DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 92 <-- 92 --> PDF |
kulture i ekonomsko-političkih interesa, a očituje se i u naizgled općim i neutralnim temama. Opća enciklopedija je zamašan kolektivni pothvat, koji zahtijeva vrhunski školovane osobe, ali i relativno visoku opću znanstvenu razinu zemlje te povezanost i integriranost leksikografa i njihove struke u znanstve nu zajednicu. Zato je sposobnost izradbe takvih enciklopedija jedan od pokazatelja zrelosti naše zemlje za najviše kulturne pothvate.Tu tradiciju imaju velike europske zemlje i narodi, ali tek neke srednje i manje, među njima i Hrvatska. Hrvatska enciklopedija ne bi mogla nastati bez čvrstog oslonca na tu tradiciju, koju je institucionalizirao Leksikografski zavod. Naša je enciklopedija takva, da parafraziramo Roberta Mertona, “jer smo stajali na ramenima divova”. Koristili smo glav nicu onih koji su stvorili hrvatsku tradiciju opće enciklopedije, od Ujevićeve Hrvatske enciklopedije preko Krležine Enciklopedije Leksikografskog zavoda (ELZ-e) do njezina trećeg izdanja, Šentijine Opće enciklopedije. Vjerujemo da se ta glavnica ovom enciklopedijom uvećava. Hrvatska enciklopedija nikad ne bi bila napravljena samo sa stručnjacima Leksikografskog zavoda. Na pojedinim svescima surađivalo je 30-ak radnika Zavoda i između 300 i 400 suradnika izvan njega. Vanjski suradnici bili su kičma enciklopedije. U tom smislu Hrvatska enciklopedija je izraz intelektualne sposobnosti naše sredine, njene znanstvene, akademske i kulturne zajednice. U 12 godina u njoj su surađivali naši istaknuti znan s tve nici, mnogi od njih neprekidno, neki su počeli kao pot puno afirmirani, drugi su bili poznati tek u užem kru gu. U ovoj dvorani vidimo mnogo onih koji surađu ju od 1. sveska. Iz uže uređivačke jezgre tri su osobe posebno zaslužne: prvi glavni urednik Dalibor Brozović, koji je svojom upućenošću i tolerancijom stvarao poticajnu atmosferu, njegov pomoćnik i od 4. sveska glavni urednik August Kovačec, koji je radio od početka do kraja projekta te glavni tajnik Darko Stuparić, koji je postavio učinkovitu organizaciju. Uz njih, jedan član uredništva osobito je bio zaslužan za stvaranje uvjeta za rad – naš tadašnji ravnatelj Vladimir Pezo. Iz sjajne ekipe pro fesionalnih leksikografa su Sanja Fabijanić, Velimir Sipoš i Duško Štefanović, koji su od početka u užem uredništvu enciklopedije. Uz to ističemo vrsne lektore, korektore, tajnike, programere, upisivače, kartografe, grafičare i ilustratore. Hrvatska enciklopedija izrađena je za nešto više od 12 godina, čime je znatno skraćen planirani rok od 18 mje seci po svesku. Kada je objavljen prvi svezak 1999., poznati je književni kritičar najavu da će izlaziti takvim ritmom i da će zadnji 11. svezak izaći 2014. nazvao “bajkom za sastavljače državnog proračuna”. Ta sumnja nas je dugo pratila, jer se činila realnom (na promociji 6. sveska 2004., rečeno je da je “pređena polovica puta”). Nije bilo jednostavno. Premošten je vremenski jaz između 3. izdanja Opće enciklopedije i HE, ali i daleko veći jaz između sustava i država za koje su bile vezane. Informatička tehnologija omogućila je brži završetak 10-godišnjeg razmaka između 1. i 11.sveska, ali i popravljanje propusta i nepreciznosti te stalne dopune i dorade. U budućnosti HE će se nastaviti u raznim oblicima (općem, nacionalnom i strukovnom) i raznim medijima književnom, elektroničkom, internetskom. Temelji za to sad su stvoreni, zaključio je glavni urednik. Na kraju, slobodni smo predložiti Akademiji šumars kih znanosti da razmotri mogućnost izrade Hrvatske šu marske enciklopedije. Joso Gračan, urednik za šumarstvo L’ ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje Akademije šumarskih znanosti-Firenze) Iz broja 35. rujan-listopad 2009. godine izdvajamo: Orazio Ciancio: Šumarstvo između filozofije i znanosti U ovom članku prof. Orazio Ciancio, predsjednik talijanske Akademije šumarskih