DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 45 <-- 45 --> PDF |
STRUČNI ČLANCI – PROFESSIONAL PAPERSŠumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 UDK 630* 156 REINTRODUKCIJA DIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT REINTRODUCTION OF CHAMOIS IN NORTHERN VELEBIT Alojzije FRKOVIĆ* SAŽETAK: U povodu obilježavanja 30. obljetnice uspješne reintrodukcije divokoze na sjeverni Velebit u prvom dijelu članka predstavljena je monografija “Divokoza”, šumarnika Milana Kneževića, objavljena u Sarajevu prije 70 go dina (1938.). Knjiga ni danas nije izgubila na značenju, jer se temelji na vla sti tim istraživanjima balkanske podvrste divokoze, a prožeta je iskrenom lju bavi pravog lovca spram divljači. Životu i djelu autora Milana Kneževića (Bi hać, 1879 – Zavidovići, 1944), izuzetno nadarenom lovačkom piscu, po sve ćen je drugi dio članka. Maturiravši na šumarskom odjelu Tehničke srednje ško le u Sarajevu 1898.g., odmah nakon položenog državnog ispita 1911. g. u svojstvu upravitelja šumarije službovao je u mnogim mjestima Bosne i Her ce go vine, da bi od 1925. do 1935.g. bio na dužnosti referenta za lov i ribolov Rav na teljstva šuma u Sarajevu. Kao pasioniranom lovcu, usko povezanim s pri rodom i divljači, najplodnije mu je to razdoblje u njegovu životu. Iako ga život nije mazio, često otpuštan iz službe, nepriznat i u afirmaciji onemogućen intelektualac, plodan je lovački pisac. Uz monografiju “Divokoza” i brojnih čla naka objavljenih u zagrebačkom “Lovačko-ribarskom vjesniku”, sa sinom Rat kom Kneževićem, dipl. ing. šum. uspijeva okončati svoje najvrijednije djelo “Vuk – život, štetnost i tamanjenje”, koje je u nakladi Instituta za šumarstvo i drvnu industriju NR BiH objavljeno tek 1956. g. Posljednji prilog ovog članka posvećen je uspješnoj reintrodukciji divo ko ze na sjeverni Velebit, koja je u organizaciji tadašnjeg Republičkog zavoda zaza štitu prirode u Zagrebu i Šumskog gospodarstva Senj provedena u dva na vra ta: prvi put u jesen 1974. s unesenih 10 divokoza iz Prenja (BiH) i drugi put če tiri godine kasnije, 10. listopada 1978., s 5 rasplodnih divokoza iz Kam niš kih Alpi (Slovenija). Novostvorena populacija koja danas stani NP Sje ver ni Ve lebit te lovišta “Sveti Juraj” i “Jablanac”, danas broji oko 400 grla i podvrg nuta je gospodarenju (lovu). Ključne riječi:Milan Knežević, monografija “Divokoza”, reintro duk cija divokoze, sjeverni Velebit. UVOD – Introduction Pripremivši već gradivo za obilježavanje 30. obljet -di vokozi na hrvatskom jeziku (Zoričić1938), preteni ce uspješne reintrodukcije divokoze na sjeverni Ve le -žito obrađena divokoza s Prenja, a ta pak bosanskoherbit, sjetio sam se, manjem krugu šumara i lovaca dobrocegovačka planina iznijedrila prve divokoze s kojima je poz nate knjige “Divokoza” šumarnika Milana Kne že -na seljen Velebit, smatrao sam potrebnim da prikaz te vića, tiskane ravno prije 70 godina – 1938. u Sarajevu.knji ge i njena autora povežem s obilježavanjem spome- Kako je u toj knjizi, prvoj našoj potpunoj monografiji onute obljetnice uspješnog napučivanja naše najljepše planine s tom divljači. Stoga ću prvi dio ovog prikaza po svetiti knjizi “Divokoza” i njenom autoru Milanu * Alojzije Frković, dipl. ing. šum., um. savjetnik za lovstvo Kne ževiću, a drugi dio samoj reintrodukciji. Direkcije “Hrvatskih šuma”, Kvarnerska 43/I, 51000 Rijeka |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 46 <-- 46 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 IZVORNO DJELO O BOSANSKO-HERCEGOVAČKOJ DIVOKOZI Original work on the chamois in Bosnia and Herzegovina Koristeći se poglavito vlastitim iskustvom koje je stjecao tijekom svog četrdesetgodišnjeg rada u šu mar stvu, posebno vršeći neko vrijeme dužnost referenta za lov i ribolov pri Ravnateljstvu šuma u Sarajevu, Milan Kne žević, “posjedujući ličnu sklonost za literarni rad” (R. Knežević1956), smogao je hrabrosti da se lati posla i da opiše tu našu antilopu nadajući se, kako je is ta kao u Uvodu svoje knjige, “da će se za ovako