DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2009 str. 88 <-- 88 --> PDF |
Znate li što je pravo značenje lovačke iskaznice, lov ne dozvolnice ili lovne karte, kako su je još zvali, a koji je dokument korišten u prošlosti i sadašnjosti lovstva u Hrvata? Na to pitanje odgovara kroz novi pisani uradak plodan lovački pisac DavorMartić,urednik split ske Dobre kobi, koji je svojom najnovijom knjigom potvrdio onu poznatu po kojoj tema traži pisca, a ne pisac temu. Na postavljeni upit u svojim uvodnim pri pomenama autor odgovara: Lovačka iskaznica, kako je naslovio svoju knjigu, pisani je dokument ko jim je lovac ostvario svoje temeljno pravo, pravo na lov i korištenje divljači. Lovačku iskaznicu ne treba, međutim, poistovjećivati s lovnom kartom, koju je lovac da bi je mogao ishoditi od strane nadležne upravne oblasti, porezne upra ve i/ili šumarske organizacije (šumarije), trebao pret hodno posvjedočiti da je podmirio sve svoje finan cijske obveze (porez na oružje, društvenu članarinu i dr.). U današnje vrijeme lovačka iskaznica, koju izdaje središnja lovačka organizacija – Hrvatski lovački savez, KNJIGE I ČASOPISI – BOOKS AND MAGAZINES (Scientific and professional) LOVAČKAISKAZNICADAVORA MARTIĆA dokaz je da je osoba kao građanin Republike Hrvatske po zakonu predviđenim uvjetima položila lovački ispit, a otud i stekla status lovca. Građa knjige, obima 88 stranica formata 21x15 cm, podijeljena je u tri osnovna poglavlja: Povijesni pregled (12 str.), Zbirka pravnih propisa (8 str.) i najopsežnije Povijesno-pravni dokumenti (59 str.). Ključna odredba vezana uz izdavanje lovačke iskaznice je članak 68 važećeg Zakona o lovstvu iz 2005. godine, prema kojemu “divljač smije loviti osoba koja je položila lovački ispit i posjeduje lovačku iskaznicu, uz prethodno pisano dopuštenje lovoovlaštenika”. Lovačka iskaznica vrijedi pet godina, a svake godine lovac koji je posjeduje dužan je ishoditi, za svaku tekuću godinu, identifikacijsku markicu. Lovačkom iskaznicom, ustvrdit će autor, učinjena je povijesna prekretnica u razvoju hrvatskog lovstva. Mnogo ranije bile su, doduše, u opticaju lovne karte ili lovne dozvolnice, ali čiji je smisao bio posvjedočiti da je lovac platio porez na svoje lovačko oružje ili pak da može loviti pod uvjetima utvrđenim propisima na području cijele države. Pedesetih godina prošloga stoljeća lovačke karte su na temelju Zakona o lovu iz 1949. godine lovcima izdavale šumarije, na ko jem su dokumentu bile dužne navesti posjedovanje oruž nog lista s podacima o organu vlasti koji ga je iz dao. Uz ovu privilegiju šumarije su bile dužne provoditi i nadzor nad pravilnošću gospodarenja lovištem. Posebnu vrijednost knjizi daje poglavlje Povijesnopravni dokumenti, u kojem je Martić citirao brojne popratne propise uz važeće zakone o lovstvu, okružnice i upu te resornih ministarstava, žandarmerije, središnjih lo vačkih udruženja. Citirani dokumenti su izvorni, “dati bez kraćenja i u obliku kao što su bili u optjecaju Slika 1.Naslovnica knjige Lovačka iskaznica autora Slika 2.Jedna od najstarijih sačuvanih lovnih karata izdana Davora Martića u Zagrebu 8. prosinca 1875. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2009 str. 89 <-- 89 --> PDF |
u datom povijesnom razdoblju, bez bilo kakvih redaktorskih ili lektorskih zahvata ili jezičnih intervencija”. Kako su žandarmerijske kontrole postrožile legitimiranje lovaca na terenu, tražeći od njih posjedovanje lovne karte i oružnog lista, šumarnik Ivo Čeović,tada na dužnosti tajnika Saveza lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju, svojom okružnicom od siječnja 1927. upozorava lovce da svaki od njih “pravovremeno izvadi lovnu kartu” i “ne uzimajući u zaštitu one lovce koji love bez lovnih isprava, krnjeći sebi ugled, a našem lovstvu nanose samo štetu”.Tko želi loviti mora imati lovnu kartu, odrješit je Zakon o lovu iz 1932., a moraju je posjedovati i strani državljani (izdavana im je na mjesec dana). U tom je poglavlju dat integralni tekst Pra vilnika o obliku, sadržaju i načinu izdavanja lovačke iskaznice