DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 105 <-- 105 --> PDF |
pojasnila kako je u ono vrijeme bio nemilosrdno iskori š tavan sječama, čak i na zaštićenim mikrolokacijama te prodavan Talijanima. Na manjim enklavama bilo je i sas tojina omorike. Područje tih šuma bilo je bogato s broj nom divljači, a posebno su bili na glasu medvjedi (biraniTitovi trofeji). Medvjedi su bili zaštićeni, ali pričinjali su znatne šumske štete, posebno guleći kao tečnu poslasticu koru jele u remenima do 1m visine, birajući promjere do 40 cm p.p., s posljedicama sušenja jele. U ne dostatku jele zadovoljavali su se i bjelogoricom. Spustili smo se s Kupreških vrata (1384 m n.m.) i pri jevoja za 815 m nižu kotu od 569 m n.m. na utoku ri ječice Poričnice u rijekuVrbas, u Bugojno, grad u ko jem je kolegica osnovala obitelj, radnu egzistenciju i postojanje. Mjesto nekad poznato po drvnoj, metalnoj i tekstilnoj industriji te industriji kože i obuće, rat je osiromašio i rasuo ljude i obitelji. Primjerice kolegica Jas min ka Karadžanašla je svoju egzistenciju u našoj sre dini, a traume progonstva imala je obitelj supruge ko lege Tolića.Stižemo do mjesta Donji Vakuf, gdje nam kolegica Danka s grčem u grlu, potresena, ovlaženih očiju pokazaje prostranu kuću iz koje je prognana s obitelji. Nastavljamo put Lašvanskom dolinom preko mjesta Turbe, koje je bilo prije II svjetskog rata važno indus trij sko mjesto drva i željezničkog prometa. Dalj nje vodstvo preuzima elokventni kolega Vilim Šabićiz Makarske, poznavatelj šumarskih prilika te doline kao bivši zaposlenik (1958. i 1959. god.) u Šumskom gaz din stvu Travnik u Šumskoj upravi Travnik. Bilo je to vri jeme s malobrojnim šumskim prometnicama i bez da našnje suvremene mehanizacije. Prisjeća se odla zaka na teren jašući na konju na udaljenu do desetak kilometara sječinu od Mehurića do Gluhe Bu ko vice na G.J. Ja 3 se nica – Bila, s prijevozom 30.000 do 40.000 mdrvne mase uz pomoć drvene riže (strmi bujični vodotoci obloženi drvenim žljebom) i šums kom željeznicom iz gra đenom u vrijeme Austro-Ugar ske. Prisjetio se i sječa ruč nim pilama, otpreme konjskom zapregom i inih de ta lja koji su dio povjesnice šumarstva. Iza nas ostaju Vrelo rijeke Bosne mjesta tada njegovog radnog djelokruga: NoviTravnik (nekad bilo Pucarevo), Nova Bila, Bila,Vitez (spominjući Busovaču gdje je službovao šumarnik i prvak HSS-a Drago Stipac,dipl. ing. šum.), zatim Šantići te Lašva gdje završava Lašvanska dolina, a rijeka Lašva ulijeva u rijeku Bosnu, čijem izvorištu i prirodnim lje po tama žurimo ususret prema programu posjeta. Oko 15 sati pristižemo u pregrađe Sarajeva, gdje nas do čekuje mladi kolega Azer Jamakovićdipl. ing. šum., u funkciji Generalnog sekretara Udruženja šu mar skih inženjera i tehničara FBiH i tehničkog urednika Časopisa za unapređenje šumarstva, hortikulture i oču vanja okoline “Naše šume”. Predložio nam je posjet iz voru (vrelu) rijeke Bosne na Ilidži u zaštićenom predjelu, odakle se Sarajevo najvećim dijelom opskrbljuje pitkom vodom. Uživali smo u ugođajima idiličnog perivoja s brojnim izvorima, jezercima, puteljcima, rukavcima i mostićima, u sjeni raskošnih krošnji ponajviše pla tana, u lijepom proljetnom i vedrom danu s mnoš tvom posjetitelja. Na turskom ilidža je opisna riječ za top lice. Područje je bilo naseljeno još u rimsko doba radi sumpornih hipertermalnih vrela, gdje su se liječile bo lesti: reume, neuralgije, rehabilitacije ozlijeda i žens kih bolesti. Prije posljednjeg rata na Ilidži postojala je i za BiH, a i šire područje, vrlo poznata Srednja šumarska škola. KolegaAzer nas je uz “napore odlijepio” od tih lje pota i uputio prema gradu kojeag se sjećamo iz 1992.godine s katastrofalnih slika rata. Kroz povijest, Sa rajevo je svjedokom burnih zbivanja, uspona i padova, promjena vlasti i državnih uređenja, svjetonazora, ra tova i sukoba, elementarnih nepogoda, a ponajviše radi svog prirodnog smještaja u području sukoba dvi ju temeljnih i oprečnih civilizacija i interesa. Najstarije poznato naselje Butmir, u području Sarajevskog polja, potječe još iz neolitskog razdoblja, a krajem brončanog doba tu su naselja Ilira koje u I stoljeću pokoravaju Rim ljani, podižući na Ilidži oko termalnih voda manje gradske aglomeracije i utvrde, pa u III. stoljeću ima status kolonije. Nakon seobe naroda i inih burnih zbivanja godine 1244., sarajevsko područje je u sastavu župe Vrhbosne i biskupsko sjedište. Turci prodiru 1435. go di ne u te krajeve zauzimajući utvrdu Hodidjed i postaju gospodari sarajevske doline uz rijeku Miljacku, gdje se 1460. razvija jezgra novoga grada, namjesnički dvor, drvena džamija, most, vodovod, han i hamam, kuće mlinovi i dućani.Turci naselje nazivaju Saraj-ovasi, Saraj ili Saraj-kasabasi (polje oko dvora), a od 1507. godine nosi današnje ime. U vrijeme vladavine Husrev-bega doživljava procvat izgradnjom svjetovnih i vjerskih obje kata te postaje trgovačko središte. Eugen Savojski pro dire s vojskom 1697. u grad i spaljuje ga. Od 1788.– 1879. god. gori ponovo pet puta, jer su zgrade bile iz gra đene ponajviše od drva, pri čemu gori i spomenička baština. Pučanstvo u XVII. i XVIII. stoljeću stradava u unutarnjim sukobima u Bosni i u različitim epidemija |