DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2008 str. 117 <-- 117 --> PDF |
znatna sredstva za temeljitu obnovu dviju zgrada - radničke nastambe i stare zgrade šumarije, te njihovo prevođenje u apartmane za smještaj gostiju i Šumarskog muzeja. Prilikom obilježavanja 235. obljetnice Šumarije Krasno, najstarije u našoj zemlji, temeljito je renovirana dvorana Doma kulture u Krasnu. Tom prilikom održano je savjetovanje u Domu kulture, organizirana prigodna izložba i otkrivena spomen-ploča u nazočnosti velikog broja šumarskih stručnjaka iz cijele zemlje. Ovaj krupni događaj i angažman Šumarije Krasno na čelu s upraviteljem Milom nije prošao nezapaženo u lokalnom i širem okruženju, pa joj je na prijedlog Mjesnog odbora Krasno dodijeljena Povelja grada Senja. Godinu dana prije ove manifestacije počela je s radom meteorološka stanica u krugu Šumarije, uz veliku podršku i razumijevanje njezinog upravitelja. Krasno postaje sve poželjnije mjesto za odmor i rekreaciju, osobito za zimske sportove. Smještajni kapaciteti Šumarije visoke su kategorije (oko 40 kreveta) i obogaćuju ponudu, te tako povećavaju njezine prihode. U prizemlju stare zgrade Šumarije uređuje se Šumarski muzej, prvi u našoj zemlji, koji je svečano otvoren sredinom 2005. godine u sklopu proslave 240. obljetnice Šumarije Krasno. U pripremi rada Muzeja i prikupljanju eksponata aktivno je sudjelovao i upravitelj Mile. Mnogobrojne stručne ekskurzije, osobito šumara, ali i ostalih struka, kao i pojedinaca, gotovo obvezno prilikom posjeta Velebitu posjećuju i Krasno. Šumarija Krasno s njezinim upraviteljem spremno dočekuje mnogobrojne goste i vrlo često pruža adekvatno stručno vodstvo. Uz to, upravitelj Šumarije aktivno sudjeluje u svim radovima u mjestu i to osobito na hortikultumom uređenju - osnivanju drvoreda, pomoći školi i mjesnom kultumo-umjetničkom društvu. Dugogodišnji povećani napori s vremenom su prouzročili zamjetni zamor i zasićenje. Zbog toga Mile opravdano želi napustiti Krasno i skrasiti se na drugom, manje turbulentnom radnom mjestu. Zbog toge je nakon punih osam godina kolega Mile napustio Krasno, te je raspoređen na mjesto stručnog suradnika za pripremu rada u Odjelu za iskorištavanje šuma Uprave šuma Senj. Međutim, na novom radnom mjestu nije ni započeo s radom, jer je teško obolio i nakon nekoliko mjeseci, nažalost, izgubio neravnopravnu bitku s opakom bolešću. VLADIMIR BABIC, dipl. ing. šum. (1913 Došlo je vrijeme da se zauvijek oprostimo s nezaboravnim dragim kolegom i uvaženim članom našega Hrvatskoga šumarskog društva, cijenjenim i poznatim stručnjakom u šumarstvu, gospodinom Vladimirom Babićem, koji je preminuo shrvan teškom bolešću 14. ožujka 2008. u 96. godini života. Rodio se 13. 1. 1913. g. uNovoj Gradiški kao sin Stjepana i Marije rod. Bečić. Hrvat, rimokatolik. Potječe iz činovničke obitelji. Osnovnuje školu završio u Zagrebu 1923. g., a II. državnu realnu gimnaziju također u Zagrebu, 1931. godine. U privatnom životu bio je veoma nježan otac, suprug i sin. Svoj život zajedno s užom i širom obitelji duboko je vezao sa njemu najdražu Bunicu, gdje je velikim materijalnim odricanjima postupno uređivao zajednički dom. S pažnjom i velikim razumijevanjem spremno bi saslušao svakog pojedinca i pokušao mu istinski pomoći. Sudjelovao je u Domovinskom ratu na opasnom ličkom bojištu. Bio je poznat po temperamentnim raspravama, posebno u njemu dragim područjima počev od struke, povijesti, filozofije, fizike i književnosti, u kojima je odlučno, ali i argumentirano iznosio svoje stavove. Kao veliki zaljubljenik poezije posebno je voho Matoša, Kranjčevića, Ujevića i Tadijanovica. Uvažavajući njegov senzibilitet prema lijepoj književnosti nad otvorenim grobom recitirana je pjesma A. G. Matoša "Utjeha kose" koja u završnim stihovima glasi: U dvorani kobnoj, mislima u sivim Samo kosa tvoja još je bila živa Pa mi reče: Miruj! Usmrti se sniva. Neka je hvala i slava našem Mili "Milku" Tomljanoviću. V. Ivančević - 2008) Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno- šumarskom fakultetu u Zagrebu. Nakon što je apsolvirao za nas daleke 1935. završava studije i diplomira 1936. g. Njegov burni put šumarskog stručnjaka započinje 1. 1. 1938. do 31. 12. 1938. u svojstvu vježbenika kod Banske uprave u Zagrebu. U sudbonosnim godinama od 1. 1. 1939. do 15. 2. 1943. g. radi kao kotarski šumar kod Kotarske oblasti Zagreb, da bi nakon toga u razdoblju od 16. 3. 1943. do 31. 12. 1944. g. obavljao poslove kao kotarski šumar kod Kotarske oblasti Ivanec. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2008 str. 118 <-- 118 --> PDF |
Od 1. 1. 1945. nastavlja raditi opet kao kotarski šumar kod Kotarske oblasti Zagreb, gdje ostaje do 31. 12. 1946., da bi onda 1. 1. 1947. g. bio postavljen za planera u Mininera starstv šumarstva, Odjel za lokalne tvu uu djel za alne e. N NN šumee. .. a tom mjestu ostaje godinuinu i pol,l, aa aa zzatim od 1. 6. 1948. postavljen je za šefa planskog odsjeka DIP-a Vinkovci, gdje je ostao do kraja 1950. g., kada prelazi na radno mjesto planera u Ministarstvo drvne industrije, Sjeverni bazen, gdje ostaje do 12. 1. 1952. god. Uslijedilo je napokon i radno mjesto upravitelja šumarije Nova Gradiška. Na tom radnom mjestu zadržava se do 31. 12. 1959. god. Od 1. 1. 1960. do 30. 6. 1977. g. bio je šef Sektora za uzgoj šuma stručne službe Šumskog gospodarstva Nova Gradiška i nakon integracije s “Garjevicom” Kutina u novo stvorenom Šumskom gospodarstvu “Josip Kozarac” nastavlja rukovoditi i obnašati tu stručnu i vrlo zahtjevnu dužnost, samo sada na proširenom teritoriju od rijeke Orljave do Lonje. S tog radnog mjesta otišao je u zasluženu mirovinu preselivši se u Zagreb. Osnivač je i dