DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 45     <-- 45 -->        PDF

STRUČNI ČLANCI – PROFESSIONAL PAPERSŠumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
UDK 630* 156


REINTRODUKCIJA DIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT


REINTRODUCTION OF CHAMOIS IN NORTHERN VELEBIT


Alojzije FRKOVIĆ*


SAŽETAK: U povodu obilježavanja 30. obljetnice uspješne reintrodukcije
divokoze na sjeverni Velebit u prvom dijelu članka predstavljena je monografija
“Divokoza”, šumarnika Milana Kneževića, objavljena u Sarajevu prije 70
go dina (1938.). Knjiga ni danas nije izgubila na značenju, jer se temelji na vla sti
tim istraživanjima balkanske podvrste divokoze, a prožeta je iskrenom lju bavi
pravog lovca spram divljači. Životu i djelu autora Milana Kneževića
(Bi hać, 1879 – Zavidovići, 1944), izuzetno nadarenom lovačkom piscu, po sve ćen
je drugi dio članka. Maturiravši na šumarskom odjelu Tehničke srednje
ško le u Sarajevu 1898.g., odmah nakon položenog državnog ispita 1911. g. u
svojstvu upravitelja šumarije službovao je u mnogim mjestima Bosne i Her ce go
vine, da bi od 1925. do 1935.g. bio na dužnosti referenta za lov i ribolov Rav na
teljstva šuma u Sarajevu. Kao pasioniranom lovcu, usko povezanim s
pri rodom i divljači, najplodnije mu je to razdoblje u njegovu životu. Iako ga
život nije mazio, često otpuštan iz službe, nepriznat i u afirmaciji onemogućen
intelektualac, plodan je lovački pisac. Uz monografiju “Divokoza” i brojnih
čla naka objavljenih u zagrebačkom “Lovačko-ribarskom vjesniku”, sa sinom
Rat kom Kneževićem, dipl. ing. šum. uspijeva okončati svoje najvrijednije djelo
“Vuk – život, štetnost i tamanjenje”, koje je u nakladi Instituta za šumarstvo i
drvnu industriju NR BiH objavljeno tek 1956. g.


Posljednji prilog ovog članka posvećen je uspješnoj reintrodukciji divo ko ze
na sjeverni Velebit, koja je u organizaciji tadašnjeg Republičkog zavoda zaza štitu prirode u Zagrebu i Šumskog gospodarstva Senj provedena u dva na vra
ta: prvi put u jesen 1974. s unesenih 10 divokoza iz Prenja (BiH) i drugi
put če tiri godine kasnije, 10. listopada 1978., s 5 rasplodnih divokoza iz Kam niš
kih Alpi (Slovenija). Novostvorena populacija koja danas stani NP Sje ver ni
Ve lebit te lovišta “Sveti Juraj” i “Jablanac”, danas broji oko 400 grla i
podvrg nuta je gospodarenju (lovu).


Ključne riječi:Milan Knežević, monografija “Divokoza”, reintro duk
cija divokoze, sjeverni Velebit.


UVOD – Introduction


Pripremivši već gradivo za obilježavanje 30. obljet -di vokozi na hrvatskom jeziku (Zoričić1938), preteni
ce uspješne reintrodukcije divokoze na sjeverni Ve le -žito obrađena divokoza s Prenja, a ta pak bosanskoherbit,
sjetio sam se, manjem krugu šumara i lovaca dobrocegovačka planina iznijedrila prve divokoze s kojima je
poz nate knjige “Divokoza” šumarnika Milana Kne že -na seljen Velebit, smatrao sam potrebnim da prikaz te
vića, tiskane ravno prije 70 godina – 1938. u Sarajevu.knji ge i njena autora povežem s obilježavanjem spome-
Kako je u toj knjizi, prvoj našoj potpunoj monografiji onute obljetnice uspješnog napučivanja naše najljepše
planine s tom divljači. Stoga ću prvi dio ovog prikaza
po svetiti knjizi “Divokoza” i njenom autoru Milanu


*


Alojzije Frković, dipl. ing. šum., um. savjetnik za lovstvo


Kne ževiću, a drugi dio samoj reintrodukciji.


