DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 63     <-- 63 -->        PDF

dološke, vegetacijske i nezadovoljavajuće gospodarske
prilike, opterećene velikim brojem sitne stoke s mjerama
za njihovo poboljšanje. Opisani primorski krš obuhvaća
uski rub uz obalu, susjedne otoke Krk, Rab i Pag i primorske
padine Velebita i Velike Kapele. To je kako piše


A. Kauders (cit.): “Na kilometre tužna golijet – mrtvačkim
bijelim plaštem pokrivena krajina bez života”. Od
ukupno 113.000 ha neplodnog krša i pašnjaka Gornjeg
Jadrana, moglo bi se pošumiti 21.230 ha ili 19 % odnosno
godišnje 420 ha za 50 godina s troškom 1.962.000
din. Iako je napredni Zakon o šumama 1929. god. teoretski
osiguravao sredstva za pošumljavanje krša, u praksi
se nije ni približno ostvario. Uz to, podrobno su izdvojeni
i opisani predviđeni predjeli za pošumljavanje uz
primorska mjesta te planirane mreže prometnica od
obale prema unutrašnjosti. Zbog poboljšanja prilika na
kršu i života stanovništva, autor propagira razvoj voćarstva,
maslinarstva i vinogradarstva, izgradnju vodosprema,
đubrenje tla, sijanje podesnih trava, izgradnju pastirskih
koliba, skloništa za stoku, napajališta i sabirališta za
mliječne proizvode. Posebnu pozornost posvećuje izboru
vrsta za pošumljavanje koje ponajprije ovise o tlu i
klimi, te vremenu sadnje, pripremi jama i tretiranju nakon
sadnje. Iako preferira sadnju na kršu, autor smatra
(cit.): “Da je najbolji način pošumljavanja krša čuvanje
i očuvanje preostalih šuma. Kod osnivanja javnih nasada
ili privatnih vrtova neka bude načelo, da već postojeće
po mogućnosti sačuvamo. Sve novo, što kanimo u
našim vrtovima uzgajati, imademo dovesti u sklad s onim
što već postoji”. Kod uređenja javnih parkova treba (cit):
“U prvom redu upotrijebiti naše domaće vazda zeleno
drveće i grmlje te iznimno strane vrste. Naši parkovi neka
nam daju sliku naše autohtone primorske vegetacije”.
Prisjećam se predavanja akademika Milana Anića,
moga profesora koji se zalagao za izbor jedne dominantne
autohtone vrste drveća u parkovima i ostalim ze


lenim površinama pojedinog turističkog mjesta. Na taj
način, svako mjesto bilo bi prepoznato po jednoj dominantnoj
vrsti drveća. Nažalost, takve zamisli nisu prihvaćene,
pa su sadašnje zelene površine primorskih mjesta
vrlo slične, a time zapravo i neprepoznatljive. Prema


A. Kaudersu kućne vrtove, balkone, terase i prozore vlasnici
mogu slobodno urediti po svom ukusu. Na taj način
poboljšava se kvaliteta stanovanja domaćeg stanovništva,
ali i nudi ljepši ugođaj turistima. Pošumljavanje
krša užeg okoliša naših kupališta i lječilišta ima drugu
svrhu od pošumljavanja ostalog većeg dijela primorskog
krša. Pri tome se daje širi popis podesnih domaćih i stranih
vrsta drveća, grmlja, ukrasnog bilja, cvijeća, penjalica
i trava s kratkim opisom areala te bioloških i ekoloških
svojstava. Na kraju knjižice uvršteno je nekoliko
fotografija s ovog područja u crno-bijeloj tehnici. Sadašnja
saznanja o krškom šumarstvu zacijelo su šira i kvalitetnija
nego u vrijeme nastanka ove knjižice, prije gotovo
75 godina. Međutim, većina najvažnijih postavki
autora o pošumljavanju primorskog krša, okolice i unutar
primorskih mjesta i kupališta nije izgubila ništa na
aktualnosti. Zbog toga smatramo da ponovno tiskanje
ove knjižice ima puno opravdanje. Tom simboličnom
gestom djelomično se odužujemo ovom izvanrednom
šumarskom stručnjaku, znanstveniku i iznad svega uzornom
čovjeku, čiji je život bio ukrašen najljepšim ljudskim
vrlinama, ponajprije poštenjem i skromnošću.
Njegov plodni životni put najbolje je opisao M.
Hirtz već 1938. god. riječima: “Prof. A. Kauders ide
u red onih naših kulturnih radnika, koji tako tiho i predano,
te vrlo uspješno djeluju u svojem stručnom zvanju
ostavljajući vidljive tragove svojega rada”, a mi bi
dodali “koji su i danas nakon 70 godina još uvijek aktualni
i veoma upečatljivi”.


