DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 123 <-- 123 --> PDF |
L’ ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje Akademije šumarskih znanosti, Firenze) Iz broja 1/2009. siječanj-veljača izdvajamo: Komentar urednika: Gospodarenje faunom i šu mom U prva dva broja časopisa bit će predstavljeni ra dovi prezentirani u povodu “Studijskog dana o gospodarenju faunom i šumom“, održanog 17. lipnja 2008. g. u sjedištu Akademije. Radovi znanstvenika ovog “okrug log stola” predstavljaju razna stajališta o odnosi ma između šumske faune i šume: od onih koji su miš lje nja da divlje životinje oštećuju šumu i da ih treba eliminirati iz šume, do onih koji podupiru ne samo zaštitu faune, već i povećanje njenog brojnog stanja. U sva kom slučaju ne treba zanemariti ovu problematiku. Biološka raznolikost šume ne proizlazi samo iz odnosa šume i krupnih životinja. U šumskom ekosustavu glavni dio raznolikosti očituje se u učešću ostalog biljnog i životinjskog svijeta: bakterije, protozoi, mekušci, člankonošci, gljive i lišajevi. Ti organizmi bitni su za odr žavanje učinkovitosti ekoloških procesa. Ambijentalne i socijalno-ekonomske promjene posljednjih desetljeća ugrozile su dinamičku ravnotežu, koja je bila osnova odnosa između životinjskih populacija i raznog korištenja zemljišta. U odnosu na te promjene, samo detaljne analize mogu dati korisni prilog održivom odnosu između raznih komponenta koji obilježavaju šumske komplekse. Na ovom “Studijskom da nu” prezentirane su važne postavke na tehničkom, znan stvenom i kulturnom planu, s ciljem poboljšanja gos podarenja šumskim kompleksima. Orazio Ciancio, Susanna Nocentini: Gospodarenje šumom i faunom Rasprave o gospodarenju faunom s jedne strane i šumom s druge strane, te sukobi koji često proizlaze iz tih odnosa, posebice kada se radi o operativnim planovima, otežavaju donošenje definicije o održivom gos po darenju šumom i svim njenim komponentama. Problem odnosa između šumske faune i šume očituje se u čestom remećenju ravnoteže i funkcionalnosti ekosustava, iz čega proizlaze rasprave o štetama u šumi. Učinci ljudske aktivnosti tijekom stoljeća, uzrokovali su promjene koje utječu na pojednostavljenje strukture i funkcionalnosti šuma, što se odrazilo na povećanu rasprostranjenost nekih vrsta faune na štetu drugih, koje su goto vo nestale. Drugim riječima, kvaliteta i kapacitet staništa je narušena, što je istovremeno utjecalo na kvalita tivne i kvantitativne promjene raznih životinjskih po pulacija. Ova problematika nije jednostavna, te je potreb no istražiti i korigirati teoretske pretpo stavke o gospodarenju prirodnim sustavima, po sebice šumskim, da bi se na održiv način sačuvala bio loška raznolikost i jamstvo za uravnotežene odnose iz među životinjskih populacija i funkcionalnosti šume. Klasično gospodarenje šumom obi lježeno je linear- nom paradigmom, koja se svodi na odnos zaliha drvne ma se, obnove i kontinuiranog izvora prihoda. Unutar tog odnosa, uzgoj i uređivanje šuma su usmjere ni na trajnost šume preko poduzimanja uzgoj no-teh ničkih mjera, koje jamče obnovu drvne mase i planiranje u vremenu i prostoru s ciljem maksimalne i kontinuirane godišnje proizvodnje. Oslanjajući se na znanstvene analize, ove postavke su dobile zakonsku potporu, stvorivši model “normalne šume“. Taj pristup je u to vrijeme, bez sumnje, regulirao korištenje šume i kočio njenu destrukciju. U svjetlu sadašnjih hipoteza, funkcioniranje šumskih ekosustava zasniva se na drugim načelima, u cilju ostvarenja realno održivog gos po darenja. Klasično šumarstvo zanemaruje učinke, koje uzgojno- tehnički zahvati imaju na šumsku faunu. Autori navode primjer gole sječe i umjetne obnove, gdje je šuma za dugi period ostala bez velikih stabala, a dvopapkari su zbog mladih biljaka morali biti stiješnjeni u malom prostoru s ograničenom mogućnosti prehrane, a da se ne govori o utjecaju ovakve sječe na ostale organizme, koji su ostali bez velikih, osušenih i trulih stabala koji su uvjet za njihov opstanak. Iz toga