DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2013 str. 59     <-- 59 -->        PDF

nekoliko komada". Što se šljuka (Scolopax sp.) tiče one redovito za premještanja prolaze Senjskom dragom svake jeseni i svakoga proljeća "zaustavljajući se kod nas u Gaju, na Trbušnjaku, u senjskim vrtovima". Za oštrih zima slijeću na obližnje otoke i školje. "Zima 1898./99. bila je vrlo mekana", prisjeća se M. Marek. "Prve sam šljuke našao u Gaju tek 17. prosinca, pa kroz cijelu zimu sve do 11.veljače 1899. Proljetna seoba počela je 20. veljače i trajala sve do 13. travnja kad sam zadnju vidio. Prošle jeseni ulovih jednu, a proljetos četiri". Divlje patke (Anas sp.) ovo područje prelijeću samo za proljetne seobe, rijetko se koja vidi u jesen ili zimi. Za jake bure znaju se dići s mora "zakreću Senjskom dragom,a pošto vrlo nisko lete, jato za jatom, moguće ih se često dosta natući". Prolaze ovdje i divlji golubovi (Columba sp.), leteći u pravilu vrlo visoko. "Samo kad učini iznenada jaka bura ili magla, spuštaju se nisko te se koji i ulovi".
Znatno prije nego je u Senju osnovana kotarska lovačka udruga, prepelica pućpura (Coturnix coturnix) je za seobe Senjskom dragom prolazilo vrlo mnogo, tako "da je jedan lovac mogao bez velikog truda u jednom danu natući i sto komada". Sada toga više nema. Inače, prepelice ovdje zovu "travuljače", koje, kad se u Lici kose livade, silaze na školjeve i tu ostaju do jeseni. Glasnici njihova dolaska su "futavci", pupavci (Upupa epops), prelijepe ptice s dugim svinutim kljunom i istaknutom kukmom crnoga vrha na glavi. "Tako je lanjske jeseni (1899.) prvi futavac viđen 25. srpnja, a četiri dana kasnije bile su travuljače tu" zabilježit će na stranicama "Lovačko-ribarskog vjesnika"M. Marek, koji svoj prilog o lovu i lovnim prilikama u Hrvatskom primorju okončava s usklikom:"Dobar lov, dao ti Bog, da loviš"!
Medvjed, vuk, vidra – izvanredne lovine – Brown bear, wolf, otter – exstrahunting bag
Da su kojeg "kralja hrvatskih šuma", medvjeda ili medvjedicu senjski lovci znali lišiti života čak i u Senjskoj dragi, govori slučaj nadzirača lova Konrada Nabrsnika, koji je u jesen 1897. prilikom lova na šljuke sa dva hica ustrijelio jednu osamdesetak kilograma "sivu" medvjedicu. Ističem sivu, jer po Hirtzu ima i crnih medvjeda, a na Velebitu medvjeda "grivaša", "koji mogu biti kratkoglavi, kao na primjer u Kapeli, ali i dugoglavi u Plješivici i Velebitu". Ako bi se "u samoobrani" odstrijelila medvjedica koja vodi mlade (kakav je slučaj zabilježen u Senjskom bilu kolovoza 1900. kada je župnik iz Vratnika Jakov Iskra "oboružan batinom i revolverom" odstrijelio medvjedicu koja je vodila dva mlada), njih bi se uhvatilo i žive otpremilo u Gospić do jednog preparatora "na uzgajanje"! Medvjedi kao stalna divljač Kapele, Velebita i Plješevice službeno su pripadali šumskom eraru, te ogulinskoj i otočkoj imovnoj općini, u kojima je strijeljanje medvjeda bilo formalno zabranjeno, iznimno rezervirano "za veliku gospodu". Kako ova ne dolazi "to bude mnogi medvjed od nepozvana lovca na nelovački način ubijen".
Da je sjeverni Velebit tih godina stanila plaha divokoza, potvrdio je, uz ostalo, i "ulov" ribara iz jablanačkog kraja Franje Glavaša, koji je 18. srpnja 1896. umjesto ribe dovezao u luku svezanu divokozu! Iako su je odmah pustili na slobodu, "pripovijedalo se, da je u odaljoj okolici ubijena". Iako su kraški tereni Velebita mahom bezvodni, ima dokaza da je vidra (Lutra lutra) u senjskoj okolici ne samo viđena nego i uspješno lovljena. Od ulova jedne vidre na Oltarima 1900.g. koju je ulovio lugar imovne općine Mate Samardžija, još je interesantniji slučaj uspješna lova na tu "vodenu kunu" u Senjskoj dragi uz potok Križ lipnja 1907., svega 6 km od mora. Prikaz o tom događaju na stranicama našeg lovačkog glasila pod naslovom "Doista nenadana i izvanredna lovina" napisao je sam predsjednik udruge Franjo Krajač.
Kojim su se lovačkim puškama služili i koje su naboje koristili senjski lovci, lugari i seljaci toga vremena? Iz "bilježaka" M. Hirtza (1921), prvobitno objavljenih u bečkom "Der Jagdfreund" 1906., saznajemo da su se uz rijetke i jeftine "lancaster" i "lefaucheux" puške najčešće koristile sačmarice još "iz davnih vremena". Što se streljiva tiče upotrebljavana je "kuglja", ne lijevana nego iz jednog komada olova izrezana, ali dabome i krupna i sitna sačma. Najstrašnije oružje, bez kojega nijedan seljak ne zalazi u goru je oštro nabrušena sjekira, "što nedvojbeno potvrđuje da je snažan i krepak hrvatski goranin u bliskom dvoboju s hladnim oružjem u ruci još i danas pravi junak".
Zaključak
Conclusion
Sve do osnivanja Lovačke udruge kotara senjskog, općinska su lovišta bila zapuštena, a lovni zakon iz 1893. jedva se poštivao. Posebno je bio raširen krivolov i zvjerokradstvo. Sitna divljač, zec, kamenjarka, koja se za jakih zima spuštala u niže dijelove lovišta, pronalazeći utočište u vrtovima, "ograjicama" i kamenim zidovima Senjana redovito je bila hvatana u zamke, "pod ploču" i drugim zabranjenim sredstvima. Donošenjem pravila udruge, a s njime i postavljanjem profesionalnih nadziratelja lova, to se "narodno zlo" stalo postupno iskorjenjivati, a broj članova udruge rasti. Da do većeg omasovljenja članstva ipak nije došlo, razlogom su za ono doba odveć visoke članarine (48 kruna godišnje uz obvezu plaćanja posebnih pristojbi za odstrijeljenog srnjaka, zeca, kamenjarke). Iako su se pravila udruge mogla "prema potrebama na skupštini udruge nadopunjavati i mijenjati", Gradsko poglavarstvo Senja priznalo je udrugu i kao takvu uključivalo u svoje planove i aktivnosti. Svojim aktom od 15. rujna 1901. ono je proslijedilo predsjedniku udruge Franji Krajaču okružnicu Hrvatske ornitološke centrale sa zahtjevom da se članovi udruge uključe u akciju "motrenja pticah selicah u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji".