DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 69 <-- 69 --> PDF |
MEMORIAM GOJKO PINJUH, dipl. ing. šum. (1938–2008) U Slavonskome Brodu umro je 22. svibnja 2008., u 71. godini, u svome domu, nakon teške i neizlječive bolesti, Gojko P i n j u h , dipl. ing. šumarstva. Naš kolega iz malobrojne starije generacije slavonskobrodskih šumara rođen je 4. ožujka 1938. godine u Čerigaju, mjestancu smještenom 5 km jugozapadno od Širokoga Brijega, u Bosni i Hercegovini, u obitelji Marka i Mare, rođene Čolak. Osnovnu školu završava 1949. u rodnom mjestu, maturira 1958. u širokobriješkoj gimnaziji, a na Šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomira 1965. godine. Prvo zaposlenje kolega Gojko dobiva u Agrokombinatu “Jasinje” u Slavonskome Brodu, a 1970. zapošljava se u istom gradu u ondašnjem Šumskom gospodarstvu, u Službi za planiranje. Budući da je u međuvremenu završio i prvi stupanj studija na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, sve vrijeme radi na poslovima planiranja u šumarstvu, a kraće i na organiziranju knjigovodstvenih i financijskih poslova (šef računovodstva). U mirovinu odlazi 31. srpnja 2003. godine, s mjesta rukovoditelja Planskoanalitičkog odjela novogradiške podružnice Hrvatskih šuma. Njegovi kolege i najbliži suradnici pamtit će ga kao kvalitetnog i nadasve savjesnog stručnjaka, koji je svojom strpljivošću, samozatajnošću i samoprijegornom upornoš ću, svaki radni zadatak uspješno privodio kraju. Neobično je volio svoj posao u koji je utkao sklonost prema planiranju i analizi, primjenjujući je zavidnom preciznošću u specifičnim uvjetima šumarstva. Zalagao se za odgovornost, marljivost, odanost, brižnost, a krasile su ga skromnost, druželjubivost, mudrost te srdačnost i toplina u međuljudskim odnosima. Osim ljubavi prema poslu, posebno mjesto u njegovu životu zauzimali su članovi obitelji, s kojima je kao umirovljenik proveo tek nekoliko godina. Supruga i kćerka su tijekom teške bolesti stalno bile uz njega, olakšavajući mu bolesničke dane. U slobodno vrijeme bavio se vinogradarstvom i voćarstvom, a nerijetko je prijateljima oduševljeno pričao o svojoj vikendici u Bukovačkom brdu, gdje je imao voćnjak i vinograd, kojima je posvećivao znatan dio vremena. Vino nije proizvodio samo za sebe, nego i za svoje prijatelje i susjede. Skroman, tih i nenametljiv, rado je i s veseljem izmjenjivao iskustva o uzgajanju i zaštiti vinove loze, no neumoljiva bolest oduzela mu je radost boravka u tome prirodnom okružju. Kao iskusan planer i analitičar poslovnih događanja, svoje je bogato znanje nesebično prenosio mlađim kolegama i rijetkim šumarskim stručnjacima koji su pokazivali sklonost prema tim poslovima. Pamtimo ga kao člana Uređivačkog odbora mjesečnika, koji je izlazio u Radnoj organizaciji šumarstva “Slavonska šuma” Vinkovci, a na stranicama toga glasila često su se pojavljivali i njegovi tekstovi. Bio je aktivni i zaslužni član slavonskobrodskog ogranka Hrvatskoga šumarskog društva, a svojim će kolegama šumarima trajno ostati u sjećanju. Iza Gojka će ostati nenadoknadiva praznina. U tišini krematorija na zagrebačkom groblju Mirogoj, od Gojka Pinjuha oprostili su se 27. svibnja supruga Jagoda, kćerka Željka, unuka Lana, zet Danko te najbliža rodbina, susjedi, prijatelji i suradnici. Neka mu je vječna slava i hvala! Ivica Tomić, dipl. ing. šum. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 70 <-- 70 --> PDF |
