DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2013 str. 52     <-- 52 -->        PDF

svijetu. Od prekrasnih vulkanskih tala u Indoneziji do tala s područja Amazone i velikih prostranstva Rusije. Od 1974. godine do danas, prikupljeno je preko 1100 monolita tla, dok je u muzejskom postavu prikazana zbirka od preko 200 monolita tla sa detaljnim opisima i analizama. Dokuchayev muzej tala u zbirci ima oko 3500 prikupljenih monolita.
Povijest i razvoj tehnike monolita
History and development of monolit techniques
Prema Baren & Bomer (1979) monoliti tla prvi puta su načinjeni u Rusiji potkraj 19. stoljeća i prikazani u Cichagu 1983. do 1984. godine u sklopu međunarodne izložbe (Columbian Exibition in Chicago 1893), Hodgson (1978). Tada su se u SAD-u prvi puta upoznali s metodom rada i izradbom monolita koji su prikazivali tla s njihovim približno prirodnim unutarnjim svojstvima. Metoda je bila jednostavna i praktična. Oštri rub metalnog okvira se utisnuo u tlo i cijeli okvir s tlom prikazao se u vertikalnom položaju. Slična metoda je opisana od Rispoloshenskog (1897) prema pisanju Kubiëne (1953). Na prvom međunarodnom tloznanstvenom kongresu u Washingtonu 1927. godine, oko osamnaest pedoloških monolita je prezentirano (Truog 1928). Vilenski (1927) u svom radu piše o tehnikama prepariranja i prezentiranja monolita tla. Tla su bila prikazana u drvenim kutijama (Kasatkin i Krasyuk 1917, Polynov et al 1929). Godinu dana prije Miklaszewski (1928) je pisao o Poljoprivrednom muzeju u Warsawi u Poljskoj, gdje je načinjena i prikazana zbirka monolita tla u drvenim kutijama duljine od 100 do 200 cm. Metoda se sastojala od jednostavnog umetanja prizme tla u kutiju i odsijecanje lopatom ili oštrim predmetom od pedološkog profila. Tlo se na taj način u kutiji transportiralo na željeno mjesto. Kasnije su se počeli koristiti različiti stabilizatori koji bi učvrstilo tlo u kutiju, kako se ne bi osipali uslijed sušenja i vlaženja. U prvi mah se koristila otopina sa šećerom. (Baren & Bomer 1979). Schlacht (1928) je primijenio metodu nekog adhezivnog materijala kojim je premazao debeli karton te ga je pritisnuo uz zid profila tla. Nakon sušenja ostale su čestice tla prilijepljene na površni kartona. Taj način se zvao "Klebeplatten