DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2013 str. 53     <-- 53 -->        PDF

LOV I LOVNE PRILIKE U SENJSKOM KOTARU KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA
HUNTING AND HUNTING OPPORTUNITIES IN THE DISTRICT OF SENJ IN THE PERIOD FROM THE 19th TO THE BEGINNING OF THE 20th CENTURY
Alojzije Frković
Sažetak
Devet godina nakon što je u Zagrebu osnovano Prvo hrvatsko društvo za gojenje lova i ribarstva (1891), u Senju je 6. kolovoza 1900. osnovana Lovačka udruga senjskog kotara. Osnovala ju je nekolicina bolje stojećih senjskih lovaca s ciljem "razumnog gajenja lova i lova zabave radi", kako je to istaknuto u Pravilima udruge. Na osnovi Zakona o lovu iz 1893. Udruga je već prve godine djelovanja uzela u zakup sva lovišta kotara senjskog, uključujući i gradsko lovište koje, doduše, nije imalo propisane površine, ali kroz njega "tada prolaze ptice selice". Za prvog "starješinu" (predsjednika) Udruge imenovan je Franjo Krajač iz ugledne senjske obitelji Krajač, a postavljeno je i pet lovnih nadziratelja kako bi se raširenom zvjerokradstvu i krivolovu stalo na kraj. Najlovljenije vrste divljači bile su: europski zec (Lepus europaeus), lisica (Canis vulpes) i kuna bjelica (Martes foina), kamenjarka grivna (Alectoris graeca), trčka skvržulja (Perdix perdix), prepelica pućpura (Coturnix coturnix), šljuke (Scolopax sp.) i divlje patke. U višim predjelima lovišta (Krivi put, Vratnik) lovila se srna, a samo izuzetno i u neznatnom broju tada nezaštićeni smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), divlja mačka (Felis silvestris) i vidra (Lutra lutra), koja se zvjerad znala spustiti sve do podnožja Senjske drage. Uz članove Udruge divljač su mogli loviti i gosti kojima se iznimno nije naplaćivala odstrjelna taksa. Donijeta Pravila društva mogla su se, prema potrebi, na godišnjoj skupštini mijenjati i nadopunjavati.
KLJUČNE RIJEČI: lovačka udruga kotara senjskog, pravila udruge, Senjska draga, zvjerokradstvo, zec, kamenjarka.
Uvod
Introduction
Sve do sredine 19. st. u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji pravo lova bilo je vezano s plemićkim dobrom, a obuhvaćalo je i podanički posjed. S revolucionarnim previranjima 1848.g. ukida se feudalni sustav, a s njime i regalno pravo lova. Donošenjem novog, skloni smo reći, hrvatskog Zakona o lovu 1893.g. (Zakon je opširno obrazložen na sjednici Hrvatskog Sabora), pravo lova spojeno je s pravom vlasništva nad zemljištem, uz napomenu da se slobodno izvršavanje toga prava dopušta onim fizičkim i pravnim osobama koje su vlasnik od najmanje 400 kat. jutara zemlje i to u jednom neprekinutom kompleksu. Posjedi sviju ostalih manjih ili većih posjednika imali su se zaokružiti u općinska lovišta i dati javnom dražbom u zakup. Minimalna površina lovišta propisana je na 1000 katastarskih jedinica (jutara/rali), dok su dozvole za zakup davane na 15 godina. Ovlaštenik prava lova bio je dužan plaćati naknadu za pričinjenu štetu, tamaniti dlakave i pernate grabežljivce te obvezatno zaposliti nadzirače lova (lovočuvare) te iste prijaviti kotarskoj oblasti.