DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 58 <-- 58 --> PDF |
M. Avdibegović, N. Petrović, D. Nonić, S. Posavec, B. Marić, D. Vuletić: SPREMNOST PRIVATNIH ... Šumarski list br. 1–2, CXXXIV (2010), 55-64 korištenju šumskih resursa, usitnjenost privatnog šumoposjeda te nedostatak minimuma financijsko-tehničkih sredstava predstavljaju veliku prepreku za izgradnju šum skih cesta, intenzivnije korištenje šumskih resursa i una pređenje stanja u privatnom šumoposjedu općenito. Udruživanje privatnih šumoposjednika u interesne udruge na način koji je poznat u većini šumarski relevantnih europskih zemalja, nameće se kao najlogičnije rješenje za svladavanje trenutno nepovoljnog stanja. Pa ipak, trenutačno niti u jednoj od analiziranih zemalja ne postoje udruge privatnih šumoposjednika na nacional noj razini koje okupljaju velik broj članova u svrhu ostvarivanja zajedničkih interesa (osim Hrvatske, gdje su započeti procesi udruživanja). U posljednjih nekoli ko godina pojavile su se određene lokalne i regionalne inicijative za osnivanje interesnih udruga privatnih šumoposjednika, međutim one po brojnosti i ostvarenim rezultatima (osim donekle u Hrvatskoj) nisu značajnije utjecale na unapređenje stanja privatnog šumoposjeda. Šume i šumarstvo će u kontekstu promjena druš tve no- političkog i ekonomskog sustava, te globalnih procesa kao što su uključivanje u europske integracije, klimatske promjene, jačanje nevladinog sektora i demo kratizacija društva, biti sve više u fokusu javnosti i političara. Potencijali privatnih šuma u analiziranim državama, kako ekonomski, tako i neekonomski, nisu dovoljno iskorišteni, a zahtjevi društva u odnosu na šumske resurse (drvni i nedrvni šumski proizvodi, energija iz biomase, čist zrak i voda, reguliranje klime, biodiverzitet, rekreacija i turizam) postaju sve izraženiji. Ove činjenice ukazuju na potrebu žurnog djelovanja gle de unapređenja stanja privatnog šumoposjeda. Privatni šumoposjed u Hrvatskoj, Srbiji i B-H u prosjeku je sitan, vlasnici nisu organizirani u interesne udruge, a ekonomski učinci gospodarenja privatnim šumoposjedom skromni su (Glueck i dr. 2009). U takvim uvjetima gospodarenja, jedan od glavnih preduvjeta za unaprijeđenje stanja u tim šumama je povezivanje privatnih šumoposjednika na interesnoj osnovi. U ovo me radu nastoji se utvrditi da li financijski zahtjevne aktivnosti, kao što su izgradnja i održavanje šumskih cesta, predstavljaju dovoljno jak motiv za osnivanje interesnih udruga i povezivanje šumoposjednika radi ostvarivanja njihovih zajedničkih ciljeva. Prikazani rezultati prikupljeni su u okviru PRIFORT projekta, koje je financiralo Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva, okoliša i vodopri vrede Republike Austrije, usmjerenog na istraživanje pri vatnog šumoposjeda i formiranje udruga vlasnika privatnih šuma u regiji Jugoistočne Europe. ŠUMSKE KOMUNIKACIJE U PRIVATNOM ŠUMOPOSJEDU U HRVATSKOJ, SRBIJI I BOSNI I HERCEGOVINI Forest roads in private forests in Croatia, Serbia and Bosnia-Herzegovina Povijesni razvoj i struktura privatnog šumoposjeda Historical development and structure of private forests Iako su kroz povijest Hrvatska, Srbija i B-H prolazile kroz slične društvene, političke i ekonomske okolnosti, razvoj i stanje privatnog šumoposjeda značajno se razlikuje u svakoj od njih. Struktura šumoposjeda u Hrvatskoj prije II svjetskog rata pokazuje da je samo jedna četvrtina šuma bila u državnom vlasništvu. Na privatni šumoposjed otpadala je približno ista površina (24 %), dok su ostali oblici šumoposjeda (imovne općine, zemljišne zajednice, općinske i seoske šume, crkvene šume itd.) obuhvaćali oko polovice ukupnih površina pod šumom. Današnja struktura šumoposjedovnih odnosa u kojoj dominira državno vlasništvo nad šumom (oko 80 %), posljedica je agrarne reforme provedene poslije II svjetskog rata. Po Zakonu o agrarnoj reformi od 23. 8. 1945. go- dine, u brdskim područjima određen je maksimum od 15–30 ha šume, odnosno 8–15 ha šume u ostalim područjima (Sabadi 1994). Sadašnja struktura šumoposjeda u Srbiji uvjetovana je specifičnom zemljišnom politikom u ranim fazama nastanka samostalne srpske države. U cilju što bržeg zau zimanja teritorija koje su do tog vremena bile pod turskom vlašću, velike zemljišne površine su polovicom XIX stoljeća davane seljacima u trajno vlasništvo (Simeunović 1957). Ovakva zemljišna politika ima la je za posljedicu relativno visok i stabilan udio pri vatnih šuma kao vlasničke kategorije koji se održao do danas. U razdoblju nakon 2000. godine, donošenjem niza zakonskih odredbi otpočeo je proces vraćanja imovine bivšim vlasnicima. Prema Nacionalnoj inventuri šuma iz 2008. godine, udio privatnih šuma u Srbiji iznosi 47 % (Banković i dr.2009). Zakonsku osnovu šumoposjedovnih odnosa u B-H za vrijeme vladavine otomanskog carstva, predstavljalo je šerijatsko pravo i kanonsko zakonodavstvo, po kojima šume nisu mogle biti predmet privatnog vlasništva (B e gović 1960). Privatni šumoposjed je tek 1858. go dine prepoznat kao mogući zakonski oblik vlasništva nad šumom (Šumarska enciklopedija 1980). Na temelju podataka katastarskog snimanja zemljišta (1880–1885. go- dine), na privatne šume otpadalo je 21,6 % ukupne površine pod šumom (Šumarska enciklopedija 1980). Sadašnji udio privatnih šuma u B-H iznosi oko 20 % i vjerojatno neće biti značajnije promijenjen provedbom procesa restitucije i denacionalizacije. |