znanosti, iznosi svoja razmišljanja o poziciji i shvaćanju šumarstva u izmijenjenim odnosima šuma – čovjek. Posljednjih desetljeća registrirane su promjene koje znakovito utječu na poimanje vrijednosti koje daje šu ma. Nove vizije su snažno oborile tradicionalne koncepcije, koje su smatrale šumu zajednicom stabala, praktički tvornicom koja proizvodi drvo pod otvorenim nebom. Najsadržajnije promjene očituju se u načelu sustavnog šumarstva. Klasično šumarstvo, koje se aktualno podučava u fakultetskoj nastavi je teoretski i praktički zasnovano na eksperimentalno stečenim iskustvima. Tako ispada da već odavno imamo kompletno izdanje o mnogostrukim i kompleksnim fenomenima koji se događaju u šums kim biološkim sustavima nakon kulturnih zahvata. Ali to nije prihvatljivo, u suprotnosti je s načelima teorije o spoznaji, jer je u znanosti sve promjenjivo i ne može ostati konačno. Od homo sapiensa na dalje, čovjek je stalno u potrazi za istinom, za znanstvenom istinom koja motivira kontinuirano istraživanje za otkriće ne po z natog, a to je pogonska snaga koja donosi znanstveni ili tehnološki napredak. U članku autor iznosi različite znan stvene teorije šumarstva, s osobitim osvrtom na nji |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 93 <-- 93 --> PDF |
hovu primjenu s filozofskog i etičkog stajališta. Iz tih razloga nastoji dati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Što podupire teorija na osnovama klasičnog šumarstva? 2. Po čemu se ta teorija razlikuje od novih koncepcija šumarstva? 3. U kojoj mjeri novi način shvaćanja šumarstva utje če na odnos čovjeka prema šumi? Znanstveni obrazac klasičnog šumarstva predviđa da ljudske aktivnosti budu neovisne od ekosustava. To zna či da gotovo svjesno ne vodimo računa o složenosti sustava šume, a kulturni zahvati ne odgovaraju svojoj funkciji, jer su neprirodno jednolični i krivo normirani. S ekološkog, etičkog i socijalnog gledišta to je nedopustivo. To čini klasično šumarstvo neprihvatljivim na eko nomskoj, kulturalnoj i povijesnoj osnovi, sa štetnim posljedicama za krajolik. U sustavnom šumarstvu, kao o novoj koncepciji šumarstva, istraživanje se temelji na interakciji između promatrača i šume. Potrebno je naučiti “čitati i razumjeti potrebu šume”, te staviti “znanje šumarstva u službu sus tava”. To je moderni bioekonomski pristup šu marstvu koji drvo stavlja između tri velika E: ekologija, ekonomija i etika. Znanstveni okvir sustavnog šumarstva predviđa da ljudska aktivnost bude ovisna o ekosustavu, da valorizira različitost šumskih sustava koji svoju vrijednost sadrže u sebi. U načelu, vodilja je: poštovati prirodni tok razvoja šume bez predodređivanja strukture, jer se ne želi postići da ekologija i šumarstvo postanu dogmatski i nesuglasni sa suvremenim životom. U odgovoru na pitanje koliko novi način shvaćanja šumarstva utječe na odnos čovjeka prema šumi, treba reći da moderno društvo sustavno mijenja i djelomično uništava šume, s katastrofalnim posljedicama za život na zemlji. Također, šumarska znanost, što je paradoksalno, sa svojim ustaljenim teorijama, neusklađenim sa biološkim sustava stavlja u drugi plan tradicionalne vrijednosti. Sigurno je, da je teško eliminirati ostatke starih shvaćanja, ali ipak sjeme nove teorije nalazi plodno tlo kod mladih, koji su svjesni da žive novo, vrlo važno is kustvo. Oni sudjeluju u jednom znanstvenom, tehnič kom, kulturnom i socijalnom događanju od posebne važnosti, te će znati odabrati – ići naprijed ili ostati veza ni za prošlost. Vittorio Gualdi, Patrizia Tartarino: Osvrt na gospodarenje mediteranskim šumama na bazi uređivačkih osnova Najvažniji znanstveni doprinosi talijanskih autora iz područja šumarske tipologije mogu se svrstati u tri gru pe po vremenu objavljivanja: – radovi objavljeni u prvoj polovini prošloga stoljeća: Perona (1905), Piccioli (1915, 1923), Pavari (1933), Fenaroli (1933) i De Philippis (1952), – radovi iz druge polovice