DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 87     <-- 87 -->        PDF

Ugljenarenje u prošlosti Gorskog kotara i Hrvatskog primorja
Alojzije Frković, dipl. ing. šum
Još i danas prolazeći nižim dijelovima šuma Risnjaka, Platka, Bjele kose, Milanova vrha, Rudnika pa i Kastavskim šumama, možemo naići na male čistine, plješine, obično kružna oblika i utabana tla, na kojima buja prizemno rašće. Ako se malo bolje zagledamo u te ravne površine promjera kojih 15 do 20 m, primijetit ćemo da su u središnjem dijelu malo uzdignute s blagim padom prema krajevima. Obično ih nalazio u malim udolicama, podalje od pravca udara glavnih vjetrova, i što je posebno zanimljivo, u podnožju strmih bukvom obraslih strana. Zagrebemo li cipelom o tlo naići ćemo na prašnjavu mješavinu sipke zemlje i ugljene prašine, tzv. šćupu. Riječ je dakako o kopištima, ugljenicama, nijemim svjedocima iz davne prošlosti raširenog ugljenarenja, važne grane iskorištavanja šuma na prostoru zapadnohrvatskog visočja. Na području Gychyjevih šuma "kopišta ili ugljare, starije i novije, nisu rijetka". Ona starija "obrasla su kupinom, bazgom i drugim plodonosnim korovom; tu su sada koke tetrijebke i jarebice sa svojim familijama" (Bönel 1930).
Drveni ugljen važna "merkantilska" roba
Za prvih feudalnih gospodara knezova Krčkih, kasnije Frankopana, Gorski kotar nije imao stalnog stanovništva. Tu su povremeno obitavali primorski stočari koji su se usput bavili i paljenjem drvenog ugljena (Marković 2003). Prema Modruškom urbaru iz 1486.g. kao prva goranska naselja spominju se: Vrbovsko, Bosiljevo, Lukovdol… Ugljenarenje kao nezaobilazno zanimanje podložnika u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju počinje zapravo krajem 16.st., kada ovi krajevi mijenjanju svoje feudalne gospodare. Mošćenićki statut iz 1501. izrijekom nalaže "kopi žgat", paliti ugljen, kao obvezu kmetova. U gorskom zaleđu Kvarnera, posebno u Čabarskom kraju, procvat ugljenarenja pada sredinom 17.st. kad Petar Zrinski podiže u Čabru peć za talenje željezne rudače (1651), za koji su proces trebale velike količine ugljena. Uz domaću radnu snagu sve se više angažiraju i partije ugljenara iz susjedne Kranjske, za koje se postupno podižu nova naselja uz rubove šuma. Neka od njih postoje i danas, poput Crnih Lazi, Frbežara, Požarnice, Gorača, Kozjeg Vrha i Kranjci, od kojih su ovi potonji očito dobili ime po doseljenicima iz Kranjske (Malnar 2008).Uz grupe ugljenara s tog graničnog područja, prema pisanim dokumentima, značajne su bile i partije ugljenara iz sela Jadrča i Osojnika današnje općine Vrbovsko, te iz Kastva i Grobinšćine. Prema Kesterčaneku, kako navodi Frančišković i sur. (1982), u Primorju je paljenje ugljena u to doba počelo tolikim intezitetom "da su šume vidljivo nestajale". Uz proizvodnju ugljena bukove šume su se koristile i za proizvodnju potaše (bjelike), važne sirovine u staklanama, kakva je bila ona podignuta 1727.g. u Crnom Lugu. Utihnućem rada čabarskih rudnika i željezare (1711) potražnja za drvenim ugljenom samo na kratko stagnira. Uz podmirenje lokalnih potreba, pretežito za kovačke radionice, ugljen postaje važna "merkantilska roba", pronalazeći kupce ne samo u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, nego se

ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 88     <-- 88 -->        PDF

izvozi i u inozemstvo, posebno u mediteranske zemlje. U tu su svrhu podignuta posebna skladišta u Žminama kod Bakarca (Radošević 1892). Prema izvještaju Trgovačko-obrtničke komore, 1891.g. dopremljene su iz Gorskog kotara u Bakar, Kraljevicu, Novi Vinodolski i Senj znatne količine ugljena, a u tim su gradovima također bili podignuti "magazini za ugalj". Tako je 1891. g. dopremljeno 8,254.160 kg uglja, od čega u sam Bakar 3,773.560 kg, a sljedeće 1892. g. – 7,968.110 kg (Hirc 1898). Nanovo oživljeni promet zaobilazi Rijeku. Goranima se pridružuju karavane iz Kranjske koje dolaze u Primorje s drvom i ugljenom, a vraćaju se s tovarima soli (Munić 1996).
Pojačana proizvodnja drvenog ugljena postupno uzima danak i na šumskom fondu Gorskog kotara. Za to ne treba kriviti ugljenare, koji nažalost u tom nimalo lakom poslu sudjeluju samo utoliko da bi preživjeli, dobivajući tek bijednu plaću od gospodara. A gospodari, zemaljska gospoda, ne vodeći brigu kako im šume izgledaju, prepustiše ugljenarima ne samo paljenje i nadziranje žežnica, nego i odabiranje stabala za sječu, koncentrirajući žežnice na mjestima do kojih je najlakše dopremiti materijal. Pojedini, naseljima bliži šumski predjeli, do te su mjere eksploatirani da su golosjeci na vidiku. Urbarskom regulacijom Marije Terezije iz 1769.g., uz odredbe vezane o reguliranju odnosa između zemaljske gospode i njihovih kmetova, dotaknuto je i pitanje čuvanja šuma. Ponukalo je to Matiju Josipa Paravića, kojemu je darovnicom kralja Franje Josipa II pripalo cjelokupno imanje u Čabru*, da 1798. izda Instrukcije o načelima gospodarenja vlastelinskim šumama te "da se na pravu mjeru stegne palenje drvenog ugljena i izrađivanje potaše, koji su proizvodi i nakon likvidacije željezare i staklane predstavljali glavni i izvrsni prihod" (Frančišković 1981).
Život ugljara pun znoja, muke, truda i – poezije
"Tko putuje Gorskim kotarom", napisat će krajem 19.s. Dragutin H i r c  u svom putopisnom djelu Gorski kotar, "susrest će tu ugljare i njihove ugljenice, na kojima pale drveni ugalj". Ilustrator tog putopisa šumarnik Vaclav Lev Anderle, koji je tih godina službovao u Crnom Lugu i Lekeniku, napisat će: "Jedva što je topli, primorski vjetar raztopio snieg, što je punih šest mjeseci pokrivao obronke Gorskog kotara…i tek što je zima izumrla u proljeće, vrvi na primorskim planinskim putovima: Ugljari iz Primorja dolaze u šume Gorskog kotara…Sporazume se s gospodarom, obskrbe se sa živežom za jedan tjedan… i hajde u goru… Najprije si sagrade kolibu, odaberu zgodno mjesto usred revira takozvano "kopište", gdje će paliti ugljen". Potrebno će drvo, cjepanice, dopremati do žežnice saonicama na način da "ugljar sjedne s prieda, upravlja rudom i spušta se nizbrdo. Kad je drvo stovario, oprti saonice na ledja i nosi ih opet uzbrdice".
Kako je živio naš ugljenar, čime se hranio? "Život naših ugljara pun je poezije, kao i znoja, muke i truda. Muče se od uranka do mraka…", napisat će Hirc i nastaviti: "Nikada nisam čuo ugljara da kune (poput naših kirijaša, op.A.F.), pa ni onda, kad sam ga našao u zategloj kiši, gdje se gušio u gustu dimu…a na upit kako mu je redovno bi odgovorio: A, dobro, gospodine, samo kad Bog da zdravlja i palentu!". Istina, palenta im je bila osnovna živežna namirnica. Prema cijeni kukuruznog brašna ugovarali bi visinu plaće s gospodarom. "Svagdanji im je kruh palenta, koju kadkad

ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 89     <-- 89 -->        PDF

zaslade prženom slaninom, a jedu i kupus, krumpir, slani primorski sir, kapulu, a u blagdan i malo pršuta. Nadju li u šupljoj bukvi puhove, uguše ih dimom i izpeku na ražnjiću".
Za vikend, nedjeljom i blagdanom, "silaze u selo… da se pomole Bogu…da se muškarci obračunaju s gospodarom, prime brašno, popiju s drugovima čašu vina i opet se vraćaju u visoku planinu do svoje ugljarice". Sezona ugljenarenja trajala je relativno kratko, tamo negdje od prvih dana svibnja pa do kraja rujna, početka listopada. Kišne godine sezonu bi smanjivale.
Novi zamah ugljenarenju osnivanjem Šumskog gospodarstva Delnice
Neusporedivo s manjim intenzitetom i samo sporadično i zgodimice ugljenarenje se zadržalo u Gorskom kotaru sve do iza Drugog svjetskog rata, kad je sva raspoloživa domaća i strana radna snaga, silom prilika, bila upućena na sječu šuma. Tih se godina, naime, u svrhu obnove ratom opuštene zemlje znalo godišnje sječi i do milijun kubičnih metara drvne mase! Određene pokušaje povratka ugljenarenja na ove prostore pokrenulo je Šumsko gospodarstvo Delnice odmah po osnivanju 1960.g., točnije osobno Roman Chylak, dipl.inž.šum., tada na radnom mjestu šefa eksploatacije šuma, koji je svojim stručnim člancima u listu "Drvosječa" i na druge načine ukazivao na važnost ove gotovo zanemarene sporedne djelatnosti u okviru iskorišćavanja šuma. Kako je tih godina Šumarija Gerovo prišla rekonstrukciji poveće degradirane acidofilne bukove panjače u kulturu smreke, duglazije, ariša i bora na području Pintarice ponad Gerova, a s tom aktivnošću došlo i do napada većih količina tanjih sortimenata-sječenica, stvoreni su potrebni uvjeti da upravo ova šumarija bude primjerom kako se podizanjem žežnica može itekako dobro unovčiti sitni drvni materijal. Budući da su prorjede bukovog letvenjaka vršene i u drugim šumskim predjelima, primjerice u Lividragi, Županjici, Zelinskom lugu i drugima, tih je godina, prema riječima tadašnjeg upravitelja šumarije Josipa Trohara, dipl.inž.šum., gerovska šumarija bila glavni proizvođač tog traženog proizvoda.
Ugljenar Živko Žiga Torijanac
Vezano za ugljenarenje na području Gorskog kotara, točnije Šumarije Gerovo, ne mogu na kraju ne spomenuti "posljednjeg Mohikanca" iz te branše ugljenara Živka Torijanca iz Donjeg Miholjca, popularnog Žigu, koji se u toj šumariji

ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 90     <-- 90 -->        PDF

zaposlio u svojstvu pomoćnog radnika na makljanju bukovog celuloznog drveta. Kako je i do njega dopro glas "iz centrale" o potrebi "paljenja uglja", skroman, radin i samozatajan smogao je snage da se obrati upravitelju i zatraži novo radno mjesto. Zamijenivši maklju za sjekiru, vile i lopatu naš je Žiga tako postao ugljenarom-legendom. Bez ičije pomoći sa strane Žiga je sve sam radio, od sječe i izrade sječenica, dovlačenja materijala do kopišta, slaganja i palenja žežnice do vađenja i sortiranja ugljena. Nikad nisam imao ozbiljnijih primjedbi na njegov rad, ni pri odabiru stabala za sječu, ni za kvalitetu uglja, reći će ing. Trohar. Boraveći noć i dan u šumi u skromnoj baraci (čiji lokalitet, nepuna dva kilometra na šumskoj cesti Lividraga-Smrekova draga, i danas Gerovčani zovu "kod Žigine bajte"), nikad nije dovodio u opasnost da mu se vatra otme i izazove šumski požar ili pak da spali ugalj. Kad mu se vatra prihvatila prekidao bi san i pomoću "lojtri" uspinjao na žežnicu otvarajući oduške za odvod vodene pare regulirajući tako brzinu pougljavanja.
U više sam navrata kao zaposlenik delničkog Šumskog gospodarstva pri terenskim izlascima susretao ugljenara Žigu. Kako su mi teoretska znanja o dobivanju uglja procesom karbonifikacije na kolegiju Iskorištavanja šuma na Šumarskom fakultetu već gotovo potpuno isparila, a da o praktičnima i ne govorim, rado sam slušao kazivanja našeg ugljenara. Prisjećam se zgode kad su ga u ranu jesen 1964. na obroncima Pintarice posjetili učenici viših razreda Srednje šumarske škole Delnice, predvođeni stručnim voditeljem i nastavnikom Milanom Ožurom, dipl. inž. šum. Iako škrt na riječima i, neka mi bude dopušteno primijetiti, malo "dobre volje", ugljenar Žiga održao nam je pravu terensku praktičnu nastavu. Među sječenicama, koje sam izrađuje, bilo je

ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 91     <-- 91 -->        PDF

krupnijih i sitnijih komada, manje ili više svježih odnosno prosušenih, od raznih vrsta drveća i sl., umijeće je složiti žežnicu, kopu, da bi nakon procesa pougljavanja sav drvni materijal pretvorio u ugalj. Zorno nam je demonstrirao, slažući kopu, da krupnije i vlažnije sječenice dolaze uz dimnjak (odžak), a tanji i suši komadi prema krajevima. Od važnosti su "ravunke", posebni otvori na dnu kope, koje služe za dovod zraka. Funkcija spomenutog "odžaka", prema Torijancu, kratkog je vijeka: čim se vatra prihvati dimnjak zabrtvi, a umjesto njega na tjemenu kope otvara oduške, kako bi vodena para mogla nesmetano izlaziti. Ono što krasi dobrog ugljara je reguliranje brzine pougljavanja, u čemu je Žiga bio pravi majstor. "Tih dana ne spavam ni danju ni noću prateći dim koji mi svojom bojom, mirisom i gustoćom najbolje kazuje u kojoj je fazi proces pougljavanja", riječi su ugljenara Žige Torijanca, koje sam zapisao u svoj rokovnik.
Paljenje žežnice bila je prava atrakcija za sve goste i uzvanike pri proslavi 50. godišnjice osnivanja i rada Nacionalnog parka Risnjak održane u Bjeloj Vodici 2003.g. Proizvodnju drvenog ugljena demonstrirao je Branko Urh, posljednji izučeni kovač nekad čuvene Kovačije Urh u Čabru (Frković 2003).
Korištena literatura
Benić, R.(1987). Drveni ugljen. U:Šumarska enciklopedija, 2.izd. (ur.Z. Potočić), str. 542–544. Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža" Zagreb.
Bönel, J. (1930). U gorama čabarskoga sreza. Posavski lovac VII (10):179–182.
Erent, A. (1970). Šumarija Gerovo. U:Deset godina razvitka Šum­skog gospodarstva Delnice, str. 126–130. Šumsko gospodarstvo Delnice.
Frančišković, S. (1981). Iz prošlosti šuma, šumarenja i šu­mar­stva Gorskog kotara i Riječkog primorja s osvrtom na prošlost šumarstva Gorskog kotara. U: Šumsko gospodarstvo Delnice 1960–1980. (ur. A.Frković), str. 15–44. Šumsko gospodarstvo Delnice
Frančišković, S., Nežić, Lj., Šafar J., Trohar J. (1982). Isko­riš­ća­vanje šuma. U: Gorski kotar (ur. J. Šafar), str. 534–546. Fond knjige Gorski kotar, Delnice.
Frković, A. (2003). 50 godina Nacionalnog parka Risnjak (1953.–2003). Šumarski list CXXVII (9–10):509–513.
Frković, A.(2009). Vaclav Lev Anderle (1859–1944.), šumar i ilustrator – utemeljitelj češke lovačke ilustracije. Šumarski list CXXXIII(11–12):629–635.
Hirc, D.(1898). Gorski kotar. Slike, opisi i putopisi. Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch) Zagreb.
Klepac, D. (1997). Iz šumarske povijesti Gorskog kotara u sa­dašnjost. Hrvatske šume Zagreb
Malnar, Ž. (2008). Ugljenarenje u Kranjcima. Matica Hrvatska ogranak Čabar i Udruga "Trbuhovica" Čabar.
Marković, M.(2003). Gorski kotar. Stanovništvo i naselja. Naklada Jesenski i Turk Zagreb.
Munić, D. (1996). Od prapovijesti do kraja XVII. st. U: Županija Primorsko-goranska (ur. Lj. Stefanović), str. 53–180.
Radošević, M.(1891). Pabirci za šumarsku poviest hrvatsko-srpskih šuma. Šumarski list XV(8):324–327.