Vice Ivančević


KNJIGE I ČASOPISI


L’ITALIA FORESTALE E MONTANA
(Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje Akademije
šumarskih znanosti – Firenze)


Iz broja 2, ožujak-travanj 2008. godine izdvajamo:


Sebastiano Cullotta, Federico Maetzke: Šumsko
planiranje na različitim razinama (2. dio)


U nastavku izlaganja o problematici šumskog planiranja
u Italiji, autori obrađuju aktualno stanje koje treba
biti usklađeno s normativima EU. Planiranje obuhvaća
šumske resurse u širem smislu i uvijek sa stajališta multifunkcionalnosti.
Cilj je korigirati načela u smislu održivog
šumskog gospodarenja i ostalih priznatih direktiva.
Šumski područni plan usmjeren je na šumske susta


ve, ali valorizira i istražuje i ostale površine vezane za
šumu (šumske goleti, pašnjake i dr.).


Važnost planiranja je u tome da stimulira lokalnu administraciju
kako bi se određena šumska područja tretirala
apsolutno neovisno te pod velikom akcijom u kojoj
sudjeluju svi postojeći i relevantni čimbenici. Daljnje
obilježje šumskog područnog plana je što on ide do lokalne
razine, te obuhvaća konkretno određeno područje.


U intenzitetu donošenja i provođenja šumskih područnih
planova postoji velika različitost po regijama,




ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 64     <-- 64 -->        PDF

što je često uzrokovano postojećim regionalnim zakonima,
različitim oblicima zakonodavne autonomije,
socijalno-ekonomskim čimbenicima i tradicijom.


Regija Piemont je jedina koja je za cijelo područje
donijela Šumski područni plan, podijelivši cijelo područje
na 47 homogenih cjelina, zvanih “Šumske zone”,
koristeći se tehničkim normama elaboriranim u šumarskom
institutu (IPLA 2004).


Po istim načelima Regija Sardinija je svoje područje
podijelila na 25 oblasti, homogenih teritorijalnih
zona na kojima se provode područni šumski planovi,
koji proširuju svoju vrijednost na okolišnu komponentu
sukladnu internacionalnim procesima. S druge strane,
mnoge talijanske regije nisu još otvorile problematiku
regionalnog šumskog planiranja na područnoj razini.
Tako je na primjer Sicilija tek nedavno aktivirala
proučavanje glavnih i osnovnih tematskih točaka u
šumskom sektoru u sklopu Projekta tehničke pomoći u
šumskom sektoru regije Sicilija. U istoj ili sličnoj pokusnoj
fazi nalaze se i druge regije: Basilicata, Emilia-
Romagna, Lombardija, Molise, Sardegna, Trentino-
Alto Adige i Umbria.


Uz ove, regionalne planove, dosta daleko se otišlo u
izravnim, praktičnim šumsko-uzgojnim planovima,
koji imaju konkretne nazive, kao na primjer: Plan šumskog
gospodarenja, Plan uređivanja šuma, Plan revizije,
Plan šumskih kulturnih radova, Plan sječe i slično.


Poseban slučaj je Regija Friuli-Venezia Giulia, koja
je prve oblike planiranja imala po zakonu iz 1923. g.
Neki od tih zakona doživjeli su već šestu reviziju. U posljednjih
20 godina u toj regiji realizirano je 98 planova
uređivanja šuma, što je gotovo kompletna javna površina
Regije. U regiji Sicilija je naprotiv učinjeno vrlo
malo, tako da su ukupno donesena svega tri plana za
šume otoka, koji nažalost nisu realizirani. U ovoj raznolikoj
situaciji po regijama osjeća se naglašena potreba za
donošenje planova, koji bi u prvoj fazi obuhvatili sve
zaštićene zone u svim Regijama, s konkretnim planskim
zadacima i kratkim rokovima za njihovo provođenje.


Grupa autora:


Ptičji svijet kao indikator biološke raznolikosti u
gradskom okružju – primjer zelene površine grada Barija.
U posljednje vrijeme sve je očitije da zelene gradske
površine mogu biti važan čimbenik u očuvanju
biološke raznolikosti. Kontinuirano proširenje urbanih
površina na zelena područja ugrožava kvalitetu okružja,
pa ostaci gradskog zelenila značajno doprinose očuvanju
biološke raznolikosti ograničenih razmjera.


Proučavanjem strukture ornitoloških zajednica u
zelenim gradskim zonama došlo se do zaključka da su
ptice izvrsni indikatori biološke raznolikosti. Gradsko
okružje, zbog svojih specifičnih karakteristika i složenosti
procesa koji ga reguliraju, uzrokuje negativan
utjecaj na ptičje populacije, kao što je uznemirivanje,


smanjenost prostora, izloženost predatorima, zagađenje
zraka i ambijenta i dr. Cilj ovog istraživanja je ustanovljavanje
ornitološke raznolikosti na tri različite površine
gradskog zelenila u gradu Bariju.


