DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 122 <-- 122 --> PDF |
vezane za opstojnost divokoza u N. P. Risnjak, Gors kom kotaru, pa i u ostalim područjima Hrvatske priklad nim za uzgoj divokoza. Marom upornog akribičara, prikupio je kroz dugi niz godina podatke, fotografije i crteže, koji daju dodanu vrijednost knjizi. U poglavlju (II), koje obrađuje prva saznanja o divokozi u Gorskom kotaru, autor iznosi niz podataka o stanju i odnosima, koji su vladali u Gorskom kotaru (a i izvan njega), a koji su bitno utjecali na kretanje populacije divokoza: izlove, gubitke od krivolova i predatora te migracije. Divokoze Gorskog kotara, iako u manjem broju, ipak su preživjele masakre dezertera i naoružanih povratnika austrijske vojske iz Prvog svjetskog rata, za razliku od divokoza Velebita, koje su tada (ako ne prije) potpuno nestale. “Gorski kotar nije u svojoj povijesti nikada ostao bez divokoza, nije obogaćivan umjetnim naseljavanjem sa strane, a niti je ikad poslužio kao rasplodni cen tar za naseljavanje drugih lovišta ...”, zaključak je autora. Brojno stanje divokoza Gorskog kotara je u stalnom padu, a kao razlog autor navodi: pretjerane izlove (posebice u krivolovu) uznemiravanje (radovi i posjetitelji), te konačno reintrodukcija (uspješna) risa u Sloveniji, koji se ubrzo okomio uz srne i na divokoze. No, krivolova je bilo i prije (možda i više), uznemiravanje svakako djeluje nepovoljno, ali smatram da predatori (vuk i ris) imaju odlučujuću ulogu u ograničenju prirasta. Pretpostavimo da svaki lovno sposoban predator u Gorskom kotaru eliminira samo jednu do dvije jedinke godišnje (odrasle ili mladunčad), to je pre velik udar na ovako malu populaciju. To bi mogao potvrditi podatak da je na Sjevernom Velebitu od ukup no ispuštenih 15 ras plodnih grla (1974 i 1978) današnje brojno sta nje oko 400 jedinki (ipak je tamo ris došao kasnije). U poglavlju III. autor obrađuje postojeće brojno stanje, bonitet i kapacitet lovišta. Tako navodi da na području Gorskog kotara, na posebno izdvojenom području za divokozu od 81 000 ha postoje stanišni uvjeti za 170 grla (prirast 20 grla), a po procjeni na tom cijelom području (uključujući N. P. Risnjak) iskazuje se brojnost od 55 do 64 jedinke. Na području N. P. procjenjuje se stanje na 18–20 divokoza. Bonitet staništa za divokozu, na osnovi prikladnosti osnovnih čimbenika (hrana i voda, vegetacija, kvaliteta tla, mir i opća prikladnost) autor je ocijenio srednje do- brim (51 bod), što omogućava uzgoj 8 grla na 100 hektara prikladnih površina. Od ukupne površine parka (6350 ha) autor je izdvojio svega 25 % kao prikladnu površinu za divokozu (1800 ha), što izračunom daje kapacitet od okruglo 140 grla. Ovakav odnos postojećeg brojnog stanja i kapaciteta svakako traži rješenje. Dvije su mogućnosti: unašanje jedinki iz drugih lovišta ili uzdržavanje od odstrela su sjednih lovnih ovlaštenika (prijedlog savjetnika Štahana), što je vjerujem dosta teško postići. U slučaju unošenja divokoze iz drugog lovišta, autor savjetuje apsolutno izuzeće divokoza iz Alpa, zbog opasnosti od dvije bolesti: divokozjeg slijepila i šuge, koje su tamo ustanovljene. U daljnjem tekstu (koji je odličan poučnik o divokozi), autor obrađuje mogućnost unošenja divokoza u N. P. Risnjak, tehniku hvatanja, prirodoslovne značajke divokoze (sistematika, tjelesne osobine, rogovi i njihov raz voj, način života i prehranu) predatore, te legalni i ilegalni odstrel. Ukratko, u ovoj knjizi čitatelj će naći sve što je potrebno znati o divokozi. Uz znanstvene vrijednosti, ona je zanimljiva literatura pisana manirom vrhunskog “majstora pera”. Značenje ove knjige posebno vidim u tome što daje poticaj da se ovoj veličanstvenoj divljači posveti odgovarajuća pozornost, jer kod nas u Hrvatskoj postoje velike prikladne površine, koje su bez alternative najprikladnije za reintrodukciju i uzgoj divokoza. Vjerujem da su sugestije Vlatka Skorupa i Željka Štahana, vrsnih lovnih stručnjaka, doprinijele kvaliteti ove knjige, a inicijatorima izrade ove monografije sve pohvale. Frane Grospić |