DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2013 str. 124     <-- 124 -->        PDF

U zasluženu mirovinu stupit će 1993.g., ali i kao umirovljenik ne miruje. Urednik Hrvatskog šumarskog leksikona prof.dr.sc. Josip Biškup, koji će 2002.g. angažirati ing. Marijana Pavešića za jednog od urednika 6. knjige Leksikona posvećene šumarskim tehničarima i čuvarima šuma, napisat će: "Unatoč mnogim obvezama i sa stanom u Rijeci redovito bi odlazio u Delnice i iz arhiva Šumarske škole vadio podatke koji su nam nedostajali za pojedine šumarske tehničare diplomante te škole. Prelistavajući imenike bili su to za njega dani prisjećanja lijepih minulih dana". Kao član stranke umirovljenika Hrvatske dugogodišnji je predsjednik Kluba umirovljenika Royal mirovinskog osiguranja Rijeka (osnovan 1994), koji je uzorno vodio punih 10 godina, organizirajući izlete i druženja za svoje članove. Na 16. redovitoj skupštini Kluba 5.travnja 2011. bio je prisiljen, kako to stoji u zapisniku, "zbog ozbiljnih godina i narušena zdravlja" zahvaliti se na dužnosti, kojom je prilikom proglašen doživotnim počasnim predsjednikom.
Bez obzira na svojih 60 godina kada je umirovljen, pokojnik je posljednjih petnaestak godina slobodne trenutke posvetio uživanjima u planinarenju. U društvu svoje supruge Marije i s još dva bračna para (među kojima i pisac ovih redaka!), osvojio je brojne vrhunce našeg gorskog zaleđa, poput Risnjaka, Obruča, Kleka, Bjelolasice, Tuhobića, sjevernog Velebita, posjetio značajne krajolike poput Vrela Kupe, Park-šume Japlenški vrh, Matić i Vrbovsku poljanu i mnoge druge. Najljepša sjećanja vezala su ga uz Velebit kada je pješačeći uzdužnom Premužićevom stazom od Zavižana do Alana, kroz Rožanske kukove bio svjedokom neopisivog nevremena popraćenog "Zeusovim bijesom".
Za postignute uspjehe u obrazovanju kadrova u šumarstvu i drvnoj industriji, uz druga priznanja i nagrade, odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem i Ordenom rada sa zlatnim vijencem.
Nakon ispraćaja u Rijeci na novom groblju Drenova 28. studenog 2012. istog je dana u ranim poslijepodnevnim satima pokopan na gradskom groblju u Delnicama. Uz obitelj, rodbinu i prijatelje ispratili su ga brojni građani Delnica i okolnih goranskih mjesta. Pokojnikov uzorni život u oproštajnom govoru orisala je njegova kolegica iz studentskih dana mr.sc. Blaženka Magaš r.Volf. Obred ukopa i misu zadušnicu u župnoj crkvi sv.Ivana Krstitelja predvodio je delnički župnik mons. Stanko Kovačić.

Mr. sc. Božidar Tomičić (1928–2013)
Đuro Kauzlarić
"Zbogom ostaj, lijepa zemljo, ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potrošim ono, što sam u tebi ubrao!"
J. Kozarac "Tena"
 
S neizmjernom tugom i boli, 24. siječnja 2013. godine okupila se šumarska struka na zagrebačkom Krematoriju Mirogoj, kako bi se oprostila od svoga člana, poštovanog kolege, cijenjenog šefa i dragoga prijatelja Bože Tomičića. Iako prolaznost vremena čini svoje, uvijek se teško pomiriti s odlaskom dragog čovjeka, bez obzira na bolest koja nezaustavljivo napreduje. Ipak, kada se to zaista dogodi, a tužna vijest o smrti stigne do nas, tada se u našim mislima nekim neobjašnjivim čuvstvom počnu buditi sjećanja na vrijeme koje smo proveli zajedno radeći i družeći se.
Životni put Božidara Tomičića započeo je 1928. godine u Vencu Mrežničkom kraj Duge Rese, gdje se rodio i proveo djetinjstvo. Osnovnu školu pohađao je u Donjem Zvečaju, a gimnaziju u Karlovcu, nakon koje upisuje studij šumarstva na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1952. godine i diplomirao. Od samog početka svoje radne karijere bavio se istraživanjima i poslovima na iskorišćivanju šuma, pa je uz posao nastavio studij, te 1981. godine i magistrirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu obranivši rad pod naslovom "Komparativno istraživanje izvlačenja prostornog drva u prigorskobrdskim uvjetima".
Rad u šumarskoj struci započeo je kao pripravnik u ŠG "Javornica" u Ogulinu, a zatim odlazi u Slavoniju, gdje neko vrijeme radi kao upravitelj Šumarije Vrbanja, a zatim postaje