Prva površina su vrtovi Trga Umberto, ukupne površine
18.800 m2, smješteni u povijesnoj zoni, koja da


, s
tira iz kraja XIX st
stst. Vegetaciju obilježavaju vazdazele


.
na stabla česmine (143 stabla), alepskog bora (17 stabala),
lovori i cedrovi, te od listopadnih koprivić i brijest.
Od alohtonih vrsta nalaze se brojne palme raznih
vrsta, što daje parku posebno egzotično obilježje. U
sloju grmlja nalazi se mnoštvo oleandera, patuljastih
palma, kalina, pitosporuma i leprika (Viburnum tinus).
Stara stabla s razvijenim krošnjama pokrivaju gotovo
cijelu površinu i reduciraju svjetlosne zrake koje
prima sloj grmlja te ga potiskuju prema rubovima parka
i stazama.
Park 2. Lipnja, druga ispitivana lokacija, je također
smještena u blizini centra, ali znatno novijeg ustanovljenja
(1974.), tako da su stabla i grmovi mlađeg doba,
osim nešto jedinki koje su presađene kao odrasle. Veći
dio parka predstavlja travnjak, okružen stablima crnike
i Judinog drveta te platane. Tu su i zone za dječje igre,
košarkaško igralište, boćalište, klupe za odmor i dr. Od
posebne važnosti za biološku raznolikost je vodeni bazen,
koji neprekidno osigurava potrebnu vodu za biljke
i životinje. Uz tipične mediteranske elemente stabala i
grmlja, nalazi se dosta egzotičnih ukrasnih vrsta (palme).
Postoje također i listopadne vrste kao što su lipa,
crna topola i tužna vrba.
Treća zona je Lama Balice, vlažni pojas uz korito
starog potoka, obrastao spontanom mediteranskom vegetacijom.
Radi se o perifernom parku, razvijenim u
dužinu i povezanim s agrarnim površinama izvan gradske
cjeline. U ovom parku mogu se uočiti obilježja visoke
i niske makije, gariga i travnate površine, a zastupljene
su mnoge mediteranske vrste.
Istraživanja su vršena u razdoblju travanj-lipanj
(vrijeme gniježđenja i veće aktivnosti ptica), a odnosila
su se samo na dnevne ptice. U tom periodu je lakše uočavanje
ptica, a i njihov pjev je intenzivniji. Istraživanja
su vršena s dvije potpuno različite metode, čija
kombinacija daje vrlo pouzdane rezultate.



metoda punktova (stajališta) za osluškivanje (Bi b b i
i dr. 2000) po kojoj je odabrano 11 stajališta (i od
toga 5 u Lama Balice, po 3 u ostale dvije zone). Stajališta
su posjećena 6 puta dnevno po 10 minuta u prvim
jutarnjim satima i ponavljana 6 puta u sezoni.
Evidentiraju se kontakti s pticama u radijusu od 25 m.
Da se izbjegne dvostruko evidentiranje, stajališta su
na razmaku od 200 m jedno od drugoga.

metoda Mac Kinnon-a (1990. g.) predstavlja kvalitativni
i polukvalitativni popis ptica i omogućava
procjenu bogatstva vrste, koje je dobar indikator


ŠUMARSKI LIST 7-8/2008 str. 65     <-- 65 -->        PDF

biološke raznolikosti. Sastoji se u tome da se na po


sebne liste unose sve vrste čuvene ili viđene, unutar


određenog prostora. Te se liste naknadno statistički


obrađuju. Na pojedinoj listi jedna vrsta unosi se


samo jedanput.


Na taj način metodom Mac Kinnon-a ustanovljuje
se biološka raznolikost, a metodom punktova za osluškivanje
njihova učestalost.


U tijeku istraživanja evidentirano je ukupno 49 vrsta,
od koji većina samo na lokaciji Lama Balice, koja
po očekivanju ima najveću biološku raznolikost i učestalost
vrsta. 11 vrsta su indikativne, a 5 ekskluzivne za
Lama Balice.


S obzirom na strukturu vegetacije i položaj ovog
prigradskog parka, koji je povezan s agrarnim površinama,
ovi rezultati su bili očekivani.


Navodimo po učestalosti vrste evidentirane u parku
Lama Balice, od kojih se neke (u manjem broju) pojavljuju
u ostala dva parka:


– ćubasta ševa
– grmuša (muharica),
– lastavica,
– vjetruša kliktavka,
– kućanska lasta,
– vrabac,
– šojka,
– gugutka,
– crvenooka grmuša i
– slavuj.
U parku Trg Umberto naglašeno je brojno stanje lastavica
i čavki, čiji je način života vezan za gradski ambijent,
gdje tvore brojnu koloniju.