ozbiljno djelo naći jače pero koje će stvar temeljitije obra diti”. Na žalost, prošlo je punih sedam desetljeća, a da se tak vo pero nije našlo, niti smo takvu knjigu do bi li. I to ne samo mi Hrvati, kojima je, uvjetno rečeno, di vokoza “spo redna vrsta”, nego ni primjerice naši dru gi susjedi sa sjeverozapada – Slovenci, kojima je zla torog – bijeli di vojarac zlatnih rogova simbol njihova lovačkog obi ljež ja. Obrazlažući značenje visokogorskih predjela koje stane divokoze za razvitak kontinentalnog turizma, au tor će se upitati: “Ašto bi značila ta mrtva ljepota bez živog ukrasa – divokoze, orla, kamenjarke i druge div lja či? Na teškom putu, često i po život opasnom, najednom mu kao iz kamena niklo skoči stado divokoza, koje kao da hoće da ga ohrabre i da mu pokažu s kak vom se lakoćom savlađuju i najteži tereni”. Stoga, Uvod nik zaključuje riječima: “Drago će mi biti ako ovaj moj skromni opis domaće divokoze mogne poslužiti kao podsjetnik stručnjaku, lovcima kao priručnik, a struč nom osoblju kao uputstvo za uzgoj, čuvanje i lov di vokoze. Ona je najljepši ures naših golih i kamenih brda i ponos svih pravih lovaca, pa zato, daj Bože, Balkanska i alpska podvrsta divokoze – U prvom poglavlju, koje naslovljuje riječju His to ri jat, pruža nam sažet povijesni prikaz lova na divokozu u Bosni i Hercegovini.Tu su divljač od pamtivijeka lo vi li “planinštaci”, gorštaci, nazivajući je bravom. Kao što je za zimnicu klao domaćeg brava, tako je isto lovio di vokozu, da prehrani obitelj. Onaj pak mali broj građana, koji je ishodio dozvolu za držanje oružja i stekao lov nu kartu, lovi “za ćeif”, iz pasije. Najbolji opis di vo koze i lova na nju u bosansko-hercegovačkim loviš ti ma dao je Fr. B. Laska1905. godine u svom po z natom djelu “Das Waidwerk in Bosnien un der Her ce govina”, kojim se služio i sam autor. U poglavlju Opis divokoze dat je iscrpan prikaz vanjskog izgleda i opisa životinje, njena razvoja, građe, rasta rogova i dr., kojim opisima nema većih zamjerki. Interesantni su iznijeti podaci o težinama ustrijeljenih divokoza, koje u “dobrih jaraca” redovno premašaju 40 i više kilograma. Općenito, ustvrdit će autor, u hercegovačkim lovištima u kojima su zime blage i s malo snijega, a hrana obil na i sočna, divokoze su osobito krupne, pred skazujući tako kasnije znanstveno lučenje balkanske pod vrste divokoze (Rupicapra rupicapra balkanika, Slika1. Milan Knežević na Prenju 1930. g., tada na dužnosti refe renta za lov i ribolov Ravnateljstva šuma u Sarajevu Figure 1Milan Knežević on Prenj in 1930, then in the post of hunting and fishing manager within the Forest Directorate in Sarajevo da se namnoži i proširi svuda, gdje god joj to prilike i okol nostidozvoljavaju…”. Balkan and Alpine chamois subspecies Bol kay), od vidno manje i lakše alpske podvrste (Ru pi capra rupicapra alpina). Rutinom znalca dao je za nim ljiv i vjerodostojan opis divokozje brade ili peraje (Gamsbart), obradu trofeje, zubala i utvrđivanje starosti. Ako iskusan lovni stručnjak poput Milana Kne že vi ća ustvrdi da je dosta teško u lovištu sa sigurnošću lu čiti jarca od koze, a posebno procijeniti starost, onda to trebaju prihvatiti i novopečeni “gamsarji” s kojima je i pisac ovih redaka znao odstrijeliti mlado umjesto zrelo grlo, ženku umjesto mužjaka. Ovo poglavlje sadr ži preglednu tablicu dimenzija (duljine, visine, opsege i raspone) 15 kuka stečenih u raznim her ce go vač kim lovištima, konkurente za jednu od medalja po ta dašnjim međunarodnim mjerilima. Knežević će us tvr diti da su pravi kapitalci vrlo rijetki, pa je, po njemu, malo lovaca koji se mogu pohvaliti da su u svome životu odstrijelili više kapitalaca nego prstiju na jednoj ruci. Usput rečeno, Prenj planina, dobrano iza smrti au tora, s kukama divojarca iz 1965. g., dala je prvaka biv še države s ocjenom od 122,22 točke, 26-tog na ljes tvici najboljih divojaraca svijeta. