u vulkanskim i glacijalnim sedimentima.
Intenzivne sječe na velikim površinama u pretprošlom stoljeću i prije, značajno su smanjile učešće jele. Po nađenoj evidenciji u razdoblju od 1904. do 1964.g., na površini od 2000 ha posječeno je 115000 stabala, i to uglavnom jele visokog uzgoja.
U odnosu na karakteristike staništa, ustanovljeno je šest stalnih pokusnih formacija različite strukture:
– Miješana šuma bukve i jele,
– Bukova šuma s učešćem jele,
– Bukova panjača s učešćem jele,
– Mladik bukve s jelom,
– Miješana šuma jele, bukve i tise i
– Čista jelova sastojina.
Analizirani su podaci iz prošlosti kako bi se ustanovili najvažniji razlozi koji su doveli do aktualne fizionomije populacije, zatim gospodarenje do osnivanja N.P. (1993) i mjere zaštite i očuvanja u okviru strategije gospodarenja Parkom. Doneseni su sljedeći interventni prijedlozi:
– osigurati pokrivenost tla, bez prekida prirodne obnove,
– osigurati bukvi povoljne uvjete unutar strukture u odnosu na dob, kako bi se pogodovalo kvalitetnim stablima,

ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 69     <-- 69 -->        PDF

– pogodovati stvaranju povoljnih šumskih uvjeta za širenje i razvoj jele i
– osiguravati bogatstvo vrsta i raznodobnost stabala.
Ovim načelima dodani su sljedeći ciljevi:
– veća strukturalna složenost ekosustava,
– multifunkcionalnost šume,
– izbjegavanje rigidnih zahvata u dugom periodu i
– trajni monitoring i znanstveno istraživanje.
U svim fazama kulturnih zahvata paziti na očuvanje monumentalnih i vrijednih stabala, te gdje je potrebno osigurati povećanje šumske nekromase. Šumsko-uzgojni zahvati u idućem razdoblju trebaju imati za cilj obnovu krajolika, poboljšanje strukture, zaštitu sekundarnih vrsta, povećanje biološke raznolikosti i smanjenje degradirane površine zbog pretjeranog iskorištavanja u prošlosti.
Andrea Piotti i dr.: Studija o genetskoj varijabilnosti šumskih vrsta.
Učinci klimatskih promjena su jasno uočljivi u mediteranskoj regiji, koja se nalazi na vrhu vegetacijske raznolikosti na svjetskoj razini. Šume tog područja su osjetljivi ekosustavi, oslabljeni pašarenjem, požarima i korištenjem drvne mase, čemu treba dodati rastuće klimatske promjene, koje su posebice u porastu od 70-ih godina prošloga stoljeća. Povećanje temperature za 2°C i smanjenjem oborina za 20 %, te loša prognoza za 21. stoljeće, s dugim sušnim razdobljima, ugrozit će funkcioniranje ekosustava.
Na pitanje kako se šumske vrste mogu suprotstaviti i odgovoriti na rizike vezane za globalne klimatske promjene, postoje tri moguće strategije: migracija, prilagodba promijenjenim uvjetima i korištenje fenotipske plastičnosti.
Nova istraživanja o kapacitetu migracije potvrđuju da putem peludi šumske vrste mogu spojiti svoju genetsku raznolikost na velikim udaljenostima (100-1000 km). Klimatske promjene nameću potrebu migracije i putem disperzije sjemena, no taj potencijal je prostorno ograničen i za vrijeme prošlog glacijalnog perioda dosezao je maksimalno stotinjak metara godišnje. Iako je to impozantna brzina, neće biti dovoljna da se suprotstavi aktualnoj klimatskoj promjeni.
Prilagodba promjenjivim uvjetima za šumske vrste može biti vrlo velika, a pogotovo se to odnosi na fenotipsku prilagodljivost, tj. evolutivni odgovor na genetskoj razini na klimatske promjene.
Kapacitet prilagodljivosti šumskih vrsta svjedoči s aktualnom rasprostranjenosti vrsta, koja proizlazi iz brzog obnavljanja u glacijalnom periodu. Lokalna prilagodba može biti potpomognuta velikom genetskom raznolikošću unutar vrste, kao i genetskim pojačanjem putem peludi.
Za sada se ne može sa sigurnošću tvrditi da se šumske vrste mogu genetski prilagoditi klimatskim promjenama u ciklusu od nekoliko generacija. Ako te promjene nisu brze i intenzivne, a populacije su većih površina, evolutivni potencijal je veći i opstanak sigurniji.
Aktualne studije mediteranskih borova (alepski, primorski i pinija) na cijelom arealu distribucije daje ohrabrujuće rezultate u odnosu na doze genoma uključenih u suprotstavljanje novonastalim klimatskim uvjetima.
Među šumskim vrstama posebno je interesantan slučaj bora munike (Pinus leucodermis ili Pinus heldreichii var. Leucodermis) sa stajališta evolucije i očuvanja, a posebice njegova zapadna granica rasprostranjenosti , koja je najvećim dijelom upravo u N.P. Pollino. To su grupe isprekidanog rasporeda na vrletnim, stjenovitim staništima, na uvalama, zaštićenima od velikog vjetra i toplijih ekspozicija. To je izolirani areal vrste, koja svoju glavnu rasprostranjenost ima na Balkanu.
U N.P. Pollino munika se javlja na visini od 530 do čak 2240 m.n.v. Munika daje posebno obilježje stjenovitim grebenima, gdje rijetka stabla, čudnog izgleda, starosti često i više od 300 g. sa velikim brojem uginulih stabala predstavljaju za znanost vrijedni ostatak reliktne šume tercijara.
Loša prirodna obnova omogućava širenje tek u malim isprekidanim grupicama, a stabala srednje dobi praktički nema. Dosadašnja istraživanja munike dosta su oskudna, tako da nedostaju podaci o kapacitetu disperzije vrste u uvjetima, gdje je genetska osnova između i unutar populacije glavna strategija suprotstavljanja promjenama okoliša.
Novi projekt „Studija genetske varijabilnosti munike u N.P. Pollino“ u suradnji sa Institutom biološke znanosti i bioloških resursa, Poljoprivredno šumarskog i prehrambenog fakulteta Univerziteta Basilicata i N.P.Pollino, trebao bi dati odgovore na genetske karakteristike ove interesantne šumske vrste.