DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 121 <-- 121 --> PDF |
šumskih staništa„ Zaključne napomene, Popis staništa, Literatura. Autori knjige predstavljaju tim znanstvenika koji dobro pokriva šumarske znantstvene grane koje obrađuje ova knjiga, npr. šumara fitocenologa, šumara pedologa, šumara uzgajivača i šumara zaštitara prirode. Knjiga će poslužiti kao prilog dokumentaciji za ulazak Hrvatske u EU i to kao dio Ekološke mreže EU Natura 2000. Nacionalna stanišna mreža dobivena kao podloga za izradu ove knjige sadrži sveukupno 102 stanišna tipa. Stanišni tipovi obrađeni su po standardiziranoj me todologiji. Priložena je fotografija staništa i šumske zajednice, a uz najzastupljenija staništa u Hrvatskoj pri loženi su i drugi pokazatelji (pedološki profil, ekogram, vegetacijski profil, struktura sastojine i dr.). Staništa, odnosno šumske zajednice u velikoj mjeri su se poklapale s kodeksom fiotocenološke nomenklature te s relevantnim fitocenološkim radovima domaćih i stranih autora. Lokaliteti pojedinih staništa, odnosno šumskih zajednica dani su koordinatama na osnovnoj državnoj karti 1 : 25000 u obliku točke koja je eksportirna, pa je tako dobivena podloga za daljnje kartiranje i stvaranje GIS baze podataka. U Nacionalnu ekološku mrežu izabran je 241 lokalitet površine 41 600 ha ili 3 % šumskih površina Republike Hrvatske. U području državnih šuma koje su 98 % prirodnoga sastava izbor je bio relativno jednostavan, dok je u privatnim šumama, posebno u području Sredozemlja u kojemu nepovoljni antropogeni utjecaji (stočarstvo, kozja paša) traju više tisuća godina, izbor je bio vrlo težak. U ekološku mrežu birane su očuvane sastojine prirodnih staništa s autohtonim i cjelovitim florističkim sastavom, biološkom raznolikošću i osiguranjem koridora između jezgri mreže. U 75 % površina izabrane Nacionalne ekološke mre že šumskih staništa postupa se i dalje prema FSC certifikaciji i prema Zakonu o šumama Republike Hrvatske, koji se temelji na načelima Zagrebačke škole uzgajanja šuma nadopunjene FSC ceartifikacijom. Takav postupak koji se u Hrvatskoj obavlja preko 200 godina osigurao je Alojzije Frković: opstanak prirodne šume. U nacionalnim parkovima i parkovima prirode te u rezervatima šumske vegetacaje sa šumama se postupa – prema Zakonu o zaštiti prirode Republike Hrvatske, uz postupak ocjene prihvatljivosti uzgojnoga zahvata. U potpuno zaštićenim šumama odnosno prašumama, u većemu dijelu njihova životna vijeka (starenje, raspadanje) šuma ne obavlja ponor ugljika, što prekida njezin povoljan utjecaj na globalnu promjenu klime kakav posjeduje prirodno gospodarena šuma. Smatram kako su autori u smislu načela šumarske znanosti i struke u obavljanju izbora šumskih površina u Hrvatskoj za Nacionalnu ekološku mrežu EU Natura 2000 dobro obavili ovaj vrlo obiman i težak zadatak. Prof. em. dr. sc. Branimir Prpić DIVOKOZA U GORSKOM KOTARU, S POSEBNIM OSVRTOM NA NACIONALNI PARK RISNJAK Nakon triju monografija o našim velikim predatorima, smeđem medvjedu (2002), risu (2003) i vuku (2004), autor Alojzije Frković podario nam je novu knjigu o divokozi. (Ovom prilikom ne spominjem ostale mnogobrojne radove našeg najplodnijeg autora s područja lovne problematike). Iako je naslovom koncipirana za područje Gorskog kotara i N. P. Risnjak, smatram da važnost ove knjige prelazi zadane okvire. Na 76 stranica podijeljenih na 8 poglavlja i 17 podpoglavlja, autor je iznio sve relevantne i potrebne argumente za sveobuhvatno razumijevanje problematike |
ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 122 <-- 122 --> PDF |