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 50 <-- 50 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 više Smrčevih dolina, a tragovi papaka na snijegu udvaju divojaraca zastupale su nas na lovačkoj izložbi u Lu benovcu. Računa se da su posljednji primjerci od -Bu dimpešti 1891. g., osvojivši zlatno i brončano odlilov ljeni u krivolovu ponad Baških Oštarija, iznad Ja -čje. Prepuštene same sebi, bez ikakve zaštite i djelovablan ca u blizini Krasna. Zadnji organizirani skupni lovnju prirodnih negativnih čimbenika, posebno jakom na velebitske divokoze, prema pisanju “Lovačko-ribar-kri volovu, ova naša jedinstvena planina ostala je tako skog vjesnika”, održan je u listopadu 1890. g. naVe li -bez svog najljepšeg ukrasa – divokoze. kom Kozjaku. Od ukupno 6 odlovljenih grla, kuke Prve unijete divokoze prenjske provenijencije The first introduced chamois of Prenj provenance Znajući s kakvim biološkim potencijalom za divokoze raspolažeVelebit, kod dijela šumarskih i lovnih stručnjaka bivših šumskih gospodarstava u Gospiću i Senju te zaštitara pri Republičkom zavodu za zaštitu pri rode SR Hrvatske, sazrijeva ideja da bi ponovno na se ljavanje ove planine divokozom bilo jedno pozitivno i svake hvale vrijedno dostignuće u podizanju vrijednosti naših šuma i lovišta. Ovo tim prije što su lijepi uspjesi već bili postignuti umjetnim naseljavanjem di vo koza na Biokovo (Car1972). Ako zanemarimo prva dva bezuspješna pokušaja reintrodukcije divokoze na srednji i južniVelebit, prve neposredno pred početak Drugog svjetskog rata i druge 1956. g. kada je uz podršku Šumskog gospodarstva Gos pić u privrednom lovištu “Južni Velebit” osnovana mala kolonija od svega pet rasplodnih grla (Frković 1981), pravi početak ponovnog naseljavanja divokoze naVelebit, ovoga puta sjevernog, počinje krajem 1974. g.Akciju unašanja pokrenuli su već spomenuti Zavod za zaštitu prirode i Šumsko gospodarstvo Senj, koje je Slika6. Stare kuke divojarca i divokoze stečene na Velebitu ponad Lovinca 1901. g. uz republički SIZ za kulturu osiguralo potrebna finan Figure 6Old horns of chamois buck and doe acquired on Velebit cij ska sredstva za kupnju divokoza. Nakon podužih pre above Lovinac in 1901 govora rasplodna grla divokoza osigurala je Uprava (Foto: AlojzijeFrković) Slika7. Prizor iz KamniškihAlpa kod Kamniške Bistrice, gdje je u jesen 1978. organizirano hvatanje divokoza za naseljavanje sjevernogVelebita Figure 7Scene from the Kamnik Alps near Kamniška Bistrica, where chamois hunt was organized in autumn 1978 for the purpose of releasing the animals in northern Velebit uz gojnog lovišta Jablanica s Prenj planine, u kojoj su, usput rečeno, u raz doblju od 1962. do 1974. ukupno ulovljene 364 di vo koze namijenjene introdukciji i reintrodukciji za ukup no 14 lovišta bivše države (Mikuletič1978). Kao mjesto ispuštanja di vokoza namijenjenih Velebitu odre đeno je područje strogog pri rod nog rezervata Haj dučki i Ro žan ski kukovi, lokalitet Veliki lom. Prvih šest divokoza ispušteno je 28. stu denog, a četiri grla mje sec dana kasnije, 24. prosinca 1974., kada je Ve le bit već bio pod snježnim pokrivačem. Praćenjem ispuš te nih ži voti nja utvrđeno je da su one pri hvatile nove uvjete staništa, za dr žavajući se ljeti na širem području mjesta ispuštanja da bi zimi, za vi so kog snijega, spus tiv ši se kojih |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 47 <-- 47 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 Podloga planiranju odstrjela – prirast od 24 posto Chamois harvest planning is based on 24 percent growth rate Način života i Gajenje dva su po obimu podjednako ve lika poglavlja, s detaljnim opisima prehrane (s naz na kom vrsta biljaka, drveća i grmlja koje divokoze pre feriraju), socijalne organiziranosti, razmnožavanja (pr s ka), gustoće naseljenosti, gubitaka zbog zime i predatora, izbora staništa, aktivnosti. Za Kneževića vuk, za kojeg iznimno nema lijepih riječi, ne predstavlja neku posebnu opasnost divokozama, jer mu one “pobjegnu u stijene, kamo se on ne usuđuje”. Surog orla, za razliku od mnogih suvremenih autora, tretira kao korisnog predatora, jer bez njeg “nema planina pravog čara