Direkcije “Hrvatskih šuma”, Kvarnerska 43/I, 51000 Rijeka




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 46     <-- 46 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT
Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
IZVORNO DJELO O BOSANSKO-HERCEGOVAČKOJ DIVOKOZI
Original work on the chamois in Bosnia and Herzegovina


Koristeći se poglavito vlastitim iskustvom koje je


stjecao tijekom svog četrdesetgodišnjeg rada u šu mar


stvu, posebno vršeći neko vrijeme dužnost referenta za
lov i ribolov pri Ravnateljstvu šuma u Sarajevu, Milan
Kne žević, “posjedujući ličnu sklonost za literarni rad”


(R. Knežević1956), smogao je hrabrosti da se lati
posla i da opiše tu našu antilopu nadajući se, kako je is ta kao
u Uvodu svoje knjige, “da će se za ovako ozbiljno
djelo naći jače pero koje će stvar temeljitije obra diti”. Na
žalost, prošlo je punih sedam desetljeća, a da se tak vo
pero nije našlo, niti smo takvu knjigu do bi li. I to ne samo
mi Hrvati, kojima je, uvjetno rečeno, di vokoza “spo redna
vrsta”, nego ni primjerice naši dru gi susjedi sa sjeverozapada
– Slovenci, kojima je zla torog – bijeli di vojarac
zlatnih rogova simbol njihova lovačkog obi ljež ja.
Obrazlažući značenje visokogorskih predjela koje
stane divokoze za razvitak kontinentalnog turizma, au tor
će se upitati: “Ašto bi značila ta mrtva ljepota bez
živog ukrasa – divokoze, orla, kamenjarke i druge div lja
či? Na teškom putu, često i po život opasnom, najednom
mu kao iz kamena niklo skoči stado divokoza,
koje kao da hoće da ga ohrabre i da mu pokažu s kak vom
se lakoćom savlađuju i najteži tereni”. Stoga,
Uvod nik zaključuje riječima: “Drago će mi biti ako
ovaj moj skromni opis domaće divokoze mogne poslužiti
kao podsjetnik stručnjaku, lovcima kao priručnik,
a struč nom osoblju kao uputstvo za uzgoj, čuvanje i
lov di vokoze. Ona je najljepši ures naših golih i kamenih
brda i ponos svih pravih lovaca, pa zato, daj Bože,


Balkanska i alpska podvrsta divokoze –


U prvom poglavlju, koje naslovljuje riječju His to ri jat,
pruža nam sažet povijesni prikaz lova na divokozu
u Bosni i Hercegovini.Tu su divljač od pamtivijeka lo vi
li “planinštaci”, gorštaci, nazivajući je bravom. Kao
što je za zimnicu klao domaćeg brava, tako je isto lovio
di vokozu, da prehrani obitelj. Onaj pak mali broj
građana, koji je ishodio dozvolu za držanje oružja i stekao
lov nu kartu, lovi “za ćeif”, iz pasije. Najbolji opis
di vo koze i lova na nju u bosansko-hercegovačkim
loviš ti ma dao je Fr. B. Laska1905. godine u svom
po z natom djelu “Das Waidwerk in Bosnien un der Her ce
govina”, kojim se služio i sam autor. U poglavlju
Opis divokoze dat je iscrpan prikaz vanjskog izgleda i
opisa životinje, njena razvoja, građe, rasta rogova i dr.,
kojim opisima nema većih zamjerki. Interesantni su
iznijeti podaci o težinama ustrijeljenih divokoza, koje
u “dobrih jaraca” redovno premašaju 40 i više kilograma.
Općenito, ustvrdit će autor, u hercegovačkim lovištima
u kojima su zime blage i s malo snijega, a hrana
obil na i sočna, divokoze su osobito krupne, pred


skazujući tako kasnije znanstveno lučenje balkanske
pod vrste divokoze (Rupicapra rupicapra balkanika,



Slika1.
Milan Knežević na Prenju 1930. g., tada na dužnosti
refe renta za lov i ribolov Ravnateljstva šuma u Sarajevu


Figure 1Milan Knežević on Prenj in 1930, then in the post of


hunting and fishing manager within the Forest


Directorate in Sarajevo


da se namnoži i proširi svuda, gdje god joj to prilike i
okol nostidozvoljavaju…”.


Balkan and Alpine chamois subspecies
Bol kay), od vidno manje i lakše alpske podvrste (Ru pi capra
rupicapra alpina). Rutinom znalca dao je za nim
ljiv i vjerodostojan opis divokozje brade ili peraje
(Gamsbart), obradu trofeje, zubala i utvrđivanje starosti.
Ako iskusan lovni stručnjak poput Milana Kne že vi ća
ustvrdi da je dosta teško u lovištu sa sigurnošću
lu čiti jarca od koze, a posebno procijeniti starost, onda
to trebaju prihvatiti i novopečeni “gamsarji” s kojima
je i pisac ovih redaka znao odstrijeliti mlado umjesto
zrelo grlo, ženku umjesto mužjaka. Ovo poglavlje
sadr ži preglednu tablicu dimenzija (duljine, visine,
opsege i raspone) 15 kuka stečenih u raznim her ce go vač
kim lovištima, konkurente za jednu od medalja po
ta dašnjim međunarodnim mjerilima. Knežević će us tvr
diti da su pravi kapitalci vrlo rijetki, pa je, po njemu,
malo lovaca koji se mogu pohvaliti da su u svome
životu odstrijelili više kapitalaca nego prstiju na jednoj
ruci. Usput rečeno, Prenj planina, dobrano iza smrti au tora,
s kukama divojarca iz 1965. g., dala je prvaka biv še
države s ocjenom od 122,22 točke, 26-tog na ljes tvici
najboljih divojaraca svijeta.




