DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 114     <-- 114 -->        PDF

Prof. dr. sc. Marijan Brežnjak, professor emeritus (1926–2014)
Josip Ištvanić, Ingrid Šafranek
U Zagrebu je 16. 1. 2014. u 88. godini preminuo prof. dr. sc. Marijan Brežnjak prof. emeritus, umirovljeni nastavnik Šumarskog fakulteta u Zagrebu, znanstvenik i stručnjak, doajen drvnotehnološke struke iz područja pilanarstva.
S boli i tugom 23. 1. 2014. godine okupila se obitelj, rodbina, prijatelji, kolege i drvnotehnološka struka na zagrebačkom Mirogoju te ga ispratila na posljednji počinak.
Prof. Marijan Brežnjak rođen je 27. 4. 1926. godine u Zagrebu od oca Stjepana i majke Marije rođene Poslon, gdje je potom završio osnovnu školu te maturirao na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Na Šumarskom odjelu, Tehničkom smjeru, Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1952. godine, stekavši zvanje inženjera šumarstva.
Po završetku studija radio je u drvnoindustrijskim poduzećima u Klani i Delnicama. Godine 1955. izabran je za asistenta iz predmeta "Pilanska prerada drva" u Zavodu za tehnologiju drva Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu. Doktorat šumarskih znanosti, iz područja pilanske prerade drva, stekao je 1964. godine. Za docenta je izabran 1971., za izvanrednog profesora1972. godine, a za redovnog profesora 1977. godine.
Na Katedri za tehnologiju drva, Drvnotehnološkog odjela Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu radio je i stjecao odgovarajuća akademska zvanja, sve do odlaska u starosnu mirovinu 1991. godine.
Kao veliki entuzijast u svome poslu, i poslije umirovljenja, nastavio je sa znanstvenim, stručnim i nastavnim radom iz oblasti pilanarstva kao profesor na diplomskom i poslijediplomskom studiju nekoliko akademskih godina.
Na Šumarskom je fakultetu kao djelatnik, ovisno o znanstvenom statusu i potrebama nastavnog plana, vodio laboratorijske i terenske vježbe te predavanja iz predmeta "Pilanska prerada drva" i "Tehnologija masivnog drva" na dodiplomskoj nastavi.
Na poslijediplomskoj nastavi, vodio je studije i predavao predmete za stjecanje zvanja magistra i doktora znanosti iz područja tehnologije masivnog drva, odnosno pilanske prerade drva.
Uz mnoštvo diplomskih radova bio je mentor za 5 uspješno obranjena doktorata znanosti i 10 magisterija znanosti.
Uz rad na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, tijekom svoje dugogodišnje nastavne, znanstvene i stručne aktivnosti, imao je kontakte i surađivao s nizom svjetski poznatih institucija i znanstvenika. Ta se suradnja očitovala u brojnim znanstvenim i stručnim radovima i raspravama objavljenim na više jezika u našim i drugim svjetskim znanstvenim i stručnim časopisima ili posebnim publikacijama te mnogobrojnim predavanjima, kraćim ili dužim posjetima raznim svjetskim istraživačkim centrima na području drvne tehnologije i tehnike.
U više je navrata boravio je u Norveškoj i to na drvnotehničkom institutu u Oslu i odjelu za tehnologiju drva pri visokoj poljoprivrednj školi u Aasu, gdje je kao profesor gost držao i nastavu.
Kao ekspert za pilanarstvo organizacije FAO i Ujedinjenih naroda, boravio je i radio godinu dana u Rangoonu u Burmi, gdje je kao savjetnik za unapređenja tamošnjeg pilanarstva izradio niz odgovarajućih studija, projekata i ekspertiza za Vladu Burme.
