DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 69     <-- 69 -->        PDF

MEMORIAM


GOJKO PINJUH, dipl. ing. šum. (1938–2008)


U Slavonskome Brodu umro je


22. svibnja 2008., u 71. godini, u
svome domu, nakon teške i neizlječive
bolesti, Gojko P i n j u h , dipl.
ing. šumarstva. Naš kolega iz malobrojne
starije generacije slavonskobrodskih
šumara rođen je 4. ožujka
1938. godine u Čerigaju, mjestancu
smještenom 5 km jugozapadno od
Širokoga Brijega, u Bosni i Hercegovini,
u obitelji Marka i Mare, rođene
Čolak. Osnovnu školu završava
1949. u rodnom mjestu, maturira
1958. u širokobriješkoj gimnaziji, a
na Šumarskom fakultetu u Zagrebu
diplomira 1965. godine.
Prvo zaposlenje kolega Gojko
dobiva u Agrokombinatu “Jasinje”
u Slavonskome Brodu, a 1970. zapošljava
se u istom gradu u ondašnjem
Šumskom gospodarstvu, u
Službi za planiranje. Budući da je u
međuvremenu završio i prvi stupanj
studija na zagrebačkom Ekonomskom
fakultetu, sve vrijeme radi
na poslovima planiranja u šumarstvu,
a kraće i na organiziranju
knjigovodstvenih i financijskih poslova
(šef računovodstva). U mirovinu
odlazi 31. srpnja 2003. godine,
s mjesta rukovoditelja Planskoanalitičkog
odjela novogradiške
podružnice Hrvatskih šuma.


Njegovi kolege i najbliži suradnici
pamtit će ga kao kvalitetnog i
nadasve savjesnog stručnjaka, koji
je svojom strpljivošću, samozatajnošću
i samoprijegornom upornoš


ću, svaki radni zadatak uspješno privodio
kraju. Neobično je volio svoj
posao u koji je utkao sklonost prema
planiranju i analizi, primjenjujući je
zavidnom preciznošću u specifičnim
uvjetima šumarstva. Zalagao se
za odgovornost, marljivost, odanost,
brižnost, a krasile su ga skromnost,
druželjubivost, mudrost te srdačnost
i toplina u međuljudskim odnosima.
Osim ljubavi prema poslu, posebno
mjesto u njegovu životu zauzimali
su članovi obitelji, s kojima je kao
umirovljenik proveo tek nekoliko
godina. Supruga i kćerka su tijekom
teške bolesti stalno bile uz njega,
olakšavajući mu bolesničke dane. U
slobodno vrijeme bavio se vinogradarstvom
i voćarstvom, a nerijetko
je prijateljima oduševljeno pričao o


svojoj vikendici u Bukovačkom brdu,
gdje je imao voćnjak i vinograd,
kojima je posvećivao znatan dio
vremena. Vino nije proizvodio samo
za sebe, nego i za svoje prijatelje i
susjede. Skroman, tih i nenametljiv,
rado je i s veseljem izmjenjivao iskustva
o uzgajanju i zaštiti vinove
loze, no neumoljiva bolest oduzela
mu je radost boravka u tome prirodnom
okružju.


Kao iskusan planer i analitičar
poslovnih događanja, svoje je bogato
znanje nesebično prenosio
mlađim kolegama i rijetkim šumarskim
stručnjacima koji su pokazivali
sklonost prema tim poslovima.
Pamtimo ga kao člana Uređivačkog
odbora mjesečnika, koji je izlazio u
Radnoj organizaciji šumarstva
“Slavonska šuma” Vinkovci, a na
stranicama toga glasila često su se
pojavljivali i njegovi tekstovi. Bio
je aktivni i zaslužni član slavonskobrodskog
ogranka Hrvatskoga šumarskog
društva, a svojim će kolegama
šumarima trajno ostati u sjećanju.
Iza Gojka će ostati nenadoknadiva
praznina.


U tišini krematorija na zagrebačkom
groblju Mirogoj, od Gojka
Pinjuha oprostili su se 27. svibnja
supruga Jagoda, kćerka Željka, unuka
Lana, zet Danko te najbliža rodbina,
susjedi, prijatelji i suradnici.


Neka mu je vječna slava i hvala!


Ivica Tomić, dipl. ing. šum.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 70     <-- 70 -->        PDF

EDUARD TOMAS, dip. ing. šumarstva (1926–2008)


Na gradskom groblju u Varaždinu,
dana 23. 6. 2008. članovi obitelji,
rodbina, susjedi, prijatelji i
mnogobrojne šumarske kolege,
oprostili su se od Eduarda Tomas
a , dipl. ing. šumarstva u mirovini.