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 47     <-- 47 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT
Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
Podloga planiranju odstrjela – prirast od 24 posto


Chamois harvest planning is based on 24 percent growth rate


Način života i Gajenje dva su po obimu podjednako
ve lika poglavlja, s detaljnim opisima prehrane (s naz na
kom vrsta biljaka, drveća i grmlja koje divokoze
pre feriraju), socijalne organiziranosti, razmnožavanja
(pr s ka), gustoće naseljenosti, gubitaka zbog zime i predatora,
izbora staništa, aktivnosti. Za Kneževića vuk, za
kojeg iznimno nema lijepih riječi, ne predstavlja neku
posebnu opasnost divokozama, jer mu one “pobjegnu u
stijene, kamo se on ne usuđuje”. Surog orla, za razliku
od mnogih suvremenih autora, tretira kao korisnog predatora,
jer bez njeg “nema planina pravog čara i nije
moguće naći nikakvo opravdanje za njegovo potpuno
uništenje”. Procjenu brojnosti divokoza najlakše i najtočnije
je utvrditi u vrijeme prska, kad je divljač “u jatima”.
Iako za prirast uzima nešto viši postotak (24 %) u
odnosu na današnji izračun (20 %), preporuča za od strjel
samo njegovu polovinu, “jer su divokozja lovišta
re dovno ona gdje se divljač krade i gdje ima mnogo štetočina”.
U skladu sa suvremenim zasadama znanosti o
divokozi, autor je već prije 70 godina preporučio da di vo
koze nije potrebno prihranjivati, jer predosjećajući
nas tup zime svojim ustaljenim horizontalnim i vertikalnim
premještanjima pronalaze zimovališta i hranu.


Uz najopsežnije poglavlje Lov (20 % obima knjige),


znatan prostor u knjizi posvećuje lovačkoj opremi i krivolovstvu,
kako su i naslovljena ova dva samo nao ko
sporedna poglavlja. Od načina lova na divokozu detaljno
su opisani: mali pogon, lov na privlak (“za pravog
lovca lov s najviše užitaka i srcu pun zadovoljstva”),
zasjeda (doček), hajke te lov s “kerovima”, koji smatra
zastarjelim načinom i koji se “ne može dozvoliti u
uređenim lovištima”. Najvećom pogriješkom koju lovci
zna ju napraviti smatra slijeđenje pogođene divljači
odmah nakon ispaljenog hica, ne dajući joj vremena “da
se smiri i ranu ohladi”. Potkrijepio je to brojnim pri mje rima
iz prakse kad su i za lovca i za lovište iz gub ljene
broj ne životinje. Oštro se protivi strijeljanju na (pre) ve like
distance. Ni jedno pucanje na udaljenost ve ću od
300 m “nije sigurno a ni pravog lovca dosljedno”. Kri vo
lovstvo, uz šugu divokoza, smatra najgorom rabotom
po stanje divljači. Kradilovce, kako na zi va one koji krše
zakon, podijelio je na dvije grupe: na one koji love iz
lovačke strasti, a želja im je domoći se što vrijednije tro-


Slika2.
Naslovnica monografije “Divokoza” Milana Kneževića
iz 1938. g.


Figure 2Cover page of the monograph “Chamois” by Milan
Kne žević from 1938
(Crtež –Drawing: R. Šain)


feje, i na one koji love iz koristoljublja, “koji tuku sve
što im dođe na nišan, a neobuzdanu strast potenciraju
zaradom”. Budući da je i sam to iskusio, lovačku službu
u visokom gorju ubrojio je među najteže službe, jer je
“vazda skopčana s najvećim naporima kao i sa pogibelji
po život… Čuvaru lova nema mjesta ni u mehani, ni u
kafani”. Posljednjem, desetom poglavlju knjige obima
135 stranica, Uređenje lovišta, posvetio je tek nekoliko
stra nica, jer osim izgradnje prijeko potrebnih koliba i
sklo ništa te staza i putova, drugih radnji u visokoplaninskim
lovištima i nije bilo.