Osim toga, ponekad i u više navrata, posjetio je, često i održao predavanja i u sljedećim institucijama: Laboratoriju za šumske proizvode – Kalifornijskog univerziteta u Berkeleyu (SAD), Institutu za drvo u Madisonu (Winsconsin – SAD), Laboratoriju za šumske proizvode u Princes Risboroughu (Velika Britanija), Institutu za istraživanja na području tehnologije drva u Münchenu (Njemačka),

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 115     <-- 115 -->        PDF

Visokoj drvarskoj školi u Zvolenu (Slovačka), Institutu za drvo u Bratislavi (Slovačka), Švedskom institutu za istraživanja na području tehnologije drva u Stockholmu (Švedska), Laboratoriju za istraživanja na području drvne tehnologije u Tampereu (Finska), Tehničkom centru za drvo u Parizu (Francuska), Odjelu za drvo Univerziteta u Kyotu (Japan), U bivšoj Jugoslaviji, u Ljubljani na lesarskom odelku Biotehničkog fakulteta te u Sarajevu i Beogradu.
U nekoliko je navrata organizirao i bio vođa studijskih putovanja stručnjaka iz nekih hrvatskih i slovenskih drvnoindustrijskih poduzeća po odgovarajućim pogonima u Norveškoj i Švedskoj.
Školskih godina 1972. do 1974. bio je prodekan Drvnoindustrijskog odjela Šumarskog fakulteta, a školskih godina 1981. do 1983. i dekan Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Bio je dugogodišnji predstojnik Katedre za tehnologiju drva Šumarskog fakulteta, a također i dugogodišnji član Upravnog odbora i Redakcijskog savjeta časopisa "Drvna industrija" te kraće vrijeme obnašao i dužnost glavnog urednika tog časopisa. Bio je i član Uredničkog odbora Šumarskog lista za stručno područje pilanska prerada drva. Povremeno je na Fakultetu te raznim strukovnim organizacijama u Zagrebu obavljao i druge odgovarajuće poslove.
Obnašao je i niz funkcija u raznim internacionalnim stručnim organizacijama. Tako je od 1972. do 1974. godine bio predstavnik tadašnje Jugoslavije u Tehničkom savjetu SEV-a u Bratislavi. Neko je vrijeme bio predstavnik bivše Jugoslavije u Komitetu za drvo pri Ujedinjenim narodima. Od 1976. pa do 1984. godine bio je izabran za člana Internacionalnog savjeta IUFRO u svojstvu predsjednika jedne od sekcija. Aktivno je sudjelovao na pet svjetskih kongresa IUFRO (u Oslu 1976, Kyotu 1980, Ljubljani 1985, Montrealu 1990. i Tampereu 1995.g.). Sa referatom je sudjelovao i na Internacionalnoj konferenciji IUFRO, Sekcije za drvne proizvode u Oxfordu (Velika Britanija).
Objavio je sam ili u suradnji s drugim stručnjacima preko 100 znanstvenih i stručnih radova, 18 stručno-informativna rada, 12 ekspertiza i projekata, 22 prijevoda i prikaza iz strane znanstvene i stručne literature, 4 knjige – udžbenika te veći broj kraćih ili dužih informativnih radova. Radovi su objavljeni u raznim znanstvenim ili stručnim domaćim i stranim publikacijama, na hrvatskom, engleskom, njemačkom i norveškom jeziku.
Održao je u raznim gradovima Hrvatske i diljem svijeta preko 30 javnih predavanja. Uz to, napisao je niz recenzija te izradio brojne interne stručne studije i razne pisane materijale kao pomoć studentima pri učenju.
Jedini je u Republici Hrvatskoj objavio u jednom našem i jednom njemačkom znanstveno-stručnom časopisu dokumentirane podatke o štetama drvnoindustrijskih poduzeća u Hrvatskoj nastale tijekom Domovinskog rata.
