DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 87 <-- 87 --> PDF |
U populacijskoj ekologiji i ekologiji zajednica proces izumiranja je posljedica klimatskih varijacija, napada štetnika i predatora, djelovanja konkurenata, prirodnih nepogoda ili antropogenog djelovanja, genetske uvjetovanosti i sl. Sve navedeno čini proces izumiranja stohastičkom komponentom. Procesi izumiranja i kolonizacije u dinamičnoj su ravnoteži, što sustav u cjelini čini stabilnim. Populacijska ekologija poznaje pojam metapopulacije, skup populacija jedne vrste kod kojega nema interakcije s drugim vrstama. U okviru ekologije zajednica predstavljen je i pojam “metazajed nice”, skup populacija više vrsta gdje postoji interakcija među vrstama, a procesi su pojednostavljeni primjenom modela. Predstavljeni su sljedeći modeli: Levinov prostorno neovisni model (1968), kopno-otok model (Mainland-island, Hubbell 2001), niz model (Stepping-stones), izvor-ponor model (Source-sink), mo del kontinuiranog prostora (Continuous space, Cha ve i Leigh 2002) i migracijska matrica (Migration matrix, Economo i Keitt 2007). Damien Marage, AgroParisTech-Engref Nancy: Spatial modelling of forest communities: from biogeographical range to local scale (Prostorno modeliranje šumskih zajednica: od bio-geografske do lokalne razine). U svrhu očuvanja najvažnijih šumskih staništa i vrsta u Europi neophodno je očuvanje bioraznolikosti na razini šumskih zajednica. Za to je potrebno postojeće modele šumskih staništa spustiti sa bio-geografskih razmjera na lokalnu razinu. No, da li je to moguće, a da se pritom zadrži točnost modela? U toj namjeri do izražaja dolazi važnost prostorne komponente kod svih vrsta podataka koji će se koristiti u modeliranju. Posljedica su opsežne baze podataka koje koriste modele kao što su SynBioSys, Sophy i EcoPlant. Ferrier i Gui- s a n (2006) iznose nekoliko strategija prostornog modeliranja bioraznolikosti na razini šumskih zajednica. Klimatske promjene u 21. stoljeću velika su prijetnja bioraznolikosti (Bakkenes i dr. 2002). Kako prilagoditi prostorno modeliranje šumskih zajednica klimatskim promjenama? U tu svrhu potreban je bolji uvid u karakteristike pojedinog staništa, te razvoj novih alata koji će omogućiti prikupljanje potrebnih podataka. 3. dan – Biogeokemijsko modeliranje Philippe Ciais, CEA LSCE: Carbon cycle in forest ecosystems (Kruženje ugljika u šumskim eko sus tavima). Kruženje ugljika obuhvaća procese fotosinteze, disanja, fenologije i alokacije. Fotosinteza na razini lista je proces izmjene plinova koji se opisuje jednadžbama difuzije. Fotosinteza je ovisna o intenzitetu svjetla, temperaturi i koncentraciji atmosferskog ugljika. Za skaliranje procesa fotosinteze od lista do krošnje koristi se indeks lisne površine (Leaf Area Indeks, LAI). Disanje (respiracija) šumskog ekosustava može biti autotrofno (za održavanje i rast) i heterotrofno (dekompozicija, tj raspadanje tvari). Fenologija je proces razvoja indeksa lisne površine. Alokacija ili premiještanje ugljikovih spojeva određena je količinom dostupne vode, svjetla, hranjiva (dušik), unutarvrsnom “strategijom” preraspodjele te ostalim mnogobrojnim poznatim i manje poznatim faktorima. Rezultat međudjelovanja navedenih procesa je neto produkcija bioma (Net Biome Productivity, NBP) i to prema formulaciji NBP = GPP - R - f, gdje je GPP – Gross Primary Production, tj. fotosinteza, R – respiracija (autotrofna i heterotrofna) i f – faktor sječe ili drugih poremećaja. Laurent Saint-André, Cirad: Biogeochemical cycles and their integration into stand growth simulators (Biogeokemijski ciklusi i njihova integracija u simulatore rasta sastojine). Šumski ekosustav predstavlja zalihe i tokove uglji ka, vode i hranjiva. To je dinamični sustav živih organizama koji djeluje između atmosfere i tla, leži na matičnoj podlozi u određenim geografskim uvjetima i podređen je raznolikim oblicima gospodarenja. Tlo je vrlo osjetljiv sustav, a neodgovorno i nepravilno gospodarenje šumskim ekosustavom može dovesti do njegove degradacije. Biogeokemijski ciklus predstavlja kontinuirano kruženje hranjiva iz tla u biljku i obratno, a čine ga biokemijski, geokemijski i biološki ciklus. Biokemijski ciklus obuhvaća procese atmosferske depozicije, vlaženja, drenaže i otjecanja vode, geokemijski ciklus čini translokacija tvari, a biološki ciklus čine procesi izmjene tvari u krošnji, primanje hranjiva, imobilizacija te mineralizacija organske tvari. Implementacija kruženja hranjiva u procesne modele bazira se na utjecaju dušika na fotosintezu, indeks lisne površine, respiraciju potrebnu za održavanje i alokaciju ugljika (npr. model G’Day, Comins i McMurtrie 1993). Integracija kruženja hranjiva u modele rasta i prirasta neophodna je zbog mogućnosti simulacije sadržaja hranjiva unutar stabla i translokacije (npr. model E-DENDRO, Saint-André i dr. 2002). Delphine Derrien, INRA Nancy: Modeling and simulation of soil organic matter dynamics (Modeliranje i simulacija dinamike organske tvari u tlu). Procesi organske tvari u tlu su mineralizacija, imobilizacija djelovanjem razlagača i stabilizacija. Pri modeliranju koriste se mehanicistički modeli orijentirani na aktivnost razlagača te modeli orijentirani na kvalitetu, tj. lakoću (brzinu) razgradnje organske tvari u tlu. Modeliranje razlaganja listinca uzima za pretpostavku da je sustav homogen i da svi ugljikovi atomi imaju istu vjerojatnost izlaska iz sustava. Koriste se dva pristupa, prvi tzv. one litter cohort pristup koji podrazumijeva da nema novih input-a i da je rata dekompozicije ugljika ovisna samo o njegovoj količini i drugi pristup je continuous litter input kojega karakterizira kontinuirani ulaz |