Knjiga prožeta iskrenom ljubavi pravog lovca prema divljači


A book imbued with sincere love of the true hunter for the game


Da zaključim. Ova popularno-znanstvena knjiga o
di vokozi šumarskog savjetnika Milana Kneževića nije
samo prva monografija o ovoj vrsti krupne divljači na
hrvatskom jeziku, nego je to ujedno i vrlo vrijedno dje lo
koje još i danas, nakon punih 70 godina, privlači
našu pozornost, popunjavajući prazninu i nedostatak


koji je bio prisutan u našoj lovačkoj literaturi. Kne že vi ćeva
“Divokoza” predstavlja dobru osnovu da i mi u
Hr vatskoj otpočnemo pripremati svoju knjigu o “na šoj”
divokozi, posebno nakon što je ova atraktivna divljač
uspješno reintroducirana naVelebit i Biokovo. I u
vrijeme izlaska knjige iz tiska stručna kritika se najpo




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 48     <-- 48 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT
Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
hvalnije izrazila o tom djelu, smatrajući
ga vrijednim i zna čajnim
ostvarenjem koje prelazi granice
zemlje. “Knji ga je najvećim dijelom
izvorna, plod bogatog, op sež nog
i dugog iskustva… i na tom
po dručju nema prem ca. U njoj je
ova naša plemenita divljač prikazana
na način koji zadivljuje, jer se
zapažanja iz života ovih plahih stanovnika
naših najviših krških vrleti
teško prikupljaju” (Veseli 1944).
Dr. Milovan Zoričić, jedna od
vodećih ličnosti u lovačkoj organizaciji
Hrvatske, u svom je kritičkom
osvrtu iz me đu ostalog


Slika3.
Uspjeli lov na Prenju u vrijeme prska 1931. g.Te je godine brojnost divokoza u
lovištu “Prenj” procijenjena na 1100 grla.


napisao (1938): “Kneževićeva


Figure 3Successful hunt on Prenj at mating time in 1931. That year the chamois popula


“Divo ko za” bit će za nimljiva i za


tion in the hunting ground “Prenj” was estimated at 1,100 animals.


onoga koji divokoze nije ni vi dio, a
prožeta je iskrenom ljubavi pravog lovca spram divljačilaki stil te na čin kojim autor iznosi svoja zapažanja i
i one velebne prirode u kojoj se divokoze kreću. Odličanmisli čine da se knjiga lako i ugodno čita”.


MILAN KNEŽEVIĆ – NEDOVOLJNO PRIZNAT KNJIŽEVNI TALENAT
Milan Knežević – Unacknowledged Literary Talent


Nalik hrvatskoj književnoj povijesti koja obiluje otuž nim bogatstvom
tragičnih životopisa i životopis Mi lana Kneževića uklapa se u ovu plejadu
uobičajenih tužnih sudbina pisanom riječju zaokupljenih naših šu mar nika,
provincijskih slabo plaćenih upravnih državnih činovnika, često maltretiranih
i otpuštanih s posla, nepriznatih i u afirmaciji onemogućenih intelektualaca.
Posjedujući osobnu sklonost za literarni rad, zabi lje žit će u uvodniku
monografije o vuku njegov sin Rat ko Knežević,dipl. ing. šum., dobar
dio svog slo bod nog vremena, usprkos podmetanjima i smutnjama, koristio
je za pisanje, sloveći u to vrijeme najplodnijim bo sansko-hercegovačkim
piscem.Ako nije mogao pi sa ti danju, zbog zauzetosti na radnom mjestu,
znao je pi sati noću, od sumraka do svanuća uz petrolejku.


Slika4.
Šumarnik i lovački pisac Milan Kne žević (Bihać, 1879.


– Zavi do vići, 1. I. 1944.)
Figure 4Milan Knežević, forester and hun ting writer (Bihać,
1879 – Za vidovići, 1 January 1944)


Prirodu i njen najljepši ures – divljač, najviše je volio


He adored nature and its most beautiful ornament – wildlife


Iako su mu otac i majka potjecali iz Lovinca kodmaTešnju, Tesliću…, temeljito se upoznavši s prilikaGračaca,
iz stare ličke obitelji čiji korijeni sežu do Brač -ma u šumarstvu tog dijela Bosne. Kad na “petomajskim
na u Hercegovini, Milan Knežević rođen je u Biha ćuiz borima” okreće leđa srbijanskoj dinastiji Kara đor đe 1879.
g. Nakon završetka osnovne škole, zavoljevši pri-vi ća, dajući glas oporbi, vlasti ga 1923. g. otpuštaju iz
rodu i lov od malih nogu, upisao se na šu marski odsjekdr žavne službe. Iako, silom prilika, prihvaćajući radno
Tehničke srednje škole u Sarajevu, uspješno maturiravšimje sto u upravi De stilacije u Tesliću nije ostao bez sred1898.
g. Prvo zaposlenje dobiva kod kotarske oblasti ustava za život, na nijeta mu nepravda – uskraćivanje pra Glamoču,
da bi tri godine kasnije, 1911. kod zemaljskeva na rad do te ga je mjere pogodila da je teško obolio
vlade položio državni ispit za samostalno vođenje šum-doživjevši moždani udar, mjesecima ležeći nepokretan i
skog gospodarstva. U svojstvu upravitelja i šumskog iz -nijem. “Ipak”, zapisat će sin mu Ratko, “zahvaljujući
vjes titelja, jedno cijelo deset lje će provest će radeći usis tematskom liječenju, snažnoj volji i inače zdravom
Busovači, Bosanskom Pe trovcu, Drvaru, Ključu, Pa la -or ga niz mu, a nadasve brižljivoj njezi moje majke, on je