Za svoj sveukupan znanstvenoistraživački, stručni i nastavni rad dobio je velik broj priznanja: 1989. godine od Zagrebačkog sveučilišta dobiva "Priznanje zaslužnog profesora", 1997. godine izabran je za "Počasnog člana Akademije šumarskih znanosti", 1998. godine dobiva "Povelju Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za osobit doprinos razvoju i promicanju šumarske nastave i znanosti u Republici Hrvatskoj", 1999. godine dobiva "Zahvalnicu časopisa Drvna industrija", 2000. godine je od Zagrebačkog sveučilišta izabran u akademsko zvanje "Professor emeritus", 2005. godine na 2. drvnotehnološkoj konferenciji, održanoj u Opatiji, dobiva "Priznanje za životni doprinos razvoju drvnog sektora".
I u svojim neformalnim aktivnostima prof. Marijan Brežnjak bio je iznimno zanimljiva i društvena osoba. Plijenio je svojom jednostavnošću i prisnošću. Uvijek je bio spreman savjetovati i pripomoći oko održavanja nastave, napredovanja, pisanja ili objavljivanja radova. Kad god mu je zdravlje dopuštalo vrlo rado se odazivao na razna druženja bilo sa kolegama iz gimnazijskih dana, kolegama na Fakultetu i u Hrvatskom šumarskom društvu.
S obzirom na vrlo bogato životno iskustvo, bio je nadasve interesantan sugovornik i predavač. Kada se kao profesor u mirovini ponovo aktivirao u nastavi, često bi me studenti pitali kada će opet doći držati predavanje onaj "stari zanimljivi profesor". Nažalost toga više neće biti.
Svijetli lik i djela prof. Marijana Brežnjaka ostat će trajno upisana u anale Šumarskog fakulteta te u mislima i srcima onih koji su ga poznavali, družili se s njim i cijenili ga kao jednog od najvećih doajena drvno-tehnoloških znanosti na ovim prostorima.
Neka mu je vječna hvala.
 
Prof. dr. sc. Ingrid Šafranek
Kao najbliži svjedok pokojnikova života i karijere zahvaljujem dr. sc. Josipu Ištvaniću na tekstu In Memoriam kojim je rezimirao rad svog dugogodišnjeg kolege, profesora i mentora, rad kojega samo struka može na pravi način vrednovati.

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 116     <-- 116 -->        PDF

Ono što treba dodati, ukoliko se to može, jest nešto o samom čovjeku, a što jedino bliski prijatelji kojih nema više mnogo i obitelj znaju: Marijan Brežnjak bio je vjerojatno jedini drvarac među umjetnicima ili ponajveći nesuđeni umjetnik među tzv. drvarcima. Kad kažem riječ umjetnik mislim na njegov osviješteni osjećaj prema samoj umjetničkoj biti života, na stvaralački, osjećajan odnos prema uvijek novoj i uzbudljivoj "svakodnevici", prema zajedničkom, (ne)običnom, sveljudskom iskustvu koje je za njega uvijek bilo nekako poetsko, jedinstveno, začudno, uvijek intenzivnije i bogatije od onih prosječnih ljudi.
Da parafraziram Thomasa Manna: "bio je pomalo umjetnik izgubljen u građanskom životu", a opet previše znanstvenik, previše sustavan i "doslovan" da bi bio u potpunosti – umjetnik. Recimo na primjer samo to – želio je biti slikar – a nije bio primljen na akademiju i postao je, zacijelo ne potpuno slučajno – šumar i tehnolog. Ili – posljednjih je godina pisao polufikcionalne memoare – koji, bili oni objavljeni ili ne – odaju onaj poseban odnos prema riječima, dvojbama i pamćenju tipičnim za pisca. S druge strane, njegovi crteži školskih kolega u Spomenici maturanata I. muške realne gimnazije u Zagrebu 1946. objavljenoj prigodom 60. obljetnice mature, upravo su izvrsni, kažu svi. Akademik Vladimir Stipetić te pokojni Ranko Filjak i Tomica Barišić bili su u gimnaziji ekipa mladog Brežnjaka ne samo za preferans, nego i za izlaske, glazbu, operu, izložbe, za idiličan život posljednjih mirnodopskih srednjoškolaca, koji će naprasno prekinuti rat.
