DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2013 str. 24     <-- 24 -->        PDF

1. Uvod
Introduction
Požari, odnosno vatra, tisućama godina formirali su krajobrazne, ekološke i gospodarske prilike Sredozemlja. Najvećim dijelom namjerno izazvana ili nepažnjom, a tek manji broj požara izazvani su prirodnim putem (udar groma, samozapaljenje). Možemo reći da je vatra znatno utjecala na razvoj civilizacija i njihove društvene aktivnosti na sredozemnom području. Najznačajniji utjecaj vatra je imala na prirodna bogatstva, posebno šume i šumska zemljišta. Prema Dimitrovu (1987) pod šumskim se zemljištem, a u kontekstu šumskih požara, podrazumijeva osim klasičnog šumskog zemljišta obraslog različitim vrstama drveća i degradirani te devastirani tereni s pojedinačnim stablima i grmovima, šumske enklave, livade, pasišta, kao i poljoprivredna zemljišta brdsko-gorskih područja, koja su zbog prirodnih osobitosti i uvjeta gospodarenja predviđena za šumsko zemljište.
Šumski požari značajno utječu na degradaciju staništa u Hrvatskoj i na cijelom Sredozemlju. Od 1995. godine do 2012. godine u Republici Hrvatskoj bilo je ukupno 5 198 šumskih požara, od čega je na kršu bilo 4 279 šumskih požara i 919 na kontinentu. Ukupna izgorena površina na krškom i kontinentalnom području Hrvatske je 256 823 ha, od čega na krško područje otpada 242 690 ha, a na kontinentalno područje 14 133 ha. Prosječna izgorena površina po požaru na kontinentalnom području iznosi 15,39 ha, te 56,70 ha na krškom području. Velik dio tih požara izbio je u sastojinama i kulturama alepskog bora.
Alepski bor (Pinus halepensis Mill.) je jedna od značajnijih vrsta u sredozemnom području, gdje zauzima više od 25 000 km2. Dominira u šumskim ekosustavima u polusuhim i suhim područjima (Quezel, 2000). Alepski bor (Pinus halepensis) se spontano proširuje u južnoj hemisferi (Rishardson i Higgins, 1998). Rasprostranjen je na širokom području Sredozemlja, od sjeverne Afrike preko jugoistočne Europe do Izraela i Jordana gdje mu je istočna granica rasprostranjenja (Španjol, 1996). Prema istom autoru, u Hrvatskoj se javlja na dalmatinskom otočju južno od Šibenika te uz obalu južno od Splita. U ostalom dijelu priobalja je alohton. Alepski bor bio je intenzivno sađen u zapadnom Sredozemlju tijekom prošloga stoljeća, jer je pionirska vrsta otporna na sušu i može preživjeti u širokom rasponu uvjeta (Barbero et.al., 2000; Quezel, 2000). Iako je ova vrsta pirofit, požari nisu nužni za njegovu obnovu. Dokaz tomu su šumske prosjeke, čistine, zapuštene poljoprivredne površine i čistine koje on osvaja (Španjol, 1997). Rezultat spontanog širenja alepskog bora i osnivanja kultura su vrlo velike površine, koje prema Moreno (1999) i Herranz (2000) predstavljaju mogućnost pojave i širenja požara na velikim površinama. Upravo je problematika šumskih požara glavni razlog istraživanja u sastojinama i kultura alepskog bora (Pinus halepensis).
Indeksi ili sustavi procjene opasnosti od šumskih požara koji se koriste u svijetu, imaju polazište u različitim podacima kao što su meteorološki, topografski, biološki i dr. (Španjol, 1996). Više je različitih sustava i gotovo svaka zemlja ima vlastiti nacionalni sustav koji primjenjuje. Najčešće primjenjivani je kanadski sustav, Canadian Forest Fire Danger Rating System (CFFDRS), koji ima dva podsustava, Fire Weather Indeks (FWI) i Fire Behavior Prediction (FBP). Kanadski sustav primjenjuje se u našoj zemlji od 1981. godine (Mokorić i Kalin, 2006), točnije samo podsustav FWI, dok je FBP u pripremi (Dimitrov, 1990).
2. Materijal i metode
Material and methods
2.1. Područje istraživanja – Research area
Problematika zaštite kultura i prirodnih sastojina alepskog bora od požara u Republici Hrvatskoj istraživana je na tri jadranska otoka: Braču, Korčuli i Rabu, dok je istraživanje temeljnih obilježja finog šumskog goriva provedeno u laboratorijima na Rabu i Makarskoj.
2.1.1. Otok Brač – Island of Brač
Na temelju istraživanja koja je proveo Trinajstić (1986) vegetacija otoka Brača pripada dijelom mediteransko-litoralnom i dijelom mediteransko-montanom vegetacijskom pojasu. Mediteransko-litoralni vegetacijski pojas izgrađuje stenomediteranska vegetacijska zona, dok vegetacija mediteransko-montanskog pojasa izgrađuje hemimediteransku vegetacijsku zonu. Trinajstić (1990) navodi da vegetaciju otoka Brača izgrađuju sljedeći tipovi šuma: šume alepskog bora, šume dalmatinskog crnog bora, vazdazelene crnikove šume i listopadne dubove šume (Fraxino orni-Quercetum virgilianae). Prema Trinajstiću (1990, 1995) i Vukelić i dr.