DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 63 <-- 63 --> PDF |
dološke, vegetacijske i nezadovoljavajuće gospodarske prilike, opterećene velikim brojem sitne stoke s mjerama za njihovo poboljšanje. Opisani primorski krš obuhvaća uski rub uz obalu, susjedne otoke Krk, Rab i Pag i primorske padine Velebita i Velike Kapele. To je kako piše A. Kauders (cit.): “Na kilometre tužna golijet – mrtvačkim bijelim plaštem pokrivena krajina bez života”. Od ukupno 113.000 ha neplodnog krša i pašnjaka Gornjeg Jadrana, moglo bi se pošumiti 21.230 ha ili 19 % odnosno godišnje 420 ha za 50 godina s troškom 1.962.000 din. Iako je napredni Zakon o šumama 1929. god. teoretski osiguravao sredstva za pošumljavanje krša, u praksi se nije ni približno ostvario. Uz to, podrobno su izdvojeni i opisani predviđeni predjeli za pošumljavanje uz primorska mjesta te planirane mreže prometnica od obale prema unutrašnjosti. Zbog poboljšanja prilika na kršu i života stanovništva, autor propagira razvoj voćarstva, maslinarstva i vinogradarstva, izgradnju vodosprema, đubrenje tla, sijanje podesnih trava, izgradnju pastirskih koliba, skloništa za stoku, napajališta i sabirališta za mliječne proizvode. Posebnu pozornost posvećuje izboru vrsta za pošumljavanje koje ponajprije ovise o tlu i klimi, te vremenu sadnje, pripremi jama i tretiranju nakon sadnje. Iako preferira sadnju na kršu, autor smatra (cit.): “Da je najbolji način pošumljavanja krša čuvanje i očuvanje preostalih šuma. Kod osnivanja javnih nasada ili privatnih vrtova neka bude načelo, da već postojeće po mogućnosti sačuvamo. Sve novo, što kanimo u našim vrtovima uzgajati, imademo dovesti u sklad s onim što već postoji”. Kod uređenja javnih parkova treba (cit): “U prvom redu upotrijebiti naše domaće vazda zeleno drveće i grmlje te iznimno strane vrste. Naši parkovi neka nam daju sliku naše autohtone primorske vegetacije”. Prisjećam se predavanja akademika Milana Anića, moga profesora koji se zalagao za izbor jedne dominantne autohtone vrste drveća u parkovima i ostalim ze lenim površinama pojedinog turističkog mjesta. Na taj način, svako mjesto bilo bi prepoznato po jednoj dominantnoj vrsti drveća. Nažalost, takve zamisli nisu prihvaćene, pa su sadašnje zelene površine primorskih mjesta vrlo slične, a time zapravo i neprepoznatljive. Prema A. Kaudersu kućne vrtove, balkone, terase i prozore vlasnici mogu slobodno urediti po svom ukusu. Na taj način poboljšava se kvaliteta stanovanja domaćeg stanovništva, ali i nudi ljepši ugođaj turistima. Pošumljavanje krša užeg okoliša naših kupališta i lječilišta ima drugu svrhu od pošumljavanja ostalog većeg dijela primorskog krša. Pri tome se daje širi popis podesnih domaćih i stranih vrsta drveća, grmlja, ukrasnog bilja, cvijeća, penjalica i trava s kratkim opisom areala te bioloških i ekoloških svojstava. Na kraju knjižice uvršteno je nekoliko fotografija s ovog područja u crno-bijeloj tehnici. Sadašnja saznanja o krškom šumarstvu zacijelo su šira i kvalitetnija nego u vrijeme nastanka ove knjižice, prije gotovo 75 godina. Međutim, većina najvažnijih postavki autora o pošumljavanju primorskog krša, okolice i unutar primorskih mjesta i kupališta nije izgubila ništa na aktualnosti. Zbog toga smatramo da ponovno tiskanje ove knjižice ima puno opravdanje. Tom simboličnom gestom djelomično se odužujemo ovom izvanrednom šumarskom stručnjaku, znanstveniku i iznad svega uzornom čovjeku, čiji je život bio ukrašen najljepšim ljudskim vrlinama, ponajprije poštenjem i skromnošću. Njegov plodni životni put najbolje je opisao M. Hirtz već 1938. god. riječima: “Prof. A. Kauders ide u red onih naših kulturnih radnika, koji tako tiho i predano, te vrlo uspješno djeluju u svojem stručnom zvanju ostavljajući vidljive tragove svojega rada”, a mi bi dodali “koji su i danas nakon 70 godina još uvijek aktualni i veoma upečatljivi”. Vice Ivančević KNJIGE I ČASOPISI L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje Akademije šumarskih znanosti – Firenze) Iz broja 2, ožujak-travanj 2008. godine izdvajamo: Sebastiano Cullotta, Federico Maetzke: Šumsko planiranje na različitim razinama (2. dio) U nastavku izlaganja o problematici šumskog planiranja u Italiji, autori obrađuju aktualno stanje koje treba biti usklađeno s normativima EU. Planiranje obuhvaća šumske resurse u širem smislu i uvijek sa stajališta multifunkcionalnosti. Cilj je korigirati načela u smislu održivog šumskog gospodarenja i ostalih priznatih direktiva. Šumski područni plan usmjeren je na šumske susta ve, ali valorizira i istražuje i ostale površine vezane za šumu (šumske goleti, pašnjake i dr.). Važnost planiranja je u tome da stimulira lokalnu administraciju kako bi se određena šumska područja tretirala apsolutno neovisno te pod velikom akcijom u kojoj sudjeluju svi postojeći i relevantni čimbenici. Daljnje obilježje šumskog područnog plana je što on ide do lokalne razine, te obuhvaća konkretno određeno područje. U intenzitetu donošenja i provođenja šumskih područnih planova postoji velika različitost po regijama, |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 64 <-- 64 --> PDF |
što je često uzrokovano postojećim regionalnim zakonima, različitim oblicima zakonodavne autonomije, socijalno-ekonomskim čimbenicima i tradicijom. Regija Piemont je jedina koja je za cijelo područje donijela Šumski područni plan, podijelivši cijelo područje na 47 homogenih cjelina, zvanih “Šumske zone”, koristeći se tehničkim normama elaboriranim u šumarskom institutu (IPLA 2004). Po istim načelima Regija Sardinija je svoje područje podijelila na 25 oblasti, homogenih teritorijalnih zona na kojima se provode područni šumski planovi, koji proširuju svoju vrijednost na okolišnu komponentu sukladnu internacionalnim procesima. S druge strane, mnoge talijanske regije nisu još otvorile problematiku regionalnog šumskog planiranja na područnoj razini. Tako je na primjer Sicilija tek nedavno aktivirala proučavanje glavnih i osnovnih tematskih točaka u šumskom sektoru u sklopu Projekta tehničke pomoći u šumskom sektoru regije Sicilija. U istoj ili sličnoj pokusnoj fazi nalaze se i druge regije: Basilicata, Emilia- Romagna, Lombardija, Molise, Sardegna, Trentino- Alto Adige i Umbria. Uz ove, regionalne planove, dosta daleko se otišlo u izravnim, praktičnim šumsko-uzgojnim planovima, koji imaju konkretne nazive, kao na primjer: Plan šumskog gospodarenja, Plan uređivanja šuma, Plan revizije, Plan šumskih kulturnih radova, Plan sječe i slično. Poseban slučaj je Regija Friuli-Venezia Giulia, koja je prve oblike planiranja imala po zakonu iz 1923. g. Neki od tih zakona doživjeli su već šestu reviziju. U posljednjih 20 godina u toj regiji realizirano je 98 planova uređivanja šuma, što je gotovo kompletna javna površina Regije. U regiji Sicilija je naprotiv učinjeno vrlo malo, tako da su ukupno donesena svega tri plana za šume otoka, koji nažalost nisu realizirani. U ovoj raznolikoj situaciji po regijama osjeća se naglašena potreba za donošenje planova, koji bi u prvoj fazi obuhvatili sve zaštićene zone u svim Regijama, s konkretnim planskim zadacima i kratkim rokovima za njihovo provođenje. Grupa autora: Ptičji svijet kao indikator biološke raznolikosti u gradskom okružju – primjer zelene površine grada Barija. U posljednje vrijeme sve je očitije da zelene gradske površine mogu biti važan čimbenik u očuvanju biološke raznolikosti. Kontinuirano proširenje urbanih površina na zelena područja ugrožava kvalitetu okružja, pa ostaci gradskog zelenila značajno doprinose očuvanju biološke raznolikosti ograničenih razmjera. Proučavanjem strukture ornitoloških zajednica u zelenim gradskim zonama došlo se do zaključka da su ptice izvrsni indikatori biološke raznolikosti. Gradsko okružje, zbog svojih specifičnih karakteristika i složenosti procesa koji ga reguliraju, uzrokuje negativan utjecaj na ptičje populacije, kao što je uznemirivanje, smanjenost prostora, izloženost predatorima, zagađenje zraka i ambijenta i dr. Cilj ovog istraživanja je ustanovljavanje ornitološke raznolikosti na tri različite površine gradskog zelenila u gradu Bariju. Prva površina su vrtovi Trga Umberto, ukupne površine 18.800 m2, smješteni u povijesnoj zoni, koja da , s tira iz kraja XIX st stst. Vegetaciju obilježavaju vazdazele . na stabla česmine (143 stabla), alepskog bora (17 stabala), lovori i cedrovi, te od listopadnih koprivić i brijest. Od alohtonih vrsta nalaze se brojne palme raznih vrsta, što daje parku posebno egzotično obilježje. U sloju grmlja nalazi se mnoštvo oleandera, patuljastih palma, kalina, pitosporuma i leprika (Viburnum tinus). Stara stabla s razvijenim krošnjama pokrivaju gotovo cijelu površinu i reduciraju svjetlosne zrake koje prima sloj grmlja te ga potiskuju prema rubovima parka i stazama. Park 2. Lipnja, druga ispitivana lokacija, je također smještena u blizini centra, ali znatno novijeg ustanovljenja (1974.), tako da su stabla i grmovi mlađeg doba, osim nešto jedinki koje su presađene kao odrasle. Veći dio parka predstavlja travnjak, okružen stablima crnike i Judinog drveta te platane. Tu su i zone za dječje igre, košarkaško igralište, boćalište, klupe za odmor i dr. Od posebne važnosti za biološku raznolikost je vodeni bazen, koji neprekidno osigurava potrebnu vodu za biljke i životinje. Uz tipične mediteranske elemente stabala i grmlja, nalazi se dosta egzotičnih ukrasnih vrsta (palme). Postoje također i listopadne vrste kao što su lipa, crna topola i tužna vrba. Treća zona je Lama Balice, vlažni pojas uz korito starog potoka, obrastao spontanom mediteranskom vegetacijom. Radi se o perifernom parku, razvijenim u dužinu i povezanim s agrarnim površinama izvan gradske cjeline. U ovom parku mogu se uočiti obilježja visoke i niske makije, gariga i travnate površine, a zastupljene su mnoge mediteranske vrste. Istraživanja su vršena u razdoblju travanj-lipanj (vrijeme gniježđenja i veće aktivnosti ptica), a odnosila su se samo na dnevne ptice. U tom periodu je lakše uočavanje ptica, a i njihov pjev je intenzivniji. Istraživanja su vršena s dvije potpuno različite metode, čija kombinacija daje vrlo pouzdane rezultate. – metoda punktova (stajališta) za osluškivanje (Bi b b i i dr. 2000) po kojoj je odabrano 11 stajališta (i od toga 5 u Lama Balice, po 3 u ostale dvije zone). Stajališta su posjećena 6 puta dnevno po 10 minuta u prvim jutarnjim satima i ponavljana 6 puta u sezoni. Evidentiraju se kontakti s pticama u radijusu od 25 m. Da se izbjegne dvostruko evidentiranje, stajališta su na razmaku od 200 m jedno od drugoga. – metoda Mac Kinnon-a (1990. g.) predstavlja kvalitativni i polukvalitativni popis ptica i omogućava procjenu bogatstva vrste, koje je dobar indikator |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 65 <-- 65 --> PDF |
biološke raznolikosti. Sastoji se u tome da se na po sebne liste unose sve vrste čuvene ili viđene, unutar određenog prostora. Te se liste naknadno statistički obrađuju. Na pojedinoj listi jedna vrsta unosi se samo jedanput. Na taj način metodom Mac Kinnon-a ustanovljuje se biološka raznolikost, a metodom punktova za osluškivanje njihova učestalost. U tijeku istraživanja evidentirano je ukupno 49 vrsta, od koji većina samo na lokaciji Lama Balice, koja po očekivanju ima najveću biološku raznolikost i učestalost vrsta. 