prošloga stoljeća i – radovi iz kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Ovaj članak obrađuje radove prve grupe, analizirajući početak razvoja sektora uzgajanja šuma i njegov utje caj na uređivačke tehnike, primjenjive na mediteran ske šume Europe, koje se prostiru od Azorskih otoka do Kavkaza. Perona u poglavlju “Analiza šume” svoje knjige “Opće šumarstvo”, iznosi važnost šume bez obzira na veličinu, razlikuje prirodne od umjetno podignutih šuma. Šumske zajednice dijeli po osnovi načina gospodarenja, po dobi dominantne etaže i produktivnosti. Također razlikuje šumsku i poljoprivrednu šumsku proizvodnju. Piccioli u 4. poglavlju “Rasprostranjenost šumskih vrsta” svoje knjige “Šumarstvo” dijeli šume na čiste i mješovite, po učešću jedne ili više vrsta u dominantnoj etaži. U 6. poglavlju “Prirodna i umjetna reprodukcija”, drugog izdanja iste knjige, dijeli čiste šume u homogene i polu homogene, ovisno o uzgojnim intervencijama. Mješovite šume dijeli po broju vrsta koje ju tvore, a mogu biti prirodne ili umjetne, stalne ili prijelazne, regu larne ili iregularne, te istodobne ili raznodobne. Pavari u 4. poglavlju “Kratki osvrt na tipologiju šu ma” svoga djela “Lekcije iz ekologije i općeg šumarstva”, razlikuje šumske zajednice po: – tipu vegetacije, na osnovi vegetacijskog sastava, – trajnosti: trajni tip; predstavlja stanje klimaksa, privremeni tip; predstavlja prijelazno stanje (progresivno ili regresivno), potencijalni tip; u budućnosti poprima stanje klimaksa, – tipu uzgoja, odnosi se na strukturu koja proizlazi iz načina gospodarenja, – tipu s indikatorima, odnosi se na učešće pojedinih vrsta (indikatora) u inferiornom sloju spontane šume kojoj daju obilježja. Istovremeno Fenaroli u svojoj studiji “Istraživanja o šumskoj tipologiji” iznosi rezultate ostvarene uz surad nju s “Eksperimentalnim šumarskim uredom u Firen ci”. Obavljena su velika istraživanja o tipologiji. U toj studiji dana je velika podrška prethodnim radovima Cajan dera i njegove škole, koji su primjenjivani u praksi središnje Europe, Skandinavskih zemalja i Sjeverne Amerike. Po Fenaroliju najvažnije postavke su: – stupanj plodnosti šumskog terena određuje se po kapacitetu produktivnosti, a očituje se u razvoju podstojne etaže, – važnost vrsta dominantne etaže je sekundarna u odnosu na sloj grmlja i niskog raslinja, – identifikacije tipa šume isključivo po inferiornim slojevima raslinja je “osobitost nordijskih šuma” i – prethodne klasifikacije zasnivaju se na “konkretnim činjenicama (biljke indikatori), već prihvaćenim u botaničkoj znanosti”. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 94 <-- 94 --> PDF |
Analizu istraživanja o tipologiju šuma u prvoj polovici prošloga stoljeća dao je De Philippis u svome djelu “Šuma kao biljna zajednica”. Po njemu “Fitocenoza je zajednica biljaka regulirana borbom za opstanak”. Tip šume je obilježen miješanjem vrsta u pojedinim slojevima, porijeklom šume i načinom tretiranja u fazama njezinoga razvoja. Tip šume najviše obilježava: – floristički sastav sloja stabala, – mješavina vrsta u istom sloju, iz čega proizlaze “mješovite šume” u područjima koje obilježava umjerena klima i “čiste šume” u ekstremnim ekološkim uvjetima, – diferencijacija dobnih razreda u sloju drveća i – horizontalna struktura, koju predstavljaju različiti “tipovi profila” šumske vegetacije. Izlaganje De Philippisa u “Šumskoj tipologiji” obiluje interesantnim argumentima koji su dali obilježje šumarstvu Italije sredine prošloga stoljeća. Jarno Bontadi, Marta Bazzanella, Mauro Bernabei, Tiziana Urso: Vrste drveta za izradu seoskih saonica u Trentinu U ovom članku autori su obradili rezultate istraživanja vrsta drveta upotrebljavanih za izradu pojedinih sastavnica seoskih sanjki. Analiza obuhvaća deset sanjki različitih konstrukcija i namjene. Sve do skorašnje prošlosti, u svim predjelima alpskog luka, prijevoz sijena i drva iz planine u doline bio je