proizlazi da za postizanje kompleksne učinkovitosti šumskih sustava treba napustiti ograničenu viziju šume, kao isključivu zajednicu stabala komercijalne vrijednosti, već kao ukupnu biološku cjelinu podložnu reakciji na sve promjene. U traženju ravnoteže odnosa između šumske faune i gospodarenja šumom treba imati u vidu dinamiku procesa i utjecaj svih endogenih i egzogenih čimbenika. Šumsko planiranje, a posebno planiranje uzgojnih zahvata, ima važnu ulogu u odnosima šuma – fauna, te uz analizu opisa i prijedloga za uzgojne zahvate u šumi treba uvažiti i gledišta koji se odnose na faunu. Utjecaj faune na šumu najčešće se interpretira kao šteta, kada povećano oštećuje dijelove ekosustava. Taj negativni utjecaj faune svakako je značajno manji u staništu koje zbog svoje raznolikosti pruža veću mogućnost nalaženja hrane, bez znatno negativnog utjecaja na šumsku vegetaciju. Pojednostavljenje, rascjepkanost i izoliranost staništa, negativno djeluju na biološku raznolikost. U zaštiti biološke raznolikosti šumskih ekosustava treba bezuvjet no voditi računa o fauni, pa makar ona bila u sukobu s ostalom uporabom i interesima, zaključuju autori. Andrea Gennai, Iuanito Grigioni: Uzgojne stra tegije u odnosu jelen-šuma, u Nacionalnim par kovima Nacionalni parkovi Foreste Casentinesi, Monte Falterona i Campigno s ukupnom površinom od 36800 ha |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 124 <-- 124 --> PDF |
protežu se na granici Romagne i Toskane. Kao i ostale površine talijanskih Nacionalnih parkova, bile su stoljećima izložene velikom antropološkom djelovanju. Uslijed promjene demografske slike, vrlo brzo poprimaju prirodne karakteristike. Uz velike promjene u vegetaciji, brzo se povećalo brojno stanje šumske faune. To se očituje i u velikom broju dvopapkara, posebice običnog jelena (Cervus elaphus), kojemu je u jednom periodu prijetilo potpuno istrebljenje. Sada u tom dijelu Apenina brojno stanje iznosi 3400 grla jelenske divljači (gotovo 1 grlo/ha), što daje težinu odnosu fauna – šuma. Velika gustoća jelenske divljači u ovim Nacionalnim parkovima uzrokuje niz problema, te se ne vidi izlaz bez lovne aktivnosti. Kako su Nacionalni parkovi “specijalni projekti”, gdje se naglašeno uvažavaju kulturna, etička, socijalna i ekonomska stajališta, tako su odnosi divljači i šume sastavni dio tih projekta. Utjecaj gustoće jelenske divljači na šumu prati se konstantnim monitoringom na cijelim površinama Nacionalnih parkova. To je objekt širokih studija, s ekonomskog i socijalnog gledišta. Prisutnost jelenske div ljači u Nacionalnim parkovima (a također i izvan njih) pokreće jednu ekonomiju koja nije zanemariva. Naime, mnoge turističke agencije zaštićenih zona pokrenule su “turističke pakete“, koji omogućuju posjetiteljima u svakom trenutku dana promatranje velikog broja jelenske divljači. To u vrijeme reprodukcijskog okupljanja, tj. za vrijeme jelenske rike, privlači mnogobrojne posjetitelje iz urbanih sredina, koji mogu iz “tisuću uglova” slušati jelensku riku. Prihodi koji proizlaze iz te turističke aktivnosti, te posjeta učenika, studenata i istraživača, indirektno djeluju na ekonomiju okružja, pa je s pravom zovu “ekonomija rike”. Za uravnoteženje odnosa jelenšuma, neizbježno je, ako se žele postići minimalno učinkoviti rezultati, uključiti ostale čimbenike, a posebno šumsko-uzgojne. Ekstremna osjetljivost nekih tipova šume, (kao na primjer panjača) na štete od dvopapkara, posebice od jelena, očiti su dokazi da neki uzgojni oblici šuma ne mogu biti u ravnoteži s prisutnošću povećanog broja divljači, kao što je to u Nacionalnom parku Foreste Casentinesi. Postoji mogućnost konverzije osjetljivih oblika šume u druge, koji su više u ravnoteži s faunom. Dobri rezultati za smanjenje šteta postignuti su podizanjem plan taža duglazije i jele na većim površinama unutar Na cionalnih parkova. Postoji mogućnost transformaci je većih kompleksa šuma u prirodne ekosustave koji neće biti manje produktivni i manje biološki različiti. Jasno je, da