vezane za opstojnost divokoza u N. P. Risnjak, Gors kom kotaru, pa i u ostalim područjima Hrvatske priklad nim za uzgoj divokoza. Marom upornog akribičara, prikupio je kroz dugi niz godina podatke, fotografije i crteže, koji daju dodanu vrijednost knjizi. U poglavlju (II), koje obrađuje prva saznanja o divokozi u Gorskom kotaru, autor iznosi niz podataka o stanju i odnosima, koji su vladali u Gorskom kotaru (a i izvan njega), a koji su bitno utjecali na kretanje populacije divokoza: izlove, gubitke od krivolova i predatora te migracije. Divokoze Gorskog kotara, iako u manjem broju, ipak su preživjele masakre dezertera i naoružanih povratnika austrijske vojske iz Prvog svjetskog rata, za razliku od divokoza Velebita, koje su tada (ako ne prije) potpuno nestale. “Gorski kotar nije u svojoj povijesti nikada ostao bez divokoza, nije obogaćivan umjetnim naseljavanjem sa strane, a niti je ikad poslužio kao rasplodni cen tar za naseljavanje drugih lovišta ...”, zaključak je autora. Brojno stanje divokoza Gorskog kotara je u stalnom padu, a kao razlog autor navodi: pretjerane izlove (posebice u krivolovu) uznemiravanje (radovi i posjetitelji), te konačno reintrodukcija (uspješna) risa u Sloveniji, koji se ubrzo okomio uz srne i na divokoze. No, krivolova je bilo i prije (možda i više), uznemiravanje svakako djeluje nepovoljno, ali smatram da predatori (vuk i ris) imaju odlučujuću ulogu u ograničenju prirasta. Pretpostavimo da svaki lovno sposoban predator u Gorskom kotaru eliminira samo jednu do dvije jedinke godišnje (odrasle ili mladunčad), to je pre velik udar na ovako malu populaciju. To bi mogao potvrditi podatak da je na Sjevernom Velebitu od ukup no ispuštenih 15 ras plodnih grla (1974 i 1978) današnje brojno sta nje oko 400 jedinki (ipak je tamo ris došao kasnije). U poglavlju III. autor obrađuje postojeće brojno stanje, bonitet i kapacitet lovišta. Tako navodi da na području Gorskog kotara, na posebno izdvojenom području za divokozu od 81 000 ha postoje stanišni uvjeti za 170 grla (prirast 20 grla), a po procjeni na tom cijelom području (uključujući N. P. Risnjak) iskazuje se brojnost od 55 do 64 jedinke. Na području N. P. procjenjuje se stanje na 18–20 divokoza. Bonitet staništa za divokozu, na osnovi prikladnosti osnovnih čimbenika (hrana i voda, vegetacija, kvaliteta tla, mir i opća prikladnost) autor je ocijenio srednje do- brim (51 bod), što omogućava uzgoj 8 grla na 100 hektara prikladnih površina. Od ukupne površine parka (6350 ha) autor je izdvojio svega 25 % kao prikladnu površinu za divokozu (1800 ha), što izračunom daje kapacitet od okruglo 140 grla. Ovakav odnos postojećeg brojnog stanja i kapaciteta svakako traži rješenje. Dvije su mogućnosti: unašanje jedinki iz drugih lovišta ili uzdržavanje od odstrela su sjednih lovnih ovlaštenika (prijedlog savjetnika Štahana), što je vjerujem dosta teško postići. U slučaju unošenja divokoze iz drugog lovišta, autor savjetuje apsolutno izuzeće divokoza iz Alpa, zbog opasnosti od dvije bolesti: divokozjeg slijepila i šuge, koje su tamo ustanovljene. U daljnjem tekstu (koji je odličan poučnik o divokozi), autor obrađuje mogućnost unošenja divokoza u N. P. Risnjak, tehniku hvatanja, prirodoslovne značajke divokoze (sistematika, tjelesne osobine, rogovi i njihov raz voj, način života i prehranu) predatore, te legalni i ilegalni odstrel. Ukratko, u ovoj knjizi čitatelj će naći sve što je potrebno znati o divokozi. Uz znanstvene vrijednosti, ona je zanimljiva literatura pisana manirom vrhunskog “majstora pera”. Značenje ove knjige posebno vidim u tome što daje poticaj da se ovoj veličanstvenoj divljači posveti odgovarajuća pozornost, jer kod nas u Hrvatskoj postoje velike prikladne površine, koje su bez alternative najprikladnije za reintrodukciju i uzgoj divokoza. Vjerujem da su sugestije Vlatka Skorupa i Željka Štahana, vrsnih lovnih stručnjaka, doprinijele kvaliteti ove knjige, a inicijatorima izrade ove monografije sve pohvale. Frane Grospić |