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 49     <-- 49 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBITŠumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
uspio da se oporavi do te mjere da se kasnije godinamaje deset godina došao na svoje. Prirodu i njen najljepši
naizgled kretao i radio kao i drugi zdravi ljudi. Ustvari,ures – divljač, neobično je volio i uživao promatrajući
iza te bolesti on više nije nikada bio onaj snažni, vedri ije. Predmet toga promatranja, živa priroda, do te ga je
energičan čovjek…već nježan i osjetljiv, u pojedinim si -mjere zaokupljala, da je sve drugo pred tim iščezavalo
tua cijama razdražljiv ili padati u teška depresivna sta-sve dok ne bi ono što je upoznao i uzročno povezao
nja… Od tog vremena vodio je težak život, naporno se(Veseli 1944).Tih je godina Knežević i najviše pisao,
boreći sa materijalnim i drugim životnim teškoćama”. pre težito s područja lovstva. Bilježimo tako izdanje
nje gova prvijenca, simpatične knjižice “Vuk, medvjed


Nadvladavši sve te nedaće 1925.g. vraćen je u djei
divlja svinja” izdane u Novoj Gradiški 1926.g. te seri


latnu državnu službu i postavljen na dužnost referenta
jal članaka o vuku objavljenih u zagrebačkom “Lo vač


za lov i ribolov Ravnateljstva šuma u Sarajevu, na ko ko-
ribarskom vjesniku”.


joj dužnosti ostaje do 1935. g. do ponovnog prisilnog
umirovljenja! Baveći se lovom s najvećom strašću, tih


“Vuk – život, štetnost i tamanjenje” – najvrjednije mu djelo


His most valuable work “The Wolf – Life, Harmfulness and Extermination”


Nakon osnutka banskih uprava neko je vrijeme ra dio
kod banske uprave u Sarajevu, ali je ubrzo vraćen
na svoju raniju dužnost, predano i s velikim uspjehom
radeći i na području izrađivanja drvnih sortimenata u
dr žavnoj režiji. Ponovno umirovljen 1935. g. u djelat nu
službu vraćen je iza 10. travnja 1941. i to na radno
mjesto šumarskog savjetnika u Ravnateljstvu šuma u
Sa rajevu, da bi konačno na toj dužnosti bio umirovljen
1943. g. Iz tog proizlazi da je Milan Knežević u tim
kra jevima, uračunavši i prisilne prekide, radio punih
45 godina “odista dugi niz kojim se rijetko može
podičiti koji smrtnik” (Veseli 1944).Ali i tu nije stao.
Na vi kao na stalan rad ni nakon umirovljenja, nije se
odao odmaranju. Preminuvši na samu Novu godinu
1944., smrt ga je zatekla na mjestu upravitelja pogona
“Našičke” d.d. u Zavidovićima, presjekavši nit mnogih
već zasnovanih a nedovršenih radova. Jedno od njih je
Kne ževićevo zasigurno ponajbolje djelo “Vuk – život,
štet nost i tamanjenje”, koje je nakon nadopune njegova
sina Ratka Kneževića izdao Institut za šumarstvo i
drv nu industriju NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu
1956. g. Oduživši se tako uspomeni na svoga oca “ko je
mu životna sudbina u mnogo čemu nije bila sklona”,
Rat ko Knežević (1956) iznosi da mu je otac imao na mje
ru napisati monografiju o srni i kuni zlatici te opisati
“neke interesantnije lovačke doživljaje”. Uz ime
Milana Kneževića vezana je organizacija Savezne lo vač
ke izložbe u Sarajevu 1937. g., kao svojevrsna ge


ne ralna proba pred nastup na čuvenoj Međunarodnoj
lovačkoj i ribolovnoj izložbi u Berlinu iste godine. Za
tu je izložbu Knežević prikupio dragocjene lovačke
izloške, među njima i vlastitu zbirku ponajboljih lovačkih
trofeja srnjaka, divokoza i veprova s područja


Slika5.U posjeti Prenj planini, danas devastiranom državnom lo vi
štu s preostalih 50 divokoza u fondu. Slijeva – From the
left: Marijan Grubešić, Boris Šabić, Vilim Filip Ša bić,
Kri sti jan Tomljanović, Vlatko Skorup, Vlado Soldo,
Živko Ra paić, lovočuvar Meho i Saša Kunovac. Bijela
voda 13. 11. 2007.


Figure 5A visit to Mt. Prenj, the currently devastated state hunting
ground with only 50 chamois left.