i nije moguće naći nikakvo opravdanje za njegovo potpuno uništenje”. Procjenu brojnosti divokoza najlakše i najtočnije je utvrditi u vrijeme prska, kad je divljač “u jatima”. Iako za prirast uzima nešto viši postotak (24 %) u odnosu na današnji izračun (20 %), preporuča za od strjel samo njegovu polovinu, “jer su divokozja lovišta re dovno ona gdje se divljač krade i gdje ima mnogo štetočina”. U skladu sa suvremenim zasadama znanosti o divokozi, autor je već prije 70 godina preporučio da di vo koze nije potrebno prihranjivati, jer predosjećajući nas tup zime svojim ustaljenim horizontalnim i vertikalnim premještanjima pronalaze zimovališta i hranu. Uz najopsežnije poglavlje Lov (20 % obima knjige), znatan prostor u knjizi posvećuje lovačkoj opremi i krivolovstvu, kako su i naslovljena ova dva samo nao ko sporedna poglavlja. Od načina lova na divokozu detaljno su opisani: mali pogon, lov na privlak (“za pravog lovca lov s najviše užitaka i srcu pun zadovoljstva”), zasjeda (doček), hajke te lov s “kerovima”, koji smatra zastarjelim načinom i koji se “ne može dozvoliti u uređenim lovištima”. Najvećom pogriješkom koju lovci zna ju napraviti smatra slijeđenje pogođene divljači odmah nakon ispaljenog hica, ne dajući joj vremena “da se smiri i ranu ohladi”. Potkrijepio je to brojnim pri mje rima iz prakse kad su i za lovca i za lovište iz gub ljene broj ne životinje. Oštro se protivi strijeljanju na (pre) ve like distance. Ni jedno pucanje na udaljenost ve ću od 300 m “nije sigurno a ni pravog lovca dosljedno”. Kri vo lovstvo, uz šugu divokoza, smatra najgorom rabotom po stanje divljači. Kradilovce, kako na zi va one koji krše zakon, podijelio je na dvije grupe: na one koji love iz lovačke strasti, a želja im je domoći se što vrijednije tro- Slika2. Naslovnica monografije “Divokoza” Milana Kneževića iz 1938. g. Figure 2Cover page of the monograph “Chamois” by Milan Kne žević from 1938 (Crtež –Drawing: R. Šain) feje, i na one koji love iz koristoljublja, “koji tuku sve što im dođe na nišan, a neobuzdanu strast potenciraju zaradom”. Budući da je i sam to iskusio, lovačku službu u visokom gorju ubrojio je među najteže službe, jer je “vazda skopčana s najvećim naporima kao i sa pogibelji po život… Čuvaru lova nema mjesta ni u mehani, ni u kafani”. Posljednjem, desetom poglavlju knjige obima 135 stranica, Uređenje lovišta, posvetio je tek nekoliko stra nica, jer osim izgradnje prijeko potrebnih koliba i sklo ništa te staza i putova, drugih radnji u visokoplaninskim lovištima i nije bilo. Knjiga prožeta iskrenom ljubavi pravog lovca prema divljači A book imbued with sincere love of the true hunter for the game Da zaključim. Ova popularno-znanstvena knjiga o di vokozi šumarskog savjetnika Milana Kneževića nije samo prva monografija o ovoj vrsti krupne divljači na hrvatskom jeziku, nego je to ujedno i vrlo vrijedno dje lo koje još i danas, nakon punih 70 godina, privlači našu pozornost, popunjavajući prazninu i nedostatak koji je bio prisutan u našoj lovačkoj literaturi. Kne že vi ćeva “Divokoza” predstavlja dobru osnovu da i mi u Hr vatskoj otpočnemo pripremati svoju knjigu o “na šoj” divokozi, posebno nakon što je ova atraktivna divljač uspješno reintroducirana naVelebit i Biokovo. I u vrijeme izlaska knjige iz tiska stručna kritika se najpo |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 48 <-- 48 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 hvalnije izrazila o tom djelu, smatrajući ga vrijednim i zna čajnim ostvarenjem koje prelazi granice zemlje. “Knji ga je najvećim dijelom izvorna, plod bogatog, op sež nog i dugog iskustva… i na tom po dručju nema prem ca. U njoj je ova naša plemenita divljač prikazana na način koji zadivljuje, jer se zapažanja iz života ovih plahih stanovnika naših najviših krških vrleti teško prikupljaju” (Veseli 1944). Dr. Milovan Zoričić, jedna od vodećih ličnosti u lovačkoj organizaciji Hrvatske, u svom je kritičkom osvrtu iz me đu ostalog Slika3. Uspjeli lov na Prenju u vrijeme prska 1931. g.Te je godine brojnost