DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 116     <-- 116 -->        PDF

Ono što treba dodati, ukoliko se to može, jest nešto o samom čovjeku, a što jedino bliski prijatelji kojih nema više mnogo i obitelj znaju: Marijan Brežnjak bio je vjerojatno jedini drvarac među umjetnicima ili ponajveći nesuđeni umjetnik među tzv. drvarcima. Kad kažem riječ umjetnik mislim na njegov osviješteni osjećaj prema samoj umjetničkoj biti života, na stvaralački, osjećajan odnos prema uvijek novoj i uzbudljivoj "svakodnevici", prema zajedničkom, (ne)običnom, sveljudskom iskustvu koje je za njega uvijek bilo nekako poetsko, jedinstveno, začudno, uvijek intenzivnije i bogatije od onih prosječnih ljudi.
Da parafraziram Thomasa Manna: "bio je pomalo umjetnik izgubljen u građanskom životu", a opet previše znanstvenik, previše sustavan i "doslovan" da bi bio u potpunosti – umjetnik. Recimo na primjer samo to – želio je biti slikar – a nije bio primljen na akademiju i postao je, zacijelo ne potpuno slučajno – šumar i tehnolog. Ili – posljednjih je godina pisao polufikcionalne memoare – koji, bili oni objavljeni ili ne – odaju onaj poseban odnos prema riječima, dvojbama i pamćenju tipičnim za pisca. S druge strane, njegovi crteži školskih kolega u Spomenici maturanata I. muške realne gimnazije u Zagrebu 1946. objavljenoj prigodom 60. obljetnice mature, upravo su izvrsni, kažu svi. Akademik Vladimir Stipetić te pokojni Ranko Filjak i Tomica Barišić bili su u gimnaziji ekipa mladog Brežnjaka ne samo za preferans, nego i za izlaske, glazbu, operu, izložbe, za idiličan život posljednjih mirnodopskih srednjoškolaca, koji će naprasno prekinuti rat.
Neostvareni slikar, ljubitelj glazbe, lijepe književnsti i stranih jezika postao je stjecajem okolnosti drvarac, ali posebnoga kova: doživljavao je drveće kao žive organizme, a drvo je opisivao ne samo kao funkcionalne nego i kao umjetničke oblike, kao preobraženu, produhovljenu prirodu. (Posebno je volio kanadske toteme i turopoljske crkvice od drva koje su ga podsjećale na one slične u Skandinaviji).
I sam odnos prema drveću, od sekvoja u Kaliforniji do šuma tikovih stabala u Burmi bio je na neki način (i) pjesnički. Njihov je autor mislio o drvu kao o živoj tvari koja ima veze s umjetnosti kao svaka kreativna intervencija čovjeka u prirodi: tesanje, tokarenje, rezbarenje, funkcionalno ili estetsko oblikovanje drva prije nego što je postalo znanstveno kompjuterizirano istraživanje, bilo je nekoć starinska manufaktura, bilo je umjetnički obrt. Pamtim po pričanju pilane potočare (tema doktorata) i prvi posao mladog inženjera u "bespućima" gorskokotarskh prašuma, gdje se osjećao kao traper ili istraživač – sve mu je bilo uzbudljivo, novo, pustolovno. I taj ga osjećaj strasnog zanimanja za romanesknu bit priča koje nam život ispisuje nije nikada napuštao.
Unuk djeda s "mustačima" iz Podbele, iz "hiže s podom od nabijene zemlje", sin obrtnika iz donje Ilice i mame što je došla za službom iz Krapine, najstariji brat u obitelji s dvije sestre, bio je "mali uplašeni Zagorac", kako je volio o sebi govoriti bez imalo koketerije. No, taj isti će kasnije obići kao stručnjak i znanstvenik velik dio svijeta, s najduljim boravcima u Norveškoj, koja je postala dio njegove kulture i osobnosti. Poezija Sjevera, skijanja na zamrznutim jezerima, toplih koliba u šumi s tragovima ženskih krplji u snijegu, bili su središnji dio njegove imaginacije, kao i nezaboravna iskustva Burme i južnoazijskog "vodenog" podkontinenta.
Životopis buran, bogat i po osobitom načinu doživljavanja romantičan – ne u smislu kičastog pretjeravanja, nego iskrenog oduševljenja za ljude, žene, krajolike, za strana podneblja i kulture koje je empatijski upijao i o kojima je do kraja života maštao, zahvaljujući svojoj dobokoj osjećajnosti i dobroti.
Pisac je u njemu cijelo vrijeme čekao, kao i onaj pritajeni slikar.
Volio je tako Kraljevića i Račića, francuske impresioniste; nije volio Picassa i kubiste, bili su mu previše konceptualni, niti apstrakciju. Volio je Pariz koji mu je bio romantičniji od Londona i Beča. Volio je Matoša i Ujevića, Verlainea i Baudelairea, a posebno njegov stih koji je prigrlio doslovce kao svoj životni motto, a koji glasi: "Treba uvijek biti pijan (...) Od vina, pjesništva ili vrline, kako vam drago. No opijajte se."
Bio je po tome pomalo kao onaj "cvrčak" iz basne (kako ga je zvao Tomica Barišić, najbolji prijatelj i kolega), uvijek s izraženom intuicijom za sadašnjost trenutka, bez primisli na "vjetar sjeverac" koji ga je na kraju ipak odnio.
"Odlazim za vihora što nosi me poput lista"... bio mu je drugi najdraži stih.
*
Kao primjer narečenog odabrali smo ulomak iz članka prof. Brežnjaka "Drvo – taj divni materijal" (Šumarski list br. 5–6/96, str. 219–224) iz kojega je razvidna sljubljenost znanstvenika sa svojom materijom, kao i nadahnuti "pogled" pisca:
Drvo, kao materijal, dakle kao materija od koje nešto proizvodimo, proizvod je živog organizma – stabla, šume, prirode. Kad kažemo: proizvod je živog organizma, to znači nečega što se na određeni način rađa, što raste, što se razvija pa i umire, zar to ne izaziva neko strahopoštovanje! Kakav odnos ima čovjek prema tom stablu, prema drvu kad je već stablo izgubilo (ili su mu ljudi oduzeli) životne funkcije?! (...)
Interesantno je, i za nas danas, kako je čovjek dok je još stvarao – pa i pomoću drvauvjete svog opstanka na Zemlji, a pogotovo kasnije kad je takve osnovne uvjete već osigurao, imao osjećaj, čak potrebu za estetskim, umjetničkim oblikovanjem drva i proizvoda od drva. Podsjetimo se na smirene i monumentalne (iako u relativno malim dimenzijama)