Neostvareni slikar, ljubitelj glazbe, lijepe književnsti i stranih jezika postao je stjecajem okolnosti drvarac, ali posebnoga kova: doživljavao je drveće kao žive organizme, a drvo je opisivao ne samo kao funkcionalne nego i kao umjetničke oblike, kao preobraženu, produhovljenu prirodu. (Posebno je volio kanadske toteme i turopoljske crkvice od drva koje su ga podsjećale na one slične u Skandinaviji).
I sam odnos prema drveću, od sekvoja u Kaliforniji do šuma tikovih stabala u Burmi bio je na neki način (i) pjesnički. Njihov je autor mislio o drvu kao o živoj tvari koja ima veze s umjetnosti kao svaka kreativna intervencija čovjeka u prirodi: tesanje, tokarenje, rezbarenje, funkcionalno ili estetsko oblikovanje drva prije nego što je postalo znanstveno kompjuterizirano istraživanje, bilo je nekoć starinska manufaktura, bilo je umjetnički obrt. Pamtim po pričanju pilane potočare (tema doktorata) i prvi posao mladog inženjera u "bespućima" gorskokotarskh prašuma, gdje se osjećao kao traper ili istraživač – sve mu je bilo uzbudljivo, novo, pustolovno. I taj ga osjećaj strasnog zanimanja za romanesknu bit priča koje nam život ispisuje nije nikada napuštao.
Unuk djeda s "mustačima" iz Podbele, iz "hiže s podom od nabijene zemlje", sin obrtnika iz donje Ilice i mame što je došla za službom iz Krapine, najstariji brat u obitelji s dvije sestre, bio je "mali uplašeni Zagorac", kako je volio o sebi govoriti bez imalo koketerije. No, taj isti će kasnije obići kao stručnjak i znanstvenik velik dio svijeta, s najduljim boravcima u Norveškoj, koja je postala dio njegove kulture i osobnosti. Poezija Sjevera, skijanja na zamrznutim jezerima, toplih koliba u šumi s tragovima ženskih krplji u snijegu, bili su središnji dio njegove imaginacije, kao i nezaboravna iskustva Burme i južnoazijskog "vodenog" podkontinenta.
Životopis buran, bogat i po osobitom načinu doživljavanja romantičan – ne u smislu kičastog pretjeravanja, nego iskrenog oduševljenja za ljude, žene, krajolike, za strana podneblja i kulture koje je empatijski upijao i o kojima je do kraja života maštao, zahvaljujući svojoj dobokoj osjećajnosti i dobroti.
Pisac je u njemu cijelo vrijeme čekao, kao i onaj pritajeni slikar.
Volio je tako Kraljevića i Račića, francuske impresioniste; nije volio Picassa i kubiste, bili su mu previše konceptualni, niti apstrakciju. Volio je Pariz koji mu je bio romantičniji od Londona i Beča. Volio je Matoša i Ujevića, Verlainea i Baudelairea, a posebno njegov stih koji je prigrlio doslovce kao svoj životni motto, a koji glasi: "Treba uvijek biti pijan (...) Od vina, pjesništva ili vrline, kako vam drago. No opijajte se."
Bio je po tome pomalo kao onaj "cvrčak" iz basne (kako ga je zvao Tomica Barišić, najbolji prijatelj i kolega), uvijek s izraženom intuicijom za sadašnjost trenutka, bez primisli na "vjetar sjeverac" koji ga je na kraju ipak odnio.
"Odlazim za vihora što nosi me poput lista"... bio mu je drugi najdraži stih.
*
Kao primjer narečenog odabrali smo ulomak iz članka prof. Brežnjaka "Drvo – taj divni materijal" (Šumarski list br. 5–6/96, str. 219–224) iz kojega je razvidna sljubljenost znanstvenika sa svojom materijom, kao i nadahnuti "pogled" pisca:
Drvo, kao materijal, dakle kao materija od koje nešto proizvodimo, proizvod je živog organizma – stabla, šume, prirode. Kad kažemo: proizvod je živog organizma, to znači nečega što se na određeni način rađa, što raste, što se razvija pa i umire, zar to ne izaziva neko strahopoštovanje! Kakav odnos ima čovjek prema tom stablu, prema drvu kad je već stablo izgubilo (ili su mu ljudi oduzeli) životne funkcije?! (...)