jedino kompleksan pristup ovom proble mu daje mogućnost rješenja “sukoba”, jer uobičaje no lovno gospodarenje dvopapkarima neće popraviti odnos fauna-šuma. Za rješenje ovih problema potrebna je strategija gospodarenja pojedinim vrstama na nacionalnoj razini, koja do sada nije postojala, a kojoj se tre ba prilagoditi i realnost Nacionalnih parkova. Paolo Casanova, Anna Memmoli: Panjača – šu ma za ptice selice Veliki mediteranski poluotoci (Pirinejski, Apeninski i Balkanski) predstavljaju važne tranzitne zone za mnoge ptičje vrste, koje u jesen iz središnje i sjeverne Europe kreću na jug prema područjima prezimljavanja. Dio leti sve do Afrike, a dio se zaustavlja na povoljnim staništima. Povratak radi gniježđenja je u proljeće, kada ptice radi reproduktivnog nagona obično biraju kraće rute. Fenomen migracije obuhvaća mnoge ptičje vrste, koje zbog prezimljavanja i gniježđenja prelijeću velike distance, a razlog je jamstvo bolje ponude hrane za vrijeme reprodukcije i prezimljavanja. Šuma predstavlja nezamjenjivi izvor hrane za mnoge ptičje vrste ponudom biljnih supstanca (sjeme, plodovi, bobe i slično) i indirektno ponudom beskralježnjaka, među kojima se nalaze mnogi insekti fitofagi. Velika potreba za energijom prisiljava ptice na kontinuiranu potragu za hranom, a koja je odlučujuća za normalni tok reprodukcije, broj oplođenih jaja i razvoj embrija. Prije Drugog svjetskog rata, Apeninski dio Italije bio je obilježen ekstenzivnom agrikulturom, koja je slu žila za lokalnu potrošnju, a šume su bile pretežito šu me panjače namijenjene proizvodnji drveta za ugljen i ogrijev. U tim okolnostima postojali su dobri uvjeti za širenje grmolike vegetacije (kupina, šipak, glog, bazga, divlje voćkarice i sl.), čiji su plodovi izvor hrane za raz ne vrste drozdova (Turdidi) i zeba (Fringillidi). Ovome treba dodati pašnjake s mnogobrojnom stokom, u čijem izmetu ptice pronalaze izvor hrane (neprobavljeni dio sjemenka i koprofagna fauna). Brojno stanje ptica bilo je toliko, da su se mno ga seoska kućanstva bavila dodatnom zaradom loveći raznim primitivnim, ali učinko vitim sredstvima (zam ke, klopke, ptičji lijepak od ime le itd.) razne vrste ptica koje su se prodavale za pripre mu hrane. U razdoblju od 1930. do 1940. g. dnev ni ca poljoprivrednog radnika bila je 8–10 lira, a za pro daju kosa, drozda cikelja, brinovca i dr. iznosila je više od 1 lire po komadu. Ruralni egzodus iz 50-ih i 60-ih godina uzrokovao je radikalne promjene na poljoprivrednim i šumskim površinama, koje se sastoje u smanjenju stoke na pašnjacima i promjene načina gospodarenja u panjačama. Sve ove promjene uzrokovale su smanjenu prehrambenu ponudu, osim na izvjesnim površinama, gdje još uvijek postoje dobri prehrambeni uvjeti, kao na primjer na područjima gdje se uzgaja stoka na otvorenom. Panjače se danas uzgajaju u znatno dužim turnusima (25 g. i duže) što uzrokuje veliku pokrivenost tla krošnjama, koje sprječavaju rast grmlja i prizemnog raš ća, upravo najvećeg izvora prehrane. U daljnjem dijelu članka autori su obradili produktivnost raznih vrsta grmova ubiranjem svih plodova sa odabranih uzoraka, šipka, borovice i mukinje. Na osnovi tih podataka preporučuju širenje ovih i drugih plodonosnih grmova i stabala u panjačama, čime bi se povećao prehrambeni kapacitet staništa. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 125 <-- 125 --> PDF |
U zaključcima članka autori preporučuju promjene u gospodarenju panjača skraćivanjem vremena sječe i oču vanjem prirodnih resursa. To je doprinos očuvanju broj nog stanja ptičje faune koja je zajednička vrijednost cijele Europe. Silvio Spano: Šuma za šljuku Unatoč smanjenom ukupnom broju lovaca, u pos ljed nje vrijeme povećava se interes za šljuke, što je potaklo potrebu za boljim saznanjima o čimbenicima koji utječu na život i brojno stanje “šumske kraljice”. Cilj is traživanja, ponajprije je pronalaženje prikladnih mje ra kojima bi se sačuvao do sada još solidan fond ove div ljači. Vrlo malo zakonskih mjera, koje bi pozitivno