U zaključku članka autori naglašavaju da biološka
raznolikost opada od rubnih dijelova prema središtu,
pri čemu je važan čimbenik veličina parka i sastav vegetacije.
Istraživanja u drugim gradovima Italije i Europe
potvrdila su slično stanje tj. siromašnost vrsta u
strogo urbaniziranim zonama, a pogotovo je ograničen
broj vrsta ptica čiji je život vezan za šumsko okružje.


Fauna i šume


Paolo Casanova, Anna Memoli: Šume divljih
svinja – zapuštene panjače


Posljednjih desetljeća na gotovo svim šumskim površinama
Apeninskog poluotoka pojavljuje se “problem
divljih svinja”. Loše gospodarenje ovom divljači
uzrokuje ekološke poremećaje, ne samo na štetu šuma,
već i na štetu ostale faune. Razlog tomu je što se divlja
svinja često ponaša kao predator, a posebice krmače u
vrijeme dojenja mladunčadi.


Antičke kulture pridavale su veliku važnost lovu na
divlje svinje, ali ne isključivo zbog prehrambenih ciljeva.
Zbog njihove crne boje i noćnog života, divlje svinje
su identificirane sa smrću i zagrobnim životom, a stari


Grci su lov na divlje svinje smatrali kao osnovni trening
mladih, za teškoće koje će morati savladavati u ratu. U
klasičnoj antici lov na divlje svinje se u pravilu vodio uz
korištenje čopora velikih pasa, koji su trebali pronaći,
slijediti i zaustaviti lovinu, omogućiti lovcu da joj se
približi i usmrti je kopljem (koje je imalo graničnik koji
je sprječavao da koplje prođe kroz divljač) ili kratkim
mačem s kojim je trebalo prerezati vratne žile. Svakako
je za takav lov trebalo puno vještine i hrabrosti.


Sve do 1923. g. divlja svinja se u Italiji lovila svim
sredstvima, bez lovostaja, jer se smatrala nepoželjnom
štetočinom (konkurencija u prehrani s domaćim životinjama),
a početak demografskog uspona počinje polovicom
70-ih godina, da bi danas obuhvatila cijeli
poluotok i zapadni alpski luk.


Divlja svinja preferira šumske površine s gustim
podrastom, dovoljnim količinama vode i hrane, posebno
za razdoblje zime pod snježnim pokrivačem. Žir,
kesten i bukvica osnove su zimske prehrane, iako je
divlja svinja prilagodljiva i drugoj hrani, te pri zanemarenom
gospodarenju može prouzročiti ekološke probleme.
Mediteranska šuma u raznim oblicima predstavlja
povoljno stanište zbog obilja hrane i vode koja
je potrebna za piće i kaljužanje.


U ljetnoj prehrani od velike važnosti su pinjoli, (sjeme
bora pinije, koji u sušnom periodu padaju na tlo),
izdanci šaša i druge podzemne i nadzemne biljne i životinjske
organske tvari. Svakako nisu zanemarivi
noćni pohodi divljih svinja na obrađene površine, gdje
čine značajne štete. Važnu komponentu u prehrani čine
divlje i pitome masline, te ostaci kukuruza, voća i grožđa
nakon mehaničke berbe.


Posebno treba naglasiti važnost napuštenih kestenovih
šuma, panjača, s kojima se ne gospodari, a koje
obilno rode kestenima i maronima. S takvom prehra


nom većina mladih krmača od 8–10 mjeseci starosti je


rodukciju, što doprinosi demografs


aninskim zonama također postoje povoljni
uvjeti uz miješanu vegetaciju cera, medunca,
graba, trešnje, oskoruše, javora i drugoga, uz ostatke
kestenika za tanin. Lošije uvjete predstavljaju šume
bukve koje zbog prelaska u visoki uzgojni oblik imaju
slabu podstojnu etažu.


Zbog velike prilagodljivosti gotovo svim šumskim
površinama i velike reprodukcijske sposobnosti, gospodarenje
populacijom divljih svinja je vrlo kompleksno,
otežano čestim premiještanjem ove divljači. Teško
je održavati na jednoj površini brojno stanje divljih
svinja koje je kompatibilno s drugom divljači (npr.
srnećom) i podnošljivim štetama na poljoprivrednim i
šumskim kompleksima. Jedini način na koji se može
regulirati brojno stanje ove divljači je izlov prekobrojnih
jedinki, konkretnom lovnom aktivnošću, što predstavlja
velike teškoće.