DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 93 <-- 93 --> PDF |
hovu primjenu s filozofskog i etičkog stajališta. Iz tih razloga nastoji dati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Što podupire teorija na osnovama klasičnog šumarstva? 2. Po čemu se ta teorija razlikuje od novih koncepcija šumarstva? 3. U kojoj mjeri novi način shvaćanja šumarstva utje če na odnos čovjeka prema šumi? Znanstveni obrazac klasičnog šumarstva predviđa da ljudske aktivnosti budu neovisne od ekosustava. To zna či da gotovo svjesno ne vodimo računa o složenosti sustava šume, a kulturni zahvati ne odgovaraju svojoj funkciji, jer su neprirodno jednolični i krivo normirani. S ekološkog, etičkog i socijalnog gledišta to je nedopustivo. To čini klasično šumarstvo neprihvatljivim na eko nomskoj, kulturalnoj i povijesnoj osnovi, sa štetnim posljedicama za krajolik. U sustavnom šumarstvu, kao o novoj koncepciji šumarstva, istraživanje se temelji na interakciji između promatrača i šume. Potrebno je naučiti “čitati i razumjeti potrebu šume”, te staviti “znanje šumarstva u službu sus tava”. To je moderni bioekonomski pristup šu marstvu koji drvo stavlja između tri velika E: ekologija, ekonomija i etika. Znanstveni okvir sustavnog šumarstva predviđa da ljudska aktivnost bude ovisna o ekosustavu, da valorizira različitost šumskih sustava koji svoju vrijednost sadrže u sebi. U načelu, vodilja je: poštovati prirodni tok razvoja šume bez predodređivanja strukture, jer se ne želi postići da ekologija i šumarstvo postanu dogmatski i nesuglasni sa suvremenim životom. U odgovoru na pitanje koliko novi način shvaćanja šumarstva utječe na odnos čovjeka prema šumi, treba reći da moderno društvo sustavno mijenja i djelomično uništava šume, s katastrofalnim posljedicama za život na zemlji. Također, šumarska znanost, što je paradoksalno, sa svojim ustaljenim teorijama, neusklađenim sa biološkim sustava stavlja u drugi plan tradicionalne vrijednosti. Sigurno je, da je teško eliminirati ostatke starih shvaćanja, ali ipak sjeme nove teorije nalazi plodno tlo kod mladih, koji su svjesni da žive novo, vrlo važno is kustvo. Oni sudjeluju u jednom znanstvenom, tehnič kom, kulturnom i socijalnom događanju od posebne važnosti, te će znati odabrati – ići naprijed ili ostati veza ni za prošlost. Vittorio Gualdi, Patrizia Tartarino: Osvrt na gospodarenje mediteranskim šumama na bazi uređivačkih osnova Najvažniji znanstveni doprinosi talijanskih autora iz područja šumarske tipologije mogu se svrstati u tri gru pe po vremenu objavljivanja: – radovi objavljeni u prvoj polovini prošloga stoljeća: Perona (1905), Piccioli (1915, 1923), Pavari (1933), Fenaroli (1933) i De Philippis (1952), – radovi iz druge polovice prošloga stoljeća i – radovi iz kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Ovaj članak obrađuje radove prve grupe, analizirajući početak razvoja sektora uzgajanja šuma i njegov utje caj na uređivačke tehnike, primjenjive na mediteran ske šume Europe, koje se prostiru od Azorskih otoka do Kavkaza. Perona u poglavlju “Analiza šume” svoje knjige “Opće šumarstvo”, iznosi važnost šume bez obzira na veličinu, razlikuje prirodne od umjetno podignutih šuma. Šumske zajednice dijeli po osnovi načina gospodarenja, po dobi dominantne etaže i produktivnosti. Također razlikuje šumsku i poljoprivrednu šumsku proizvodnju. Piccioli u 4. poglavlju “Rasprostranjenost šumskih vrsta” svoje knjige “Šumarstvo” dijeli šume na čiste i mješovite, po učešću jedne ili više vrsta u dominantnoj etaži. U 6. poglavlju “Prirodna i umjetna reprodukcija”, drugog izdanja iste knjige, dijeli čiste šume u homogene i polu homogene, ovisno o uzgojnim intervencijama. Mješovite šume dijeli po broju vrsta koje ju tvore, a mogu biti prirodne ili umjetne, stalne ili prijelazne, regu larne ili iregularne, te istodobne ili raznodobne. Pavari u 4. poglavlju “Kratki osvrt na tipologiju šu ma” svoga djela “Lekcije iz ekologije i općeg šumarstva”, razlikuje šumske zajednice po: – tipu vegetacije, na osnovi vegetacijskog sastava, – trajnosti: trajni tip; predstavlja stanje klimaksa, privremeni tip; predstavlja prijelazno stanje (progresivno ili regresivno), potencijalni tip; u budućnosti poprima stanje klimaksa, – tipu uzgoja, odnosi se na strukturu koja proizlazi iz načina gospodarenja, – tipu s indikatorima, odnosi se na učešće pojedinih vrsta (indikatora) u inferiornom sloju spontane šume kojoj daju obilježja. Istovremeno Fenaroli u svojoj studiji “Istraživanja o šumskoj tipologiji” iznosi rezultate ostvarene uz surad nju s “Eksperimentalnim šumarskim uredom u Firen ci”. Obavljena su velika istraživanja o tipologiji. U toj studiji dana je velika podrška prethodnim radovima Cajan dera i njegove škole, koji su primjenjivani u praksi središnje Europe, Skandinavskih zemalja i Sjeverne Amerike. Po Fenaroliju najvažnije postavke su: – stupanj plodnosti šumskog terena određuje se po kapacitetu produktivnosti, a očituje se u razvoju podstojne etaže, – važnost vrsta dominantne etaže je sekundarna u odnosu na sloj grmlja i niskog raslinja, – identifikacije tipa šume isključivo po inferiornim slojevima raslinja je “osobitost nordijskih šuma” i – prethodne klasifikacije zasnivaju se na “konkretnim činjenicama (biljke indikatori), već prihvaćenim u botaničkoj znanosti”. |