(Foto: AlojzijeFrković)


Bos ne i Hercegovine. Ni šumarstvo mu nije bilo strano,
posebno iskorištavanje šuma, sloveći kao vrsni
praktičar i organizator. “U javnom životu uživao je na klo
nost užih i širih slojeva, bio je čovjek jakog značaja,
a prije svega Hrvat” (Veseli 1944).


TRIDESET GODINAUSPJEŠNE REINTRODUKCIJE DIVOKOZE NAVELEBIT
Thirty Years Of Successful Reintroduction Of Chamois In Velebit


Uz izuzetak Gorskog kotara, posljednji ostaci iz -u prvoj dekadi 20. stoljeća na Velebitu. Još u rujnu
vor ne populacije divokoze u Hrvatskoj istrijebljeni su1907. g. krdo od nekoliko grla divokoza osmotreno je




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 50     <-- 50 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT
Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
više Smrčevih dolina, a tragovi papaka na snijegu udvaju divojaraca zastupale su nas na lovačkoj izložbi u
Lu benovcu. Računa se da su posljednji primjerci od -Bu dimpešti 1891. g., osvojivši zlatno i brončano odlilov
ljeni u krivolovu ponad Baških Oštarija, iznad Ja -čje. Prepuštene same sebi, bez ikakve zaštite i djelovablan
ca u blizini Krasna. Zadnji organizirani skupni lovnju prirodnih negativnih čimbenika, posebno jakom
na velebitske divokoze, prema pisanju “Lovačko-ribar-kri volovu, ova naša jedinstvena planina ostala je tako
skog vjesnika”, održan je u listopadu 1890. g. naVe li -bez svog najljepšeg ukrasa – divokoze.
kom Kozjaku. Od ukupno 6 odlovljenih grla, kuke


Prve unijete divokoze prenjske provenijencije


The first introduced chamois of Prenj provenance


Znajući s kakvim biološkim potencijalom za divokoze
raspolažeVelebit, kod dijela šumarskih i lovnih
stručnjaka bivših šumskih gospodarstava u Gospiću i
Senju te zaštitara pri Republičkom zavodu za zaštitu
pri rode SR Hrvatske, sazrijeva ideja da bi ponovno na se
ljavanje ove planine divokozom bilo jedno pozitivno
i svake hvale vrijedno dostignuće u podizanju vrijednosti
naših šuma i lovišta. Ovo tim prije što su lijepi
uspjesi već bili postignuti umjetnim naseljavanjem di vo
koza na Biokovo (Car1972).


Ako zanemarimo prva dva bezuspješna pokušaja
reintrodukcije divokoze na srednji i južniVelebit, prve
neposredno pred početak Drugog svjetskog rata i druge
1956. g. kada je uz podršku Šumskog gospodarstva
Gos pić u privrednom lovištu “Južni Velebit” osnovana
mala kolonija od svega pet rasplodnih grla (Frković
1981), pravi početak ponovnog naseljavanja divokoze
naVelebit, ovoga puta sjevernog, počinje krajem 1974.


g.Akciju unašanja pokrenuli su već spomenuti Zavod
za zaštitu prirode i Šumsko gospodarstvo Senj, koje je
Slika6.
Stare kuke divojarca i divokoze stečene na Velebitu
ponad Lovinca 1901. g.


uz republički SIZ za kulturu osiguralo potrebna finan


Figure 6Old horns of chamois buck and doe acquired on Velebit


cij ska sredstva za kupnju divokoza. Nakon podužih pre


above Lovinac in 1901


govora rasplodna grla divokoza osigurala je Uprava


(Foto: AlojzijeFrković)


Slika7.
Prizor iz KamniškihAlpa kod Kamniške Bistrice, gdje je u jesen 1978. organizirano
hvatanje divokoza za naseljavanje sjevernogVelebita


Figure 7Scene from the Kamnik Alps near Kamniška Bistrica, where chamois hunt was
organized in autumn 1978 for the purpose of releasing the animals in northern
Velebit


uz gojnog lovišta Jablanica s Prenj
planine, u kojoj su, usput rečeno, u
raz doblju od 1962. do 1974. ukupno
ulovljene 364 di vo koze namijenjene
introdukciji i reintrodukciji za
ukup no 14 lovišta bivše države
(Mikuletič1978). Kao mjesto
ispuštanja di vokoza namijenjenih
Velebitu odre đeno je područje strogog
pri rod nog rezervata Haj dučki i
Ro žan ski kukovi, lokalitet Veliki
lom. Prvih šest divokoza ispušteno
je 28. stu denog, a četiri grla mje sec
dana kasnije, 24. prosinca 1974.,
kada je Ve le bit već bio pod snježnim
pokrivačem. Praćenjem ispuš te
nih ži voti nja utvrđeno je da su one
pri hvatile nove uvjete staništa, za dr
žavajući se ljeti na širem području
mjesta ispuštanja da bi zimi, za vi so
kog snijega, spus tiv ši se kojih




