DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 58     <-- 58 -->        PDF

DELNICE – JEDINSTVEN PRIMJER LOVAČKI DOM DELNICE 1954 – 2014.
Alojzije Frković
Ocijenivši da s obzirom na stanje fondova krupne lovne divljači postoji potreban prirodni potencijal koji treba valorizirati, delnički lovci članovi Lovačkog društva „Tetrijeb“ Delnice[1] pedesetih godina prošloga stoljeća pokrenuli su akciju izgradnje lovačkog doma, kako bi stvorili uvjete za prihvat i smještaj lovaca turista. Bila su to vremena, kako reče jedan ugledni gospodarstvenik, prividnog blagostanja, kada se jedan mjesec kupila opeka, drugi cement ili stolarija, a treći se prišlo gradnji. Ishodivši projekt od Nenada Korice, dipl.ing. arh. iz Zagreba te sačinivši plan nabavke potrebne građe i priliva financijskih sredstava, s izgradnjom se otpočelo ljeti 1953.g. Za lokaciju doma odabran je omanja zaravan na približno sredini istočne padine Japlenškog vrha (842 m), koji je masiv upravo te godine rješenjem Državnog sekretarijata za poslove narodne privrede NRH proglašen parkom prirode. Kada je dom već bio u završnoj fazi izgradnje, Delnice je posjetio Drago Andrašić, dipl.ing. šum., tada na dužnosti načelnika Odjela za iskorištavanje šuma Sekretarijata poljoprivrede i šumarstva. Razgledavši dom i družeći se s lovcima, kao marni suradnik zagrebačkog „Lovačkog vjesnika“ u članku pod naslovom Delnice – jedinstven primjer (kojim smo i mi naslovili naš prilog) zapisat će: „Treba doći pa vidjeti taj lovački objekt, pa tek onda čovjek može najbolje ocijeniti ne samo ljepotu tog reprezentativnog lovačkog zdanja, nego i upornost lovaca da pristupe njegovoj izgradnji. Ovaj lovački dom bit će prvi reprezentativni turistički objekt i svakako je do sada jedinstven ne samo u NRH, nego i u FNRJ, ne samo po svojoj veličini nego i po komforu i položaju“.
Smjelost, snalažljivost i upornost delničkih lovaca i šumara
Nakon takve ocjene, mišljenja smo da u godini kad obilježavamo ravno 60 godina od izgradnje i otvorenja doma kažemo koju riječ više o tom „ponosu delničkih lovaca i šumara... koji su našli načina i puta da svojim zalaganjem, nastupom, smjelošću, snalažljivošću i upornošću izgrade ovakav objekt“, napisat će Andrašić. Tlocrtnih dimenzija 20 x 13 m, u prizemlju dom ima veliku salu s kuhinjom i blagovaonicom pokraj kojih je mali salon i društvena prostorija, prvobitno namijenjena za knjižnicu i lovački muzej. Na katu je više komfornih soba s prostranom terasom i jedinstvenim pogledom na grad i okolne visove. U razini terena su višenamjenske podrumske prostorije, koja služe kao

ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 59     <-- 59 -->        PDF

spremišta za raznovrsne sportske rekvizite, centralno grijanje, skladište i drugo. Da bi bio omogućen pristup domu, od gradskog Parka kralja Tomislava izgrađene su stepenice te makadamska, kasnije asfaltirana cestovna poveznica u duljini od kojih 500 m s dobrom starom Lujzijanom, tada jedinom cestovnom vezom Zagreba s Rijekom i Kvarnerskim primorjem. Uz obilatu dragovoljnu radnu snagu lovaca i učenika delničke gimnazije (svi oni koji su u tome sudjelovali bili su lišeni odlazaka na dobrovoljne radne akcije) izgradnju su pomogle, bilo u novcu, bilo u građevnom materijalu, lokalna privredna poduzeća i društvene organizacije. Tako je tadašnji Savez lovačkih društava NRH uz donaciju od 50.000 kuna darovao „i dvije uljane slike s lovačkim motivima“, Šumarija Delnice isporučila je 55 metara kubičnih jelove građe, DIK Ravna Gora izradio „sav namještaj od tvrdog drveta hrasta, brijesta i javora u prirodnim bojama“ i dr. Uz dom je vezano i podizanje brončane statue srnjaka u prirodnoj veličini te „mali lovački zoo“, do čijeg osnivanja je bilo posebno stalo mlađim članovima delničke „zelene bratovštine“. Da zaključimo mislima prof. Andrašića: „(Iz)gradnjom ovog prekrasnog lovačkog doma delnički lovci udarili su temelje lovnom turizmu za koji ima prirodnih uvjeta s obzirom na ljepotu kraja i mogućnosti lova“.
O sudbini doma iz arhiva lovačkog društva
Iz bogatog arhiva delničkog lovačkog Društva , koje je tada brojilo oko pedesetak članova, dom kao ugostiteljski objekt s puno očekivanja svečano je otvoren 5. rujna 1954. Nakon tri do četiri mjeseca dobre posjećenosti i uspješnog poslovanja, posebice preko dolazećih božićnih i novogodišnjih praznika kada se za smještaj tražila „karta više“, priliv gostiju sve se više smanjivao, a da ne govorimo o inozemnim lovcima turistima kojih tih prvih godina naprosto nije ni bilo. Svraćali su tu uz skijaše i izletnika i veliki svjetski državnici poput Tita, Kardelja, generala Žukova i mnogih drugih, upisivali se u knjigu posjetitelja i odlazili. Dom je stao stagnirati i gomilati gubitke koje Društvo nije moglo ni organiziranjem učestalih lovačkih zabava ni donacijama podmirivati. Nakon predsjednikovanja Stjepana Vukelića, prof. i direktora delničke gimnazije, kormilo Društva preuzima agilni domaći čovjek Nikola Raspor, koji nakon što NO Gradske općine Delnice odbija podmiriti gubitke, uspijeva da skupština Društva 28. veljače 1955. donese odluku da se domaru doma Andriji Majnariću i sedmorici zaposlenika da otkaz, a dom kao ugostiteljski objekt po prvi put zatvori svoja vrata. Da ne dođe do veće blamaže, Općina ubrzo popušta i objekt predaje na upravljanje Ugostiteljskom poduzeću „Risnjak“ Delnice, ali ne zadugo. Kako je u redovima lovaca bilo i onih koji se nisu mirili s činjenicom da objektom koji su podigli vlastitim radom i odricanjem netko drugi upravlja, sazvana je sjednica Upravnog odbora 10. studenog 1955. na kojoj je na temelju izvještaja predsjednika Gospodarskog odbora Društva Vilima Knivalda lovački dom ponovno vraćen u okrilje Društva (poslovođom doma imenovan je Josip Jelinić). Bura oko doma time se ne stišava. Padaju ostavke, nesuglasja, prijepori, a gubitci iz godine u godinu sve to više rastu. Kada je Društvo definitivno spoznalo da od lovnog turizma neće biti ništa (odobreni odstrjelni kontigenti jedva su podmirivali htijenja rastućeg članstva), diglo je ruke od doma, da bi šezdesetih godina prošloga stoljeća lovački dom kao motel preuzelo na upravljanje Šumsko gospodarstvo Delnice. Više uzastopnih snježnih zima, a s tim u vezi i preuzimanje organizacije skijaškog natjecanja srednjoeuropskih zemalja, poznatije kao „Cup Curikkale“ 1962.g. i druge zimske sportske manifestacije, unijele su određenu živost i povećale posjećenost doma, a otud i kakvo takvo „uspješno“ poslovanje. Puštanje u promet autoceste Rijeka – Zagreb novi

ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 60     <-- 60 -->        PDF

je udarac ugostiteljstvu Gorskog kotara. Gosti u tranzitu zaobilaze Delnice i one ostaju po strani. Domom danas, u sklopu „Hrvatskih šuma“ d.o.o. Zagreb upravlja Uprava šuma Podružnica Delnice. Iz izjave koju je na 2. sjednici Upravnog i Nadzornog odbora HŠD-a od 30.travnja ove godine dao predsjednik tvrtke mr. sc. Ivan Pavelić „da će se svi turistički i ugostiteljski objekti koji nisu u funkciji lova iznajmiti“, jasno proizlazi sudba Lovačkog doma Delnice – nekad ponosa delničkih lovaca i šumara.
Ograđeno uzgajalište jelena lopatara
Predstavivši izgradnju i sudbu delničkog lovačkog doma ne smijemo ne osvrnuti se na njegov „mali lovački zoološki vrt“ . Podignut unutar golosjeka Japlenškog vrta, tik do lovačkog doma (čistu sječu proveli talijanski okupatori 1943.g.), u ogradi veličine nepunih pola hektara najprije je ispuštena srneća divljač (pretežito pripitomljeni primjerci koje su lovci kao „nezbrinutu lanad“ držali u svojim okućnicama). Travnja 1954. vrt je dobio na poklon par jelena aksisa s Brijuna, za koji je podignut „mali vrtić“ unutar velikog „kako bi se blago priviklo i sljubilo sa srnama“. Nažalost, idila nije dugo potrajala. Svibnja iste godine košuta aksisa teli mrtvo tele, a već sljedeće zime postaje žrtvom „bijele smrti“. Kako su oko vrta registrirani prvi znaci nezakonitog lova, NO Gradske općine Delnice donosi naredbu po kojoj se u Park šumi Japlenški vrh i susjednom Vrtuljku zabranjuje kretanje s lovačkim oružjem i vođenje lovačkih pasa. Kako je i tu bilo teškoća oko podmirenja troškova održavanja vrta, Društvo pri Narodnoj banci Delnice otvara poseban račun pod nazivom „LD Delnice – zoološki vrt“, uspjevši vrt održati sve do današnjih dana. Unutar polustoljetne smrekove kulture na površini od oko 2,5 ha ograđeno je uzgajalište jelena lopatara, koji jedino mogu podnijeti zatočeništvo, i na sreću, ne više odveć hladne i snježne goranske zime.
Brončani „bambi“ s osebujnim rogovima
Zaštitni znak doma i vrta zacijelo je brončana statua srnjaka, rad akademskog kipara Balizara Bahovića iz Zagreba[2]. Mnogi se pitaju odakle bronca u ona teška poratna vremena za srnjaka salivenog u naravnoj veličini? Prema zapisu kolege Željka Gjukića, dipl. ing. šum. iz Delnica[3] riječ je o poprsju rimskog vojskovođe Julija Cezara slučajno pronađenom unutar složaja ogrjevnog drveta u podrumu zgrade stare delničke gimnazije u Supilovoj ulici, ostavštini iz doba talijanske okupacije. Kako je do brončanog poprsja ubrzo došao direktor gimnazije Vukelić, isti ju je kriomice vlakom otpremio u Zagreb do prijatelja Bahovića, sa zamolbom da kao vrsni kipar iz nje izradi srnjaka. U zamisli je uspio. Lovački dom Delnice od prvog dana krasi srnjak od bronce. Uz tu skulpturu vezana je još nešto interesantno. Svi oni koji malo bolje pogledaju srnjakov koštani ukras, složit će se da isti malo odudara od onog iz prirode. Umjesto prednjeg, stražnjeg i vršnog paroška, kiparov srnjak nema stražnjeg paroška, ali zato ima dva prednja i jedan vršni!