divokoza u lovištu “Prenj” procijenjena na 1100 grla. napisao (1938): “Kneževićeva Figure 3Successful hunt on Prenj at mating time in 1931. That year the chamois popula “Divo ko za” bit će za nimljiva i za tion in the hunting ground “Prenj” was estimated at 1,100 animals. onoga koji divokoze nije ni vi dio, a prožeta je iskrenom ljubavi pravog lovca spram divljačilaki stil te na čin kojim autor iznosi svoja zapažanja i i one velebne prirode u kojoj se divokoze kreću. Odličanmisli čine da se knjiga lako i ugodno čita”. MILAN KNEŽEVIĆ – NEDOVOLJNO PRIZNAT KNJIŽEVNI TALENAT Milan Knežević – Unacknowledged Literary Talent Nalik hrvatskoj književnoj povijesti koja obiluje otuž nim bogatstvom tragičnih životopisa i životopis Mi lana Kneževića uklapa se u ovu plejadu uobičajenih tužnih sudbina pisanom riječju zaokupljenih naših šu mar nika, provincijskih slabo plaćenih upravnih državnih činovnika, često maltretiranih i otpuštanih s posla, nepriznatih i u afirmaciji onemogućenih intelektualaca. Posjedujući osobnu sklonost za literarni rad, zabi lje žit će u uvodniku monografije o vuku njegov sin Rat ko Knežević,dipl. ing. šum., dobar dio svog slo bod nog vremena, usprkos podmetanjima i smutnjama, koristio je za pisanje, sloveći u to vrijeme najplodnijim bo sansko-hercegovačkim piscem.Ako nije mogao pi sa ti danju, zbog zauzetosti na radnom mjestu, znao je pi sati noću, od sumraka do svanuća uz petrolejku. Slika4. Šumarnik i lovački pisac Milan Kne žević (Bihać, 1879. – Zavi do vići, 1. I. 1944.) Figure 4Milan Knežević, forester and hun ting writer (Bihać, 1879 – Za vidovići, 1 January 1944) Prirodu i njen najljepši ures – divljač, najviše je volio He adored nature and its most beautiful ornament – wildlife Iako su mu otac i majka potjecali iz Lovinca kodmaTešnju, Tesliću…, temeljito se upoznavši s prilikaGračaca, iz stare ličke obitelji čiji korijeni sežu do Brač -ma u šumarstvu tog dijela Bosne. Kad na “petomajskim na u Hercegovini, Milan Knežević rođen je u Biha ćuiz borima” okreće leđa srbijanskoj dinastiji Kara đor đe 1879. g. Nakon završetka osnovne škole, zavoljevši pri-vi ća, dajući glas oporbi, vlasti ga 1923. g. otpuštaju iz rodu i lov od malih nogu, upisao se na šu marski odsjekdr žavne službe. Iako, silom prilika, prihvaćajući radno Tehničke srednje škole u Sarajevu, uspješno maturiravšimje sto u upravi De stilacije u Tesliću nije ostao bez sred1898. g. Prvo zaposlenje dobiva kod kotarske oblasti ustava za život, na nijeta mu nepravda – uskraćivanje pra Glamoču, da bi tri godine kasnije, 1911. kod zemaljskeva na rad do te ga je mjere pogodila da je teško obolio vlade položio državni ispit za samostalno vođenje šum-doživjevši moždani udar, mjesecima ležeći nepokretan i skog gospodarstva. U svojstvu upravitelja i šumskog iz -nijem. “Ipak”, zapisat će sin mu Ratko, “zahvaljujući vjes titelja, jedno cijelo deset lje će provest će radeći usis tematskom liječenju, snažnoj volji i inače zdravom Busovači, Bosanskom Pe trovcu, Drvaru, Ključu, Pa la -or ga niz mu, a nadasve brižljivoj njezi moje majke, on je |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 49 <-- 49 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBITŠumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 uspio da se oporavi do te mjere da se kasnije godinamaje deset godina došao na svoje. Prirodu i njen najljepši naizgled kretao i radio kao i drugi zdravi ljudi. Ustvari,ures – divljač, neobično je volio i uživao promatrajući iza te bolesti on više nije nikada bio onaj snažni, vedri ije. Predmet toga promatranja, živa priroda, do te ga je energičan čovjek…već nježan i osjetljiv, u pojedinim si -mjere zaokupljala, da je sve drugo pred tim iščezavalo tua cijama razdražljiv ili padati u teška depresivna sta-sve dok ne bi ono što je upoznao i uzročno povezao nja… Od tog vremena vodio je težak život, naporno se(Veseli 1944).Tih je godina Knežević i najviše pisao, boreći sa materijalnim i drugim životnim teškoćama”. pre težito s područja lovstva. Bilježimo tako izdanje nje