moguć uz uporabu teretnih sanjki. To transportno sredstvo ruralnih predjela u pravilu se sastojalo od para dugačkih “kriva” povezanih uzdužnim i poprečnim kon struktivnim elementima i platforme za teret, izrađene po shemama lokalnih tradicija. Te sanjke morale su biti čvrste i elastične te istovremeno lagane. To je omo gućavalo transport veće količine materijala, te lak ši prijenos praznih sanjki na planinu. Ovaj tip sanjki više se upotrebljavao ljeti nego zimi (usporedi s “vlačicama” u našim krajevima). Spojnice, zglobovi, klinovi i drugi konstruktivni elementi, svi izrađeni od drveta (ili više vrsta drveta) davali su karakteristiku čvrstoće, trajnosti, izdržljivosti i gipkosti. Poznavanje karakteristika pojedinih vrsta drveta omogućavalo je postizanje funkcionalnosti konstrukcije. Uporaba sanjki, a posebice onih s animalnom vu čom, datira još iz doba kasnog neolitika. Arheološke is kopine u Ukrajini i Rumunjskoj potvrđuju njihovo postojanje u razdoblju od 3000 g. p.n.e., a vezano je na uzgoj konja i goveda. Slične podatke daju arheološka is traživanja u Egiptu i Mesopotamiji, te u mnogim europ skim kulturama. Dva su osnovna tipa konstrukcije sanjki: konvergentan sa strukturom “kriva” u obliku slova “Y”, što se postiže uporabom jednog račvastog stabla, te u obliku slova “H” što čine dvije paralelne krive povezane popreč nim elementima. Prve su češće u srednjoj Italiji, a zbog svoje težine potrebna je animalna vuča. Sanjke s paralelnim krivama mogu imati povišenu platformu ili u razini kriva, što ovisi o namjeni. Sanjke talijanskog sela upotrebljavaju se za transport sijena, drva, kamena i gnojiva, a mogu biti na animalnu vuču ili bez nje. Sanjke u Trentinu ponajprije su služile za transport sijena i drveta. S obzirom da su do destinacije za utovar prenošene na leđima, trebale su biti lagane, ali dovoljno čvrste, a mogle su nositi 200 do 400 kg, t.j. do dvadeset puta više od njihove težine. Krive koje su izravno u kontaktu s podlogom, uzvišene su u prednjem kraju, što se postiže savijanjem u pari zagrijanog drveta, prirodnom zakrivljenošću tijekom rasta, ili izrezivanjem, što je nepovoljno zbog presijecanja fibrature drveta. Krive su često okovane željeznom trakom, zbog trajnosti ili podmazivane svinjskom mašću radi smanjenja trenja. Podupori su elementi koji povezuju utovarnu platformu s krivama. Može ih biti više radi čvrstoće, a mogu biti nagnuti naprijed ili natrag, te u stranu radi povećanja utovarne površine. Podupori su povezani transverzalno poprečnim elementima, koji su ovisno o namjeni uzdužno povezani (legneri). Radi ustanovljenja upotrebljavanih vrsta drveta analizirano je deset različitih sanjki iz Muzeja uporabnih predmeta i nošnji Trentina, sačinjenih krajem pretprošloga stoljeća. Istraživanja su obuhvatila 119 uzoraka drveta, uzetih od izloženih sanjki. Identificirano je korištenje 13 vrsta drveta. Bukva i jasen sudjeluju u gradnji sanjki sa 30 elemenata (svaka vrsta) i predstavljaju najviše korištene vrste. Slijedi breza sa 18 elemenata, te grab i hrast sa 8 elemenata (svaka vrsta). Druge vrste listača kao: kesten, drijen, lijeska, joha i bagrem zajedno sudjeluju sa 15 strukturnih elemenata. Uporaba četinjača je gotovo zanemariva. U izradi donjeg ustroja bukva, grab i jasen sudjeluju sa 89 %, a od toga na bukvu otpada 46 %. U nekim predjelima cijela konstrukcija sanjki izrađena je uporabom bukve u svim elementima. Za podupore su u uporabi elastičnije vrste: jasen, drijen i hrast, te sudjeluju sa 73 %. Breza je otporna i po sebno savitljiva, te se često upotrebljiva za transverzalne elemente. Seoske sanjke mogu imati ukrasne elemente, koji su imali simboličnu vrijednost i kulturalni odraz sredine. Različitosti u uporabi pojedinih vrsta drveta, kao i način izrade, vezani su za nasljeđa u pojedinim lokalitetima. U etnografskim muzejima čuva se kulturno nasljeđe nedavne prošlosti, koja je postala itekako daleka. Frane Grospić |