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 51     <-- 51 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT
Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
600 m niže, našle kopnicu i zaklonište (Skorup1982).konsolidiranu, populaciju obogate novim primjercima
Utvrđeni svakogodišnji skromni prirasti prisilili susa strane.
šumare i zaštitare da ovu malu, ali još uvijek nedovoljno


Unosom alpske podvrste divokoze osiguran potpun uspjeh


Introduction of Alpine chamois subspecies guarantees complete success


Kako je u međuvremenu uzgojno lovište “Prenj”
pre uzela tvrtka “Parkovi i nasadi” iz Mostara, zabra niv ši
daljnja izlovljavanja divokoza, 1977. g. molba je upu ćena
Zavodu za gojitev divjadi “Kozorog” Kam nik. Već
sljedeće godine, točnije 9. rujna 1978. tvrtka je organizirala
lov divokoza mrežama, uspjevši u reviru Konc
kod Kamniške Bistrice, uhvatiti pet tjelesno zdra vih di vo
koza u omjeru spolova 2:3 u korist ženki, da bi ih već
sljedećeg dana isporučili naručiteljima (Mikulić
1982).Taj datum, 10. rujna 1978., čiju ob ljet nicu završ nog
uspješnog ispuštanja divokoza upravo obi lje ža va mo,
zacijelo će ostati u trajnom sjećanju senj skim
šu marima i lovcima, posebno prof. Zvjezdici Mikulić
i ŽeljkuŠtahanu,dipl. ing. šum. iz tadaš njeg Zavoda
za zaštitu prirode te Vlatku Skorupu, dipl. ing. šum.,
danas umirovljenom šumarskom savjetniku Direkcije
“Hrvatskih šuma”, glavnim akterima reintrodukcije,
koji su svoj naum da seVelebitu vrati divokoza uspješ no
ostvarili. Ovo tim prije, što je tada prisutna bojazan
da se ova mala kolonija neće moći održati bez dodatnog
“ojačavanja novim grlima” postupno iščezla. Brojno
sta nje divokoza na području dijela Nacionalnog parka
Sje verni Velebit te državnih lovišta “Sveti Juraj” i “Ja bla
nac” danas se procjenjuje na oko 400 grla. Div ljač je
već više godina podvrgnuta redovnom iskori šta va nju u
okviru lovnog turizma (Tomljanović2008).Mije ša nje
balkanske i alpske podvrste na prostoru Ve le bi ta
zacijelo je povoljno utjecalo na porast tjelesne i trofejne
kvalitete populacije. Od više stečenih kuka u ka tegoriji
jedne od medalja po međunarodnim mjeri lima, ova su
lovišta do sada dala dva nacionalna prvaka, u rogovima
divojarca s ocjenom 120,13 CIC-ovih to čaka (2007) i u


rogovima divokoze s ocjenom od 116, 78 CIC-ovih
točaka (2006).


I pored tih ohrabrujućih brojki, s lovnogospodar skog
stajališta ne možemo biti zadovoljni sadašnjim
sta njem divokoze u Hrvatskoj. U našem dijelu Di nar skog
gorja, od Gorskog kotara do dubrovačkog zaleđa,
pos to je ogromni površinski potencijali koji su vrlo prikladni
za uspješan uzgoj divokoze, a do sada su u tom
po gle du potpuno neiskorišteni. Podsjećamo, izračunom
mjerodavnih stručnjaka, koji poznaju prilike na
terenu, utvr đeno je da bi za uspješan uzgoj divokoze na
Ve le bi tu odgovaralo oko 70.000 ha, od kojih veći dio
te po vr šine predstavlja divokozje stanište prvog bonitetnog
razreda. Iskazano brojem divljači, na toj bi se
površini moglo uzgajati oko dvije tisuće divokoza uz
godišnji pri plod od 480 grla, odnosno izlučenje (od strjel)
od 250 grla (Car1972). Stoga je potrebno da se
barem isto toliki broj divokoza, koliko ih je ispušteno
na sje ver ni Velebit, pribavi sa strane i ispusti na područje
sred njeg i južnog Velebita (Mikulić1982).


Slika9.
Na padinama vrha Lisac u sjevernomVelebitu pri utvrđivanju
brojnosti novounesenih divokoza 80-ih godina
prošlog stoljeća. Slijeva –From the left: Željko Štahan,


Slika8.Ispuštanje divokoza iz Kamniške Bistrice (Slovenija) uDominik Raguž,Vlatko Skorup i Milan Salopek.
Lomsku dulibu u sjevernomVelebitu 10. rujna 1978. g.Figure 9On the slopes of Lisac Peak in northern Velebit: estimat-
Figure 8Releasing chamois from Kamniška Bistrica (Slovenia) ining the population of newly introduced chamois in the
Lomska Duliba in northern Velebit1980s


(Foto: Zvjezdica Mikulić)
(Foto: AlojzijeFrković)




ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 52     <-- 52 -->        PDF

A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBITŠumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550
LITERATURA– References


Car, Z.(1972). Stanje divljači u Hrvatskoj i predviđe-12–17. Republički zavod za zaštitu prirode,
ni uzroci takvog stanja. Lovački savez HrvatskeZagreb.
(umnoženo kao radni materijal), Zagreb.