ŠUMARSKI LIST 1-2/2013 str. 125     <-- 125 -->        PDF

rukovoditelj Tehničke službe i iskorištavanja šuma u ŠG "Spačva" Vinkovci. 1963. god. prelazi u ŠG "Daruvar" na mjesto rukovoditelja iskorištavanja šuma. Zbog spajanja gospodarstava, 1964. god. odlazi u ŠG "Mojica Birta" Bjelovar, gdje najprije radi na mjestu referenta iskorištavanja šuma, a zatim i kao rukovoditelj Proizvodno-komercijalnog sektora. Nakon osnivanja JP "Hrvatske šume", 1991. godine odlazi na mjesto rukovoditelja Razvojno-planske službe pri Direkciji u Zagrebu na kojemu ostaje do odlaska u mirovinu 1995. god.
Kao mladi šumar našao se u Slavoniji i upoznao mentalitet i način življenja u njoj, upravo onakvu šumu o kojoj Josip Kozarac kaže: "Kad god sam prošao tom šumom, svaki put sam nešto novo vidio, nešto novo naučio; nije ona crna gluha, mrtva, kakono se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav naočigled stvara i njišti, nagađa i popravlja." Ta i takva šuma bila mu je spoznaja i poticaj za sve ono što će kasnije odrediti njegov životni put.
Tijekom svoga rada posvetio se uvođenju mehanizacije i razvoju novih tehnologija, organizacije i metoda rada u iskorišćivanju šuma, te stvaranju boljih radnih i životnih uvjeta za šumarske radnike, što je dovelo do izrazitog povećanja produktivnosti rada. Izradio je norme radova u iskorišćivanju šuma koje se primjenjuju već tri desetljeća u šumarstvu sjeverozapadne Hrvatske. Bio je organizator i sudionik svih natjecanja šumarskih radnika u razdoblju od 1964. do 1995. godine.
U ŠG "Mojica Birta" Bjelovar organizirao je osnivanje i rad Prototipno proizvodne radionice, gdje je izrađeno više originalnih traktorskih priključaka za radove u uzgajanju i iskorišćivanju šuma. Inicijator je i sudionik izradbe prvog hrvatskog zglobnog traktora "Ecotrac".
Bio je glavni urednik edicije "Slavonski hrastici", tiskane u Zagrebu 1996. godine. Autor je brojnih stručnih članaka i rasprava. Zbog svog istaknutog inventivnog rada u šumarstvu, primio je brojna priznanja i nagrade. 1981. godine proglašen je kao istaknuti inventivni radnik Hrvatske i Jugoslavije, a 1989. godine dobiva godišnju nagradu Narodne tehnike Hrvatske za širenje tehničke kulture. Dobitnik je državne nagrade tehničke kulture "Faust Vrančić" za životno djelo koju mu je 1993.godine dodijelilo Ministarstvo kulture i prosvjete RH za ukupnu djelatnost u razvoju tehničke kulture, izuzetne rezultate u unapređenju znanstvenog i tehničkog opismenjavanja, te razvoju tehnologije i tehničkog stvaralaštva. Bio je vrlo aktivan član Hrvatskog šumarskog društva i za vrijeme službovanja i u mirovini.
Kada se pogleda životni i radni put Bože Tomičića, onda je to više od četrdeset godina druženja sa šumom i ljudima vezanim uz šumu i radovima u njoj. Uočivši, a i proživljavajući teške uvjete rada na šumskim radovima, želio ih je mijenjati i poboljšati. Svojim pristupom problemima i animiranjem suradnika uspio je ostvariti svoje zadane ciljeve.
Najduže razdoblje svog radnog vijeka proveo je na poslovima iskorišćivanja šuma unutar ŠG "Mojica Birta" Bjelovar, gdje je radio na uvođenju brojnih tehnoloških rješenja kao što je: izrada sitnog industrijskog drva, primjena grupnog rada na poslovima sječe, izrade i privlačenja, primjena raznovrsne mehanizacije u pridobivanju drvnih sortimenata do šumskih cesta, te kamionskih i traktorskih ekipaža za prijevoz drvnog materijala. Svoj doprinos dao je i kod primjene informatike na poslovima iskorišćivanja šuma. Poticao je mlade kolege na stručno razmišljanje i odgovoran pristup radu. Sve što je smatrao teškim i neprikladnim i što je tražilo veliki fizički napor za radnike, želio je promijeniti i olakšati. Često bi znao reći, stavljajući se u njihov položaj: "Hajde ti radi četrdeset godina s tim alatom!" ili "Kalaj svakodnevno 6 prm ogrjeva do mirovine, pa ćeš vidjeti kako će ti biti!"
Upravo rezultati rada davali su mu još više lijeka nego što su dušobrižnici mogli sipati otrova. Zahvaljujući tom radu koji mu je bio nadahnuće, ŠG "Mojicu Birtu" Bjelovar doveo je u sam tehničko-tehnološki vrh hrvatskog šumarstva.
Prolazeći kroz razne životne teškoće ostao je vjeran svom poslu i radu u kojemu je pronalazio duhovnu stabilnost i ravnotežu, "njima usprkos", kako je znao reći. Nosio je u sebi Tagorinu poruku: "Domovino, hoću da te obožavam radom".
U ediciji "Slavonski hrastici" spominje Molitvu za mir u Hrvatskoj, književnika Pavla Ritera Vitezovića koja kaže: "O Bogovi, oci naši, milostivo obratite svoje lice na svoj narod i na svoju Hrvatsku! Molim Vas, budite mi na pomoć i omogućite mi mir. Darujte mi bolju sudbinu: čilu snagu tijela i duše. Dobrostivo mi nadahnite dobre misli. Pretvorite moju žalost u veselje i radost, da vam kličući izrečem zahvalnost i da Vas nikada ne prestanem hvaliti."
Šumarska struka oprostila se od čovjeka koji je uživao izniman autoritet, čovjeka koji je iznad svega volio svoju Domovinu i njoj podario sebe i svoje djelo. Govorio je: "Svačije pojedinačno djelo je samo dio zajedničkog čina."
Hvala mu za sva dobra djela koja je učinio kroz četiri desetljeća neumornog rada u šumarskoj struci, za njegovu iskrenost, skromnost, nesebičnost i dobrotu koju nam je podario. Hvala mu na njegovoj neizmjernoj ljubavi prema šumi i Domovini.
U srcima svih koji su poznavali Božu Tomičića i imali čast s njim surađivati, ostat će trajna uspomena i neizbrisivo sjećanje.
Neka mu je laka zemlja Hrvatska!