EDUARD TOMAS, dip. ing. šumarstva (1926–2008) Na gradskom groblju u Varaždinu, dana 23. 6. 2008. članovi obitelji, rodbina, susjedi, prijatelji i mnogobrojne šumarske kolege, oprostili su se od Eduarda Tomas a , dipl. ing. šumarstva u mirovini. Rodio se u Resiti, Rumunjska, 21. 1. 1926. od majke Marije, rođ. Nitsch, domaćice i oca Blaža, dipl. pravnika. Osnovnu školu završio je u Pakracu 1936., a franjevačku klasičnu gimnaziju u Varaždinu 1944. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je na Šumarskom odsjeku školske godine 1948–49, a diplomirao 8. 5. 1951. Zaposlio se 1. 7. 1951. god. u ŠG “Ribnica”, Zenica (BiH) kao glavni inženjer i tu je radio do 9. 10. 1951. Od lipnja do kolovoza 1952. godine bio je zaposlen u ŠG “Šamarica” Zagreb, Šumarija Krapina, kao zamjenik upravitelja Šumarije i u tom vremenu bio je na dosluženju vojnog roka. Dana 5. 8. 1952. stupio je na dužnost upravitelja Šumarije Donja Stubica, koja je tada bila pogon ŠG “Šamarica” Zagreb, nakon toga Ustanova sa samostalnim financiranjem, Ekonomska jedinica ŠG “Macelj” Krapina, o od 1963. Ekonomska jedinica ŠG “Zagreb”. Došavši u Donju Stubicu, mlad i prepun entuzijazma, odlučio je unaprijediti šume toga kraja pošumljavanjem devastiranih područja Zagrebačke gore. Isto tako, pristupio je izgradnji nove zgrade Šumarije u Topličkoj cesti u Donjoj Stubici, a kasnije i druge zgrade Šumarije u Kolodvorskoj ulici u Donjoj Stubici. Od proljeća 1971. radio je u upravi ŠG Zagreb kao šef proizvodno-tehničke operative. U ljeti 1973. stupio je na dužnost direktora OOUR-a Šumarije Donja Stubica. Uz svoje svakodnevne obveze, koje je izvršavao visoko profesionalno, s ljubavlju prema ljudima i prirodi, bio je aktivan i u društvenopolitičkom životu zagorskog kraja. Zajedno sa suprugom Theom, profesoricom stranih jezika, tada direktoricom Osnovne škole u Donjoj Stubici, s kojom je bio u braku od 1953., ostavio je trajni trag u stubičkom kraju. S obitelji se 1976. godine preselio u Varaždin. Od kolovoza 1976. bio je inspektor za šumarstvo i lovstvo Zajednice općina Varaždin. Kao inspektor nadzirao je rad šumarija i lovačkih društava u opći nama Varaždin, Novi Marof, Ivanec, Ludbreg i Čakovec, te je također nastavio sa svojim stručnim radom. Iako na vrlo odgovornom radnom mjestu, zadržao je svoju plemenitost i ljudskost. Prestankom postojanja šumarske inspekcije u Zajednici općina Varaždin, koja seli u Bjelovar, prešao je u ožujku 1986. u ŠG Varaždin, kao koordinator Službe taksacije. Početkom 1991 prešao je u UŠ Koprivnica, JP “Hrvatske šume” za taksatora, s koje pozicije dana 1. 4. 1991. odlazi u mirovinu. Tijekom svog radnog vijeka sudjelovao je na mnogobrojnim stručnim usavršavanjima, seminarima i tečajevima, između ostalog i na usavršavanju u organizaciji FAO u Austriji i Njemačkoj te tadašnjem SSSR-u. Na tim putovanjima u mnogome mu je pomoglo i vrhunsko poznavanje stranih jezika. Govorio je njemački, mađarski, talijanski i francuski jezik. Bio je dugogodišnji član HŠD-a. Kao umirovljenik živio je u obiteljskoj kući u Varaždinu, nastavivši druženje s prirodom-vinogradom, brezama i borovima, kroz čije ga je krošnje lahor života odveo u vječnost. Našeg dragog supruga, oca, djeda i tasta pamtiti ćemo po njegovoj skromnosti, jednostavnosti, dobroti, poštenju i plemenitosti. Neka mu je vječna hvala i slava Obitelj Tomas |