Rodio se u Resiti, Rumunjska,


21. 1. 1926. od majke Marije, rođ.
Nitsch, domaćice i oca Blaža, dipl.
pravnika. Osnovnu školu završio je
u Pakracu 1936., a franjevačku klasičnu
gimnaziju u Varaždinu 1944.
godine. Šumarstvo je studirao na
Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu.
Apsolvirao je na Šumarskom
odsjeku školske godine 1948–49, a
diplomirao 8. 5. 1951.
Zaposlio se 1. 7. 1951. god. u
ŠG “Ribnica”, Zenica (BiH) kao
glavni inženjer i tu je radio do 9.


10. 1951. Od lipnja do kolovoza
1952. godine bio je zaposlen u ŠG
“Šamarica” Zagreb, Šumarija Krapina,
kao zamjenik upravitelja Šumarije
i u tom vremenu bio je na
dosluženju vojnog roka. Dana 5. 8.
1952. stupio je na dužnost upravitelja
Šumarije Donja Stubica, koja je
tada bila pogon ŠG “Šamarica”
Zagreb, nakon toga Ustanova sa samostalnim
financiranjem, Ekonomska
jedinica ŠG “Macelj” Krapina,
o od 1963. Ekonomska jedinica
ŠG “Zagreb”. Došavši u Donju
Stubicu, mlad i prepun entuzijazma,
odlučio je unaprijediti šume
toga kraja pošumljavanjem devastiranih
područja Zagrebačke gore.
Isto tako, pristupio je izgradnji
nove zgrade Šumarije u Topličkoj
cesti u Donjoj Stubici, a kasnije i
druge zgrade Šumarije u Kolodvorskoj
ulici u Donjoj Stubici. Od proljeća
1971. radio je u upravi ŠG Zagreb
kao šef proizvodno-tehničke
operative. U ljeti 1973. stupio je na
dužnost direktora OOUR-a Šumarije
Donja Stubica.


Uz svoje svakodnevne obveze,
koje je izvršavao visoko profesionalno,
s ljubavlju prema ljudima i
prirodi, bio je aktivan i u društvenopolitičkom
životu zagorskog kraja.
Zajedno sa suprugom Theom, profesoricom
stranih jezika, tada direktoricom
Osnovne škole u Donjoj
Stubici, s kojom je bio u braku od
1953., ostavio je trajni trag u stubičkom
kraju.


S obitelji se 1976. godine preselio
u Varaždin. Od kolovoza 1976.
bio je inspektor za šumarstvo i lovstvo
Zajednice općina Varaždin.
Kao inspektor nadzirao je rad šumarija
i lovačkih društava u opći


nama Varaždin, Novi Marof, Ivanec,
Ludbreg i Čakovec, te je također
nastavio sa svojim stručnim radom.
Iako na vrlo odgovornom radnom
mjestu, zadržao je svoju plemenitost
i ljudskost.


Prestankom postojanja šumarske
inspekcije u Zajednici općina
Varaždin, koja seli u Bjelovar, prešao
je u ožujku 1986. u ŠG Varaždin,
kao koordinator Službe taksacije.
Početkom 1991 prešao je u
UŠ Koprivnica, JP “Hrvatske šume”
za taksatora, s koje pozicije
dana 1. 4. 1991. odlazi u mirovinu.


Tijekom svog radnog vijeka sudjelovao
je na mnogobrojnim
stručnim usavršavanjima, seminarima
i tečajevima, između ostalog i
na usavršavanju u organizaciji FAO
u Austriji i Njemačkoj te tadašnjem
SSSR-u. Na tim putovanjima u
mnogome mu je pomoglo i vrhunsko
poznavanje stranih jezika. Govorio
je njemački, mađarski, talijanski
i francuski jezik. Bio je dugogodišnji
član HŠD-a.


Kao umirovljenik živio je u obiteljskoj
kući u Varaždinu, nastavivši
druženje s prirodom-vinogradom,
brezama i borovima, kroz čije
ga je krošnje lahor života odveo u
vječnost.


Našeg dragog supruga, oca, djeda
i tasta pamtiti ćemo po njegovoj
skromnosti, jednostavnosti, dobroti,
poštenju i plemenitosti.


Neka mu je vječna hvala i slava


Obitelj Tomas