gova prvijenca, simpatične knjižice “Vuk, medvjed Nadvladavši sve te nedaće 1925.g. vraćen je u djei divlja svinja” izdane u Novoj Gradiški 1926.g. te seri latnu državnu službu i postavljen na dužnost referenta jal članaka o vuku objavljenih u zagrebačkom “Lo vač za lov i ribolov Ravnateljstva šuma u Sarajevu, na ko ko- ribarskom vjesniku”. joj dužnosti ostaje do 1935. g. do ponovnog prisilnog umirovljenja! Baveći se lovom s najvećom strašću, tih “Vuk – život, štetnost i tamanjenje” – najvrjednije mu djelo His most valuable work “The Wolf – Life, Harmfulness and Extermination” Nakon osnutka banskih uprava neko je vrijeme ra dio kod banske uprave u Sarajevu, ali je ubrzo vraćen na svoju raniju dužnost, predano i s velikim uspjehom radeći i na području izrađivanja drvnih sortimenata u dr žavnoj režiji. Ponovno umirovljen 1935. g. u djelat nu službu vraćen je iza 10. travnja 1941. i to na radno mjesto šumarskog savjetnika u Ravnateljstvu šuma u Sa rajevu, da bi konačno na toj dužnosti bio umirovljen 1943. g. Iz tog proizlazi da je Milan Knežević u tim kra jevima, uračunavši i prisilne prekide, radio punih 45 godina “odista dugi niz kojim se rijetko može podičiti koji smrtnik” (Veseli 1944).Ali i tu nije stao. Na vi kao na stalan rad ni nakon umirovljenja, nije se odao odmaranju. Preminuvši na samu Novu godinu 1944., smrt ga je zatekla na mjestu upravitelja pogona “Našičke” d.d. u Zavidovićima, presjekavši nit mnogih već zasnovanih a nedovršenih radova. Jedno od njih je Kne ževićevo zasigurno ponajbolje djelo “Vuk – život, štet nost i tamanjenje”, koje je nakon nadopune njegova sina Ratka Kneževića izdao Institut za šumarstvo i drv nu industriju NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu 1956. g. Oduživši se tako uspomeni na svoga oca “ko je mu životna sudbina u mnogo čemu nije bila sklona”, Rat ko Knežević (1956) iznosi da mu je otac imao na mje ru napisati monografiju o srni i kuni zlatici te opisati “neke interesantnije lovačke doživljaje”. Uz ime Milana Kneževića vezana je organizacija Savezne lo vač ke izložbe u Sarajevu 1937. g., kao svojevrsna ge ne ralna proba pred nastup na čuvenoj Međunarodnoj lovačkoj i ribolovnoj izložbi u Berlinu iste godine. Za tu je izložbu Knežević prikupio dragocjene lovačke izloške, među njima i vlastitu zbirku ponajboljih lovačkih trofeja srnjaka, divokoza i veprova s područja Slika5.U posjeti Prenj planini, danas devastiranom državnom lo vi štu s preostalih 50 divokoza u fondu. Slijeva – From the left: Marijan Grubešić, Boris Šabić, Vilim Filip Ša bić, Kri sti jan Tomljanović, Vlatko Skorup, Vlado Soldo, Živko Ra paić, lovočuvar Meho i Saša Kunovac. Bijela voda 13. 11. 2007. Figure 5A visit to Mt. Prenj, the currently devastated state hunting ground with only 50 chamois left. (Foto: AlojzijeFrković) Bos ne i Hercegovine. Ni šumarstvo mu nije bilo strano, posebno iskorištavanje šuma, sloveći kao vrsni praktičar i organizator. “U javnom životu uživao je na klo nost užih i širih slojeva, bio je čovjek jakog značaja, a prije svega Hrvat” (Veseli 1944). TRIDESET GODINAUSPJEŠNE REINTRODUKCIJE DIVOKOZE NAVELEBIT Thirty Years Of Successful Reintroduction Of Chamois In Velebit Uz izuzetak Gorskog kotara, posljednji ostaci iz -u prvoj dekadi 20. stoljeća na Velebitu. Još u rujnu vor ne populacije divokoze u Hrvatskoj istrijebljeni su1907. g. krdo od nekoliko grla divokoza osmotreno je |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 51 <-- 51 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 600 m niže, našle kopnicu i zaklonište (Skorup1982).konsolidiranu, populaciju obogate novim primjercima Utvrđeni svakogodišnji skromni prirasti prisilili susa strane. šumare i zaštitare da ovu malu, ali još uvijek nedovoljno Unosom alpske podvrste divokoze osiguran potpun uspjeh Introduction of Alpine chamois subspecies guarantees complete success Kako je u međuvremenu uzgojno lovište “Prenj” pre uzela tvrtka “Parkovi i nasadi” iz Mostara, zabra niv ši daljnja izlovljavanja divokoza, 1977. g. molba je upu ćena