DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2013 str. 73     <-- 73 -->        PDF

bude šumar ili drvni tehnolog? Svjesni smo da nije dobro, ne smijemo se zatvarati unutar svoje struke, misliti da smo najpametniji, ali kada govorimo o šumi i šumarstvu, drvnoj industriji kao privrednoj grani, onda smo sigurno najpozvaniji. Nas smeta što se sve ovo zbiva bez nas, bar da imamo priliku izreći svoje mišljenje, makar se isto ne usvojilo. Nigdje nema struke, konzultiramo se vrlo malo, imamo osjećaj kao da je cilj sve ovo postignuto izbrisati.
Budući da sam član nekih sveučilišnih tijela, i tamo sam svjedokom sličnih odnosa prema najvećem, najstarijem i najrespektabilnijem sveučilištu, Zagrebačkom sveučilištu. Kod donošenja raznih zakona i pravilnika, podjele financijskih sredstava, koriste se slične metode, ignoriranja i zapostavljanja. Sve nas to dovodi do dubokog promišljanja, vlastitog propitivanja, izrade brojnih analiza i strategija, kako dalje, što učiniti da se ovo postignuto ne uruši.
Kako odgovoriti na pitanja stotine mladih koji završe fakultet, a budućnost je burza rada, kako se suprostaviti tezi: nama ne trebaju magistri struke (inženjeri)? Kako reći mladim znanstvenicima koji su postigli sve što je od njih ovo društvo tražilo: doktorat, specijalizaciju ili usavršavanje na prestižnim europskim sveučilištima, nema radnog mjesta. Moram Vam priznati, da mi je najteže kad vidim te mlade ljude, možda i ne tako mlade, tridesetgodišnjake, kad mi dođu sa suzama u očima s poznatom pričom, supruga i dvoje male djece, dekane da li ima kakve šanse da ostanemo na fakultetu? Koliko god misliš da si sazrio, odrastao, nije ti svejedno, vidiš da baš nisi uspio, da su ti mladi ljudi prevareni, da moramo svi još više raditi, još više štedjeti, jer to je jedina naša šansa, ali i to ima granica. U svim segmentima našeg sektora osjeća se zastoj, urušavanje, od nekih postupaka ne smijemo okretati glavu, ako se već ne može nešto konkretno učiniti, ne treba šutjeti. Ne treba šutjeti, jer mi smo preuzeli brigu o tih 48 % površine naše države. Te šume ne pripadaju samo šumarima, one ne pripadaju našoj današnjoj generaciji. Na danas posađenom mladom hrastu naši će unuci graditi ljuljačke ili kućice. Naš odnos prema šumi koji se očitovao kroz zagovaranje prirodne obnove, prirodne dinamike i strukture šumskih sastojina, bez čistih sječa, na načelima potrajnog gospodarenja, koji je u svijetu prepoznato i priznato kao Zagrebačka škola uzgajanja šuma, danas je napušteno ili se gotovo ne primjenjuje. Danas u našem šumarstvu dominiraju neki drugi pokazatelji, svojstveniji pogonima Toyote, Samsunga i drugih korporacija. Već sam naglasio da je šumski ekosustav samoobnovljiv, ali isto tako on je vrlo osjetljiv i najsloženiji od svih ekosustava na zemlji. Iz tog razloga svaki neprimjereni zahvat, nepoštivanje poznatih načela u gospodarenju s njima, dovodi do trajnih posljedica, od gubitka šume, tla, vode, čistog zraka, i naravno do gubitka i našeg životnog prostora. Kada to shvatimo, bit će kasno.
Šumarstvo kao struka, a poslije kao i znanost, nastala je upravo iz straha i bojazni da će šume nestati, zapravo u to vrijeme bilo ih je malo, nedostajalo je pitke vode, slijedilo je razorno djelovanje bujica i svih drugih nepogoda. Ovo kod nas relativno dobro stanje, ne bi nas trebalo zavarati. Ne tako davno naš poznati pisac novela Josip Kozarac, šumar po struci, u nekim svojim javljanjima u našem stručnom glasilu, Šumarskom listu, prije stotitinjak godina za velike poplave u Posavini optužuje velike i čiste sječe u Kranjskoj. Da li smo se zapitali koji su uzroci poplava u Češkoj i Slovačkoj, gotovo sada već svake godine? Budimo pametni, učimo iz naše povijesti. Na kraju, danas slavimo 115. godišnjicu, nemojmo sve baciti u vjetar.
Znam da ovaj govor nije baš slavljenički, dosta kukanja i nabrajanja problema, ali situacija to nameće. Ako ne stavimo