i dopuštenja za lovljenje, objavljenog u “Narodnim novinama” 13.VIII 1935. Dok su krajem 19. st. lovne karte neko vrijeme izdavane bez oružnog lista (lovci s lovnom kartom smatrali su se, po oružnom patentu, ovlašteni nositi lovačku pušku i bez oružnog lista kod sebe), za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u opticaju je bila lovna karta koja, iako utemeljena na oružnom listu, lovcu nije bila dostatno da legalno lovi. “Svaki lovac mora u lovu pored lovačke karte uza se imati i oružni list – legitimaciju za no še nje oružja”. Što se oružnih listova tiče, prema odredbi Ministarstva poljoprivrede i šumarstva Federalne države Hrvatske o izdavanju oružnih listova iz 1945., lugari, nadlugari, čuvari šuma i lova, imali su pra vo na besplatne lovne karte. Knjiga je bogato ilustrirana fotografijama lovačkih iskaznica i drugih dokumenata, od lovne karte iz 1882. do važeće lovačke iskaznice kojoj je u knjizi, riječju i slikom, dat najveći prostor. Spomenimo na kraju da je knjiguLovačka iskaznicauz financijsku potporu Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gos po darstva i Hrvatskog lovačkog saveza izdala Lovačka udruga “Split” za gajenje i lov divljači i Pučko otvoreno učilište “Hubert” Split. Grafičku pripremu potpisuje SinišaBebić, atiskala ju je Slobodna Dalmacija Split. Alojzije Frković L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje Akademije šumarskih znanosti, Firenze) Iz broja 2/2009. ožujak - travanj izdvajamo: UmbertoZamboni:Divokoza i šuma – novo stanište divljači? U opisu divokoze (Rupicapra rupicapra) stalno se navodi da je životinja planinskih čistina i stjenovitih padina na gornjoj granici šumske vegetacije. Povećanjem populacije evidentirano je, u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća širenje ove divljači u niže šumske predjele. Na sjevernim obroncimaAlpa te također u trentins kom JužnomTirolu i u provinciji Trento (gdje je u posljed njih dvadeset godina odstrel povećan od 600 na 3 000 jedinki), registrirano je širenje divokoze u šume na visokoj nadmorskoj visini.Cijele populacije divoko za sada žive stalno u šumama koje su tipično stanište srne će i jelenske divljači. Ovaj fenomen još je više nagla šen u njemačkom dijelu Tirola. U ovom članku au tor (član Udruge trentinskih lovaca) je iznio prve analize ove pojave u provincijiTrento. Divokoze su (kao i ostali dvopapkari) vrsta u porastu brojnog stanja na područjuAlpa. Brojno stanje vrste povećalo se od 80 000 na 140 000 jedinki (podaci INFS, 2000). U provincijiTrento u posljednjih 40 godina populacija je od 3000 povećana na 25000 jedinki. Kao ostatak austrougarske podjele teritorija u općinska lovišta, u provincijiTrento postoji 209 lovišta, koja su pregrupirana u 20 područja namijenjenih za uz goj cervida i 28 područja za uzgoj divokoza. Uz poboljšanja staništa, povećanju brojnog stanja divljači doprinijele su temeljite promjene u gospodarenju s divljači: obvezna pratnja stručne osobe prilikom odstrela (od 1971/72 g.), planski selektivni odstrel po dobnoj i spolnoj strukturi, ocjene trofeja i organiziranje izložbi, te poduzimanje adekvatnih uzgojnih mjera u homogenim staništima (od 1979/80 g.).Također se ana lizira kvaliteta odstrijeljene divljači. Zapaženo je da se staništa divokoze u mnogim slučajevima nalaze ispod 1800 m n.v., koja se smatra gornjom granicom šume. Tu se na sjevernoj strani uglav nom nalazi visoka šuma četinjača, a na južnoj su panjače s termofilnim elementima. Nakon napuštanja uzgoja koza i ovaca te organizirane i smanjene lovne aktivnosti, divokoze su tu našle optimal no stanište. Autor opisuje dva primjera: Šumski posjed Stramentizzo, površine 711 ha, s vri 3 jed nom šumom, mase preko 450 m /ha, smještenom na nad morskoj visini ispod 1800 m, divokoze su spontano počele naseljavati 1970. g. Njihov utjecaj na populaciju srneće divljači, koja je do tada bila glavna vrsta, bio je drastičan. Poduzete su mjere kojima su se oplemenile pašnjačke površine i ozelenile prosjeke i šumske pro- met nice, tako da su štete na obnovi šuma smanjene. |