11 vrsta su indikativne, a 5 ekskluzivne za Lama Balice. S obzirom na strukturu vegetacije i položaj ovog prigradskog parka, koji je povezan s agrarnim površinama, ovi rezultati su bili očekivani. Navodimo po učestalosti vrste evidentirane u parku Lama Balice, od kojih se neke (u manjem broju) pojavljuju u ostala dva parka: – ćubasta ševa – grmuša (muharica), – lastavica, – vjetruša kliktavka, – kućanska lasta, – vrabac, – šojka, – gugutka, – crvenooka grmuša i – slavuj. U parku Trg Umberto naglašeno je brojno stanje lastavica i čavki, čiji je način života vezan za gradski ambijent, gdje tvore brojnu koloniju. U zaključku članka autori naglašavaju da biološka raznolikost opada od rubnih dijelova prema središtu, pri čemu je važan čimbenik veličina parka i sastav vegetacije. Istraživanja u drugim gradovima Italije i Europe potvrdila su slično stanje tj. siromašnost vrsta u strogo urbaniziranim zonama, a pogotovo je ograničen broj vrsta ptica čiji je život vezan za šumsko okružje. Fauna i šume Paolo Casanova, Anna Memoli: Šume divljih svinja – zapuštene panjače Posljednjih desetljeća na gotovo svim šumskim površinama Apeninskog poluotoka pojavljuje se “problem divljih svinja”. Loše gospodarenje ovom divljači uzrokuje ekološke poremećaje, ne samo na štetu šuma, već i na štetu ostale faune. Razlog tomu je što se divlja svinja često ponaša kao predator, a posebice krmače u vrijeme dojenja mladunčadi. Antičke kulture pridavale su veliku važnost lovu na divlje svinje, ali ne isključivo zbog prehrambenih ciljeva. Zbog njihove crne boje i noćnog života, divlje svinje su identificirane sa smrću i zagrobnim životom, a stari Grci su lov na divlje svinje smatrali kao osnovni trening mladih, za teškoće koje će morati savladavati u ratu. U klasičnoj antici lov na divlje svinje se u pravilu vodio uz korištenje čopora velikih pasa, koji su trebali pronaći, slijediti i zaustaviti lovinu, omogućiti lovcu da joj se približi i usmrti je kopljem (koje je imalo graničnik koji je sprječavao da koplje prođe kroz divljač) ili kratkim mačem s kojim je trebalo prerezati vratne žile. Svakako je za takav lov trebalo puno vještine i hrabrosti. Sve do 1923. g. divlja svinja se u Italiji lovila svim sredstvima, bez lovostaja, jer se smatrala nepoželjnom štetočinom (konkurencija u prehrani s domaćim životinjama), a početak demografskog uspona počinje polovicom 70-ih godina, da bi danas obuhvatila cijeli poluotok i zapadni alpski luk. Divlja svinja preferira šumske površine s gustim podrastom, dovoljnim količinama vode i hrane, posebno za razdoblje zime pod snježnim pokrivačem. Žir, kesten i bukvica osnove su zimske prehrane, iako je divlja svinja prilagodljiva i drugoj hrani, te pri zanemarenom gospodarenju može prouzročiti ekološke probleme. Mediteranska šuma u raznim oblicima predstavlja povoljno stanište zbog obilja hrane i vode koja je potrebna za piće i kaljužanje. U ljetnoj prehrani od velike važnosti su pinjoli, (sjeme bora pinije, koji u sušnom periodu padaju na tlo), izdanci šaša i druge podzemne i nadzemne biljne i životinjske organske tvari. Svakako nisu zanemarivi noćni pohodi divljih svinja na obrađene površine, gdje čine značajne štete. Važnu komponentu u prehrani čine divlje i pitome masline, te ostaci kukuruza, voća i grožđa nakon mehaničke berbe. Posebno treba naglasiti važnost napuštenih kestenovih šuma, panjača, s kojima se ne gospodari, a koje obilno rode kestenima i maronima. S takvom prehra nom većina mladih krmača od 8–10 mjeseci starosti je rodukciju, što doprinosi demografs aninskim zonama također postoje povoljni uvjeti uz miješanu vegetaciju cera, medunca, graba, trešnje, oskoruše, javora i drugoga, uz ostatke kestenika za tanin. Lošije uvjete predstavljaju šume bukve koje zbog prelaska u visoki uzgojni oblik imaju slabu podstojnu etažu. Zbog velike prilagodljivosti gotovo svim šumskim površinama i velike reprodukcijske sposobnosti, gospodarenje populacijom divljih svinja je vrlo kompleksno, otežano čestim premiještanjem ove divljači. Teško je održavati na jednoj površini brojno stanje divljih svinja koje je kompatibilno s drugom divljači (npr. srnećom) i podnošljivim štetama na poljoprivrednim i šumskim kompleksima. Jedini način na koji se može regulirati brojno stanje ove divljači je izlov prekobrojnih jedinki, konkretnom lovnom aktivnošću, što predstavlja velike teškoće. |