DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 94 <-- 94 --> PDF |
Analizu istraživanja o tipologiju šuma u prvoj polovici prošloga stoljeća dao je De Philippis u svome djelu “Šuma kao biljna zajednica”. Po njemu “Fitocenoza je zajednica biljaka regulirana borbom za opstanak”. Tip šume je obilježen miješanjem vrsta u pojedinim slojevima, porijeklom šume i načinom tretiranja u fazama njezinoga razvoja. Tip šume najviše obilježava: – floristički sastav sloja stabala, – mješavina vrsta u istom sloju, iz čega proizlaze “mješovite šume” u područjima koje obilježava umjerena klima i “čiste šume” u ekstremnim ekološkim uvjetima, – diferencijacija dobnih razreda u sloju drveća i – horizontalna struktura, koju predstavljaju različiti “tipovi profila” šumske vegetacije. Izlaganje De Philippisa u “Šumskoj tipologiji” obiluje interesantnim argumentima koji su dali obilježje šumarstvu Italije sredine prošloga stoljeća. Jarno Bontadi, Marta Bazzanella, Mauro Bernabei, Tiziana Urso: Vrste drveta za izradu seoskih saonica u Trentinu U ovom članku autori su obradili rezultate istraživanja vrsta drveta upotrebljavanih za izradu pojedinih sastavnica seoskih sanjki. Analiza obuhvaća deset sanjki različitih konstrukcija i namjene. Sve do skorašnje prošlosti, u svim predjelima alpskog luka, prijevoz sijena i drva iz planine u doline bio je moguć uz uporabu teretnih sanjki. To transportno sredstvo ruralnih predjela u pravilu se sastojalo od para dugačkih “kriva” povezanih uzdužnim i poprečnim kon struktivnim elementima i platforme za teret, izrađene po shemama lokalnih tradicija. Te sanjke morale su biti čvrste i elastične te istovremeno lagane. To je omo gućavalo transport veće količine materijala, te lak ši prijenos praznih sanjki na planinu. Ovaj tip sanjki više se upotrebljavao ljeti nego zimi (usporedi s “vlačicama” u našim krajevima). Spojnice, zglobovi, klinovi i drugi konstruktivni elementi, svi izrađeni od drveta (ili više vrsta drveta) davali su karakteristiku čvrstoće, trajnosti, izdržljivosti i gipkosti. Poznavanje karakteristika pojedinih vrsta drveta omogućavalo je postizanje funkcionalnosti konstrukcije. Uporaba sanjki, a posebice onih s animalnom vu čom, datira još iz doba kasnog neolitika. Arheološke is kopine u Ukrajini i Rumunjskoj potvrđuju njihovo postojanje u razdoblju od 3000 g. p.n.e., a vezano je na uzgoj konja i goveda. Slične podatke daju arheološka is traživanja u Egiptu i Mesopotamiji, te u mnogim europ skim kulturama. Dva su osnovna tipa konstrukcije sanjki: konvergentan sa strukturom “kriva” u obliku slova “Y”, što se postiže uporabom jednog račvastog stabla, te u obliku slova “H” što čine dvije paralelne krive povezane popreč nim elementima. Prve su češće u srednjoj Italiji, a zbog svoje težine potrebna je animalna vuča. Sanjke s paralelnim krivama mogu imati povišenu platformu ili u razini kriva, što ovisi o namjeni. Sanjke talijanskog sela upotrebljavaju se za transport sijena, drva, kamena i gnojiva, a mogu biti na animalnu vuču ili bez nje. Sanjke u Trentinu ponajprije su služile za transport sijena i drveta. S obzirom da su do destinacije za utovar prenošene na leđima, trebale su biti lagane, ali dovoljno čvrste, a mogle su nositi 200 do 400 kg, t.j. do dvadeset puta više od njihove težine. Krive koje su izravno u kontaktu s podlogom, uzvišene su u prednjem kraju, što se postiže savijanjem u pari zagrijanog drveta, prirodnom zakrivljenošću tijekom rasta, ili izrezivanjem, što je nepovoljno zbog presijecanja fibrature drveta. Krive su često okovane željeznom trakom, zbog trajnosti ili podmazivane svinjskom mašću radi smanjenja trenja. Podupori su elementi koji povezuju utovarnu platformu s krivama. Može ih biti više radi čvrstoće, a mogu biti nagnuti naprijed ili natrag, te u stranu radi povećanja utovarne površine. Podupori su povezani transverzalno poprečnim elementima, koji su ovisno o namjeni uzdužno povezani (legneri). Radi ustanovljenja upotrebljavanih vrsta drveta analizirano je deset različitih sanjki iz Muzeja uporabnih predmeta i nošnji Trentina, sačinjenih krajem pretprošloga stoljeća. Istraživanja su obuhvatila 119 uzoraka drveta, uzetih od izloženih sanjki. Identificirano je korištenje 13 vrsta drveta. Bukva i jasen sudjeluju u gradnji sanjki sa 30 elemenata (svaka vrsta) i predstavljaju najviše korištene vrste. Slijedi breza sa 18 elemenata, te grab i hrast sa 8 elemenata (svaka vrsta). Druge vrste listača kao: kesten, drijen, lijeska, joha i bagrem zajedno sudjeluju sa 15 strukturnih elemenata. Uporaba četinjača je gotovo zanemariva. U izradi donjeg ustroja bukva, grab i jasen sudjeluju sa 89 %, a od toga na bukvu otpada 46 %. U nekim predjelima cijela konstrukcija sanjki izrađena je uporabom bukve u svim elementima. Za podupore su u uporabi elastičnije vrste: jasen, drijen i hrast, te sudjeluju sa 73 %. Breza je otporna i po sebno savitljiva, te se često upotrebljiva za transverzalne elemente. Seoske sanjke mogu imati ukrasne elemente, koji su imali simboličnu vrijednost i kulturalni odraz sredine. Različitosti u uporabi pojedinih vrsta drveta, kao i način izrade, vezani su za nasljeđa u pojedinim lokalitetima. U etnografskim muzejima čuva se kulturno nasljeđe nedavne prošlosti, koja je postala itekako daleka. Frane Grospić |