DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 70 <-- 70 --> PDF |
okružnoga fizikusa. Za vrijeme boravka u Jagodini Pančić je odlazio i u Ćupriju i tu je upoznao Ljudmilu, kćerku barona inženjera Kordona, koju je zatim u Kragujevcu zaprosio i u siječnju 1849. godine vjenčao se s njom u pravoslavnoj crkvi u Ćupriji. Sljedeće godine primljen je za člana Društva srpske slovesnosti (preteča Srpske kraljevske akademije), a 1853. godine postavljen je za profesora prirodnih znanosti u Liceju, najprije za kontraktualnoga profesora, a kada je 1854. godine primljen u Srpsko podanstvo (dobio srpsko državljanstvo) dr. Josip Pančić postavljen je za redovnoga profesora u Liceju (Velika škola koja је bila najviša obrazovna institucija u Srbiji između 1863. i 1905. godine). Postavljen je za člana Društva srpske slovesnosti i za profesora u Liceju, iako dotad nije, osim disertacije, imao niti jedan publiciran znanstveni rad. Postavljen je za profesora samo na osnovi saznanja i uvjerenja da je on najbolji poznavatelj flore Srbije. Josip Pančić bio je prvi predsjednik (1887–1888) novoosnovane Srpske kraljevske akademije (poslije Srpske akademije nauka, te Srpske akademije nauka i umetnosti). Kada je Pančić 1855. godine putovao po zapadnoj Srbiji, doznao je da u tom kraju raste jedna nepoznata četinjača (omorika). Zbog toga je 1865. godine zatražio da mu se s terena iz Srbije pošalju u Beograd grančice s češerima raznih četinjača. Između ostaloga dobio je i dvije sterilne grančice omorike. Godine 1877. Pančić je sa svoja četiri učenika krenuo tražiti omoriku. Na tom putovanju naišao je u zaseoku Đurići, 1. kolovoza 1877. godine (prema nekim izvorima 1875.?), na Tari u jugozapadnoj Srbiji na omanju skupinu nepoznatih stabala četinjača. Tamo je doznao da su grančice koje su mu 1865. godine poslali uzete baš s tih stabala. S obzirom na oblik češera i iglica Pančić se uvjerio da se u ovom slučaju ne radi o jeli niti o običnoj smreki. Nakon dužega proučavanja Pančić (1887) je ovu svojtu konačno i točno opisao pod nazivom Pinus omorika, a kasnije je Purkyne stavlja u rod Picea, tako da joj je validno ime Picea omorika (Pančić) Purk., a Pančiću u čast narodno ime joj je Pančićeva omorika. Tijekom svoga višegodišnjega rada Pančić je otkrio 102 i opisao oko 2500 biljnih vrsta. U Liceju, a kasnije i u Visokoj školi Pančić je ostao do kraja života. Pančiću u čast prozvan je i najviši vrh Kopaonika (Pančićev vrh, 2017 m), na kome se nalazi Mauzolej s posmrtnim ostacima Josipa Pančića. Pančićeva je omorika endem Balkanskoga poluotoka i relikt iz tercijara. Njezini su praroditelji vrste P. palaeomorika i P. omoricoides, nastanili široka područja sjevernoga kopna Europe i Azije. Ovu pretpostavku potvrđuju fosilni nalazi jedne P. omoricoides u Njemačkoj u Erzgebirge i kod Lüneburga. Danas je prirodno jedino rasprostranjena u Srbiji i Bosni na uskom području oko srednjega i donjega toka rijeke Drine. Postoji jedno veće nalazište, između Bajine Bašte i Višegrada s obije strane Drine, i dva manja nalazišta, od kojih je jedno jugoistočno od Ustiprače, a drugo jugozapadno od Foče. Njen je areal znatno smanjen zbog požara i sječa. Ona dolazi na vrlo strmim i kamenitim liticama. Dolazi na vapnenastoj, a vrlo rijetko i na serpentinskoj podlozi na nadmorskoj visini od 300–1700 m. Stvara gotovo čiste ili mješovite sastojine |