Skorup, V.(1982). Stanje novostvorene populacije
Frković, A.(1981). Naseljavanje divokoze u lovištedi vokoza na Velebitu. U: Razgovori o divokoza


“Senjski SjeverniVelebit”. Goransko-Primorskoma (ur. Z. Mikulić i Ž. Štahan), str. 17–20. Re


šumsko gospodarstvo Delnice, str. 25. (elaborat).pu blički zavod za zaštitu prirode, Zagreb.


Knežević, R.(1956). Uspomeni mog dragog ocaTomljanović, J.(2008). Kapitalne divokoze sVe le (
pred govor knjizi). U: Vuk – život, štetnost i ta -bi ta. Lovački vjesnik CXVII (7–8): 10.
ma njenje, str. 5–10. Institut za šumarstvo i drvnu


Veseli, D.(1944). In memoriam. Milan Knežević,
in dustrijuSarajevo.


šu marski savjetnik u miru i upravitelj pogona
Mikuletič,V.(1978). Gams v Jugoslaviji in Slo ve -“Na šićke”d.d. Šumarski list (1–2):39–40.
ni ji. U: Gams (ur.W. Knaus), str. 241–258. Lov


Zoričić, M.(1938). Milan Knežević: Divokoza. Lo ska
zveza Slovenije, Ljubljana.


vač ko-ribarski vjesnik XXXVIII (12): 666.
Mikulić, Z.(1982).Velebit i divokoze. U: Raz go vo ri
o divokozama (ur. Z. Mikulić i Ž. Štahan), str.


SUMMARY: In tribute to the 30thanniversary of the successful reintroduction of chamois in northern
Velebit, the first part of the article presents the monograph “Chamois”, written by the forester
Milan Knežević and published in Sarajevo 70 years ago (1938). The book, based on the author’s own
study of the Balkan chamois subspecies and imbued with love of the true hunter for the game, has not
lost any of its significance and interest. The second part of the article is dedicated to the life and work
of Milan Knežević (Bihać, 1879 – Zavidovići, 1944), an exceptionally talented game writer. He graduated
from the Forestry Department of Technical High School in Sarajevo in 1898. Shortly after passing
the state exam in 1911, he became a forest administration manager and worked in a number of
forest offices across Bosnia and Herzegovina. From 1925 to 1935 he was in charge of the hunting and
fishing department within the Forestry Directorate in Sarajevo. This period of his life, marked by his
passionate love for hunting, nature and wildlife, proved to be the most fruitful. Despite his rough life,
frequent dismissals from the service and the inability to affirm himself as an intellectual, he was a prolific
hunting writer. In addition to the monograph “Chamois” and a number of articles published in
Zagreb-based “Hunting-Fishing Journal”, he succeeded in completing, in cooperation with his son
Ratko Knežević, his most valuable work “The Wolf – Life, Harmfulness and Extermination”, which
was only published in 1956 by the Institute of Forestry and Wood Industry of Bosnia and Herzegovina.


The last part of the article deals with the successful reintroduction of chamois in northern Velebit.
Organized by the Republic Institute for Nature Protection in Zagreb and Forest Administration in
Senj, the reintroduction was conducted on two occasions: the first time in the autumn of 1974 with 9
introduced chamois from Prenj (Bosnia and Herzegovina) and the second time four years later, on 10
October 1978, with 5 adult animals from the Kamnik Alps (Slovenia). The newly established population
inhabiting the National Park of Northern Velebit and the hunting grounds “Sveti Juraj” and
“Jablanac” is estimated at about 400 animals and is subjected to game management (hunting).


However, despite these encouraging numbers, we cannot be satisfied with the current status of
chamois in Croatia from the game hunting aspect. In the Croatian part of the Dinaric mountain range,
from Gorski Kotar to the hinterland of Dubrovnik, there are vast areas that are very suitable for successful
breeding of chamois; yet, these areas are completely under-utilized in this respect. According
to some calculations made by competent experts who are thoroughly acquainted with the conditions in
the terrain, about 70,000 ha would suffice for successful chamois breeding programes on Mt. Velebit.
The major part of this area is chamois habitat of the first site class. In terms of animal number, this
area could support about two thousand chamois, with an annual income of 480 animals and harvest of
250 animals (C a r, 1972). The same number of chamois that were released in northern Velebit should
also be released in central and southern Velebit for this purpose (Mikulić, 1982).


Key words:Milan Knežević, monograph “Chamois”, reintroduction of chamois, northern
Velebit