Interesantno je, i za nas danas, kako je čovjek dok je još stvarao – pa i pomoću drva – uvjete svog opstanka na Zemlji, a pogotovo kasnije kad je takve osnovne uvjete već osigurao, imao osjećaj, čak potrebu za estetskim, umjetničkim oblikovanjem drva i proizvoda od drva. Podsjetimo se na smirene i monumentalne (iako u relativno malim dimenzijama)

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 117     <-- 117 -->        PDF

drvene egipatske sarkofage te likovna i druga oblikovanja na njima; na vikinške upravo nevjerojatno elegantne vitke brodove s ponekad zastrašujućom glavom na izduženom pram­cu. Kad govorimo o brodovima, ne možemo a da se ne podsjetimo i na danas još ploveće, uske, s osjećajem za spoj funkcionalnog i lijepog, iz tikovih debala izdubene čamce u deltama Iravadi, Mekonga i drugdje. Pogledajmo i iz drva maštovito izrađenu raznu opremu za lov i ribolov, za hodanje po snijegu koju koriste Laponci; neki se od tih predmeta doimlju kao da služe samo za ukras. Koga može ostaviti hladnim pogled na konstrukciju asketske arhitekture, na stotine godina stare crkve izgrađene u Norveškoj iz debala i dasaka bora i smreke, čiji se zvonici (kao u kamenoj gotici) simbolički izvijaju prema nebu.
Podsjetimo se i na naše – po dimenzijama skromnije – ali u svojoj jednostavnoj rustikalnosti lijepe hrastove crkvice u Turopolju i drugdje, sa svojim nepretencioznim ali skladnim niskim piramidalnim zvonicima. Zadivljuju nas prastare, još i danas prkoseći vremenu, skladne, znalački iz hrastovih tesanih planki izgrađene kuće u Pokuplju, Slavoniji, Hrvatskom Zagorju. Ostajemo upravo zapanjeni pred nevjerojatnom istočnjačkom maštom i vještinom prebogato ukrašenih i izrezbarenih, danas već zapuštenih palača usred Katmandua, izrađenih iz tikovine ili drugih na vremenske utjecaje otpornih vrsta drva... I tako bismo mogli nastaviti s nabrajanjem primjera diljem svijeta o korištenju drva u ljudskoj povijesti, ne samo kao izvanrednog materijala za zadovoljavanje najrazličitijih životnih potreba, nego i za duboko u čovjeku usađenu potrebu za duhovnim izražavanjem, za stremljenju prema lijepome… (...).
Tako je važno pitanje u vezi s drvom o kojem raspravljamo, pitanje njegova korištenja u njegovoj finalnoj formi. Polazimo od toga da je drvo predragocjeni materijal da bismo ga koristili tamo gdje njegove komparativne prednosti pred drugim materijalima ne dolaze do punog izražaja. Pod komparativnim prednostima drva mislimo na estetska svojstva drva (boja, tekstura, čak i određene "greške" drva), njegovu toplinu u kontaktu s čovjekom, mogućnost lakog oblikovanja i obrade uopće, relativno malu volumnu težinu i druga iznimna svojstva. U tom smislu smatramo da će se masivno drvo u budućnosti koristiti prije svega tamo gdje ono dolazi u izravan ili neizravni doticaj s čovjekom (...).
Nemojmo stoga previše misliti o drvu kao o obnovljivoj sirovini! Mislimo da treba prihvatiti filozofiju o drvu kao vrlo dragocjenom i skupom materijalu, iz nekih aspekata praktički i neobnovljivom, kojeg kod prerade treba što bolje iskoristiti u proizvodnji razumno odabranih finalnih proizvoda.
Tako kaže autor u zaključku svog saživljenog razmišljanja o drvu.