Zavodu za gojitev divjadi “Kozorog” Kam nik. Već sljedeće godine, točnije 9. rujna 1978. tvrtka je organizirala lov divokoza mrežama, uspjevši u reviru Konc kod Kamniške Bistrice, uhvatiti pet tjelesno zdra vih di vo koza u omjeru spolova 2:3 u korist ženki, da bi ih već sljedećeg dana isporučili naručiteljima (Mikulić 1982).Taj datum, 10. rujna 1978., čiju ob ljet nicu završ nog uspješnog ispuštanja divokoza upravo obi lje ža va mo, zacijelo će ostati u trajnom sjećanju senj skim šu marima i lovcima, posebno prof. Zvjezdici Mikulić i ŽeljkuŠtahanu,dipl. ing. šum. iz tadaš njeg Zavoda za zaštitu prirode te Vlatku Skorupu, dipl. ing. šum., danas umirovljenom šumarskom savjetniku Direkcije “Hrvatskih šuma”, glavnim akterima reintrodukcije, koji su svoj naum da seVelebitu vrati divokoza uspješ no ostvarili. Ovo tim prije, što je tada prisutna bojazan da se ova mala kolonija neće moći održati bez dodatnog “ojačavanja novim grlima” postupno iščezla. Brojno sta nje divokoza na području dijela Nacionalnog parka Sje verni Velebit te državnih lovišta “Sveti Juraj” i “Ja bla nac” danas se procjenjuje na oko 400 grla. Div ljač je već više godina podvrgnuta redovnom iskori šta va nju u okviru lovnog turizma (Tomljanović2008).Mije ša nje balkanske i alpske podvrste na prostoru Ve le bi ta zacijelo je povoljno utjecalo na porast tjelesne i trofejne kvalitete populacije. Od više stečenih kuka u ka tegoriji jedne od medalja po međunarodnim mjeri lima, ova su lovišta do sada dala dva nacionalna prvaka, u rogovima divojarca s ocjenom 120,13 CIC-ovih to čaka (2007) i u rogovima divokoze s ocjenom od 116, 78 CIC-ovih točaka (2006). I pored tih ohrabrujućih brojki, s lovnogospodar skog stajališta ne možemo biti zadovoljni sadašnjim sta njem divokoze u Hrvatskoj. U našem dijelu Di nar skog gorja, od Gorskog kotara do dubrovačkog zaleđa, pos to je ogromni površinski potencijali koji su vrlo prikladni za uspješan uzgoj divokoze, a do sada su u tom po gle du potpuno neiskorišteni. Podsjećamo, izračunom mjerodavnih stručnjaka, koji poznaju prilike na terenu, utvr đeno je da bi za uspješan uzgoj divokoze na Ve le bi tu odgovaralo oko 70.000 ha, od kojih veći dio te po vr šine predstavlja divokozje stanište prvog bonitetnog razreda. Iskazano brojem divljači, na toj bi se površini moglo uzgajati oko dvije tisuće divokoza uz godišnji pri plod od 480 grla, odnosno izlučenje (od strjel) od 250 grla (Car1972). Stoga je potrebno da se barem isto toliki broj divokoza, koliko ih je ispušteno na sje ver ni Velebit, pribavi sa strane i ispusti na područje sred njeg i južnog Velebita (Mikulić1982). Slika9. Na padinama vrha Lisac u sjevernomVelebitu pri utvrđivanju brojnosti novounesenih divokoza 80-ih godina prošlog stoljeća. Slijeva –From the left: Željko Štahan, Slika8.Ispuštanje divokoza iz Kamniške Bistrice (Slovenija) uDominik Raguž,Vlatko Skorup i Milan Salopek. Lomsku dulibu u sjevernomVelebitu 10. rujna 1978. g.Figure 9On the slopes of Lisac Peak in northern Velebit: estimat- Figure 8Releasing chamois from Kamniška Bistrica (Slovenia) ining the population of newly introduced chamois in the Lomska Duliba in northern Velebit1980s (Foto: Zvjezdica Mikulić) (Foto: AlojzijeFrković) |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2008 str. 52 <-- 52 --> PDF |
A. Frković: REINTRODUKCIJADIVOKOZE NASJEVERNI VELEBITŠumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550 LITERATURA– References Car, Z.(1972). Stanje divljači u Hrvatskoj i predviđe-12–17. Republički zavod za zaštitu prirode, ni uzroci takvog stanja. Lovački savez HrvatskeZagreb. (umnoženo kao radni materijal), Zagreb. Skorup, V.(1982). Stanje novostvorene populacije Frković, A.(1981). Naseljavanje divokoze u lovištedi vokoza na Velebitu. U: Razgovori o divokoza “Senjski SjeverniVelebit”. Goransko-Primorskoma (ur. Z. Mikulić i Ž. Štahan), str. 17–20. Re šumsko gospodarstvo Delnice, str. 25. (elaborat).pu blički zavod za zaštitu prirode, Zagreb. Knežević, R.(1956). Uspomeni mog dragog ocaTomljanović, J.