djelovale na nepovoljne utjecaje se do sada primjenjivao. Francuska, u kojoj lovci odstrijele preko jedan mil. šlju ka godišnje, poduzela je minimalne serije istraživanja, zahvaljujući specijalnom nacionalnom uredu za lovstvo i divlje životinje. Značajnije studije započete su u Danskoj, Engleskoj, Rusiji, Italiji, Španjolskoj i Por tugalu, uz primjenu sofisticirane tehnologije. U prosincu 2006. g. Europska komisija je s aktom DGENVB2 donijela plan gospodarenja šljukom. Polazeći od činjenice da šljuka pripada ugroženoj vrsti, treba poduzeti mjere da se u periodu od 10 godina stvore optimalni uvjeti u područjima gniježđenja i prezimljavanja. Nažalost, ta aktivnost u punom smislu još nije ni započela, osim pojedinačnih korisnih intervencija. Značajno protezanje zone prezimljavanja šljuke u zapadnim europskim područjima kreće se od Britanskog otočja, zapadnim obalama Atlantika, preko Španjolske do cijelog područja Sredozemlja. Sjeverna granica zone prezimljavanja je siječanjska izoterma od 2 oC. Vegetacija tih područja je raznolika, ovisno o biografskoj zoni. Vitalna zona šljuka složena je od dvije Marija Nodilo: zone vezane za godišnji ciklus (reprodukcija i prezimlja vanje), međusobno udaljene tisuće kilometara, a koje šljuke prelijeću za vrijeme migracije. Tim zonama su šljuke sustavno vjerne. Stanište šljuka sastoji se od šumskih područja, gdje borave danju i otvorenih područja gdje borave noću. Optimalne šumske površine su miješane raznodobne listače, naročito u režimu panjača. Povoljno je ako je visina stabala niža od 15 m, s obilnim slojem grmlja. Tlo treba biti pokriveno lako razgradivim listincom i bogato humusom, prikladnim za razvoj mikrofaune, koja je osnova prehrane šumske šljuke. Isprekidane grupe četinjača mogu doprinijeti povoljnoj zimskoj mikroklimi, a manje vodene površine poboljšavaju staništa. Otvorene površine, posebno livade sa stalnim pašarenjem, s vlažnim, ali nepoplavnim zemljištem, bogate glistama (do 1 tona/ha), osiguravaju dobru prehranu. Gr moliki pojasevi, povezani sa šumskim komplek sima, poboljšavaju kvalitetu staništa. U povoljnim uvjetima dnevnog i noćnog ambijenta šljuke će produžiti trajanje zaustavljanja za vrijeme postreprodukcijskog leta. To osiguravaju staništa bogata hranom, zajedno sa čimbenikom sigurnosti. Jasno je, da nitko neće pretvarati visoke šume u panjače zbog pogodovanja stvaranja idealnog staništa za šum ske šljuke, ali se ipak mnogi šumsko-uzgojni radovi mogu prilagoditi ublažavanjem radikalnih zahva ta. Po mla đivanje šuma trebalo bi vršiti na kompleksima od nekoliko tisuća kvadratnih metara, omogućavajući dolazak svijetla radi razvoja sloja grmlja te očuvanja vlažnosti unutar šume, što povećava biološku raznolikost. Frane Grospić ZANIMLJIVOSTI PRIRODNE BAŠTINE OTOKA MLJETA U vlastitoj nakladi (1000 primjeraka) u studenom 2008. god. izašla iz tiska knjiga “Zamimljivosti prirodne baštine otoka Mljeta”, autorice mr. sc. Marije N o dilo. Uz zanimljivosti otoka, kako autorica kaže “namjera je bila predočiti rijetke i ugrožene vrste stanovnicima i posjetiteljima otoka Mljeta, kako bi uočili raznolikost koja ih okružuje, cijenili je i čuvali.” Knji gu su recenzirale doc. dr. sc. Ljerka Regula-Bevilaqua i izv.prof. dr. sc. Marilena Idžojtić. Knjiga ima okvirno 108 stranica i većinom su to fotografije. Fotomaterijal je sakupljan unatrag 20 godina, kako bi jednom bio objavljen i mogao poslužiti za upoz navanje prirodnih vrijednosti otoka Mljeta, za uče nje i promidžbu. U tom dugom razdoblju pronalaženja i fotografiranja, neke endemične i rijetke vrste bilja nađene su na novim lokalitetima, koji do sada nisu bili zabilježeni. U uvodnom dijelu kratko, na dvije stranice opisane su prirodne osobitosti otoka Mljeta kao što su: reljef, klima i biljne zajednice. Spomenuti su autori koji su istraživali vegetaciju i biljne vrste: profesori Lj. Ilijanić, Lj. Regula (1984.), I. Trinajstić (1985. i 1995.), Z. Pavletić (1995.) te A. Alegro, M. Biljaković, S. Bogdanović, i I. Boršić (2003. i |