(2008). Kapitalne divokoze sVe le ( pred govor knjizi). U: Vuk – život, štetnost i ta -bi ta. Lovački vjesnik CXVII (7–8): 10. ma njenje, str. 5–10. Institut za šumarstvo i drvnu Veseli, D.(1944). In memoriam. Milan Knežević, in dustrijuSarajevo. šu marski savjetnik u miru i upravitelj pogona Mikuletič,V.(1978). Gams v Jugoslaviji in Slo ve -“Na šićke”d.d. Šumarski list (1–2):39–40. ni ji. U: Gams (ur.W. Knaus), str. 241–258. Lov Zoričić, M.(1938). Milan Knežević: Divokoza. Lo ska zveza Slovenije, Ljubljana. vač ko-ribarski vjesnik XXXVIII (12): 666. Mikulić, Z.(1982).Velebit i divokoze. U: Raz go vo ri o divokozama (ur. Z. Mikulić i Ž. Štahan), str. SUMMARY: In tribute to the 30thanniversary of the successful reintroduction of chamois in northern Velebit, the first part of the article presents the monograph “Chamois”, written by the forester Milan Knežević and published in Sarajevo 70 years ago (1938). The book, based on the author’s own study of the Balkan chamois subspecies and imbued with love of the true hunter for the game, has not lost any of its significance and interest. The second part of the article is dedicated to the life and work of Milan Knežević (Bihać, 1879 – Zavidovići, 1944), an exceptionally talented game writer. He graduated from the Forestry Department of Technical High School in Sarajevo in 1898. Shortly after passing the state exam in 1911, he became a forest administration manager and worked in a number of forest offices across Bosnia and Herzegovina. From 1925 to 1935 he was in charge of the hunting and fishing department within the Forestry Directorate in Sarajevo. This period of his life, marked by his passionate love for hunting, nature and wildlife, proved to be the most fruitful. Despite his rough life, frequent dismissals from the service and the inability to affirm himself as an intellectual, he was a prolific hunting writer. In addition to the monograph “Chamois” and a number of articles published in Zagreb-based “Hunting-Fishing Journal”, he succeeded in completing, in cooperation with his son Ratko Knežević, his most valuable work “The Wolf – Life, Harmfulness and Extermination”, which was only published in 1956 by the Institute of Forestry and Wood Industry of Bosnia and Herzegovina. The last part of the article deals with the successful reintroduction of chamois in northern Velebit. Organized by the Republic Institute for Nature Protection in Zagreb and Forest Administration in Senj, the reintroduction was conducted on two occasions: the first time in the autumn of 1974 with 9 introduced chamois from Prenj (Bosnia and Herzegovina) and the second time four years later, on 10 October 1978, with 5 adult animals from the Kamnik Alps (Slovenia). The newly established population inhabiting the National Park of Northern Velebit and the hunting grounds “Sveti Juraj” and “Jablanac” is estimated at about 400 animals and is subjected to game management (hunting). However, despite these encouraging numbers, we cannot be satisfied with the current status of chamois in Croatia from the game hunting aspect. In the Croatian part of the Dinaric mountain range, from Gorski Kotar to the hinterland of Dubrovnik, there are vast areas that are very suitable for successful breeding of chamois; yet, these areas are completely under-utilized in this respect. According to some calculations made by competent experts who are thoroughly acquainted with the conditions in the terrain, about 70,000 ha would suffice for successful chamois breeding programes on Mt. Velebit. The major part of this area is chamois habitat of the first site class. In terms of animal number, this area could support about two thousand chamois, with an annual income of 480 animals and harvest of 250 animals (C a r, 1972). The same number of chamois that were released in northern Velebit should also be released in central and southern Velebit for this purpose (Mikulić, 1982). Key words:Milan Knežević, monograph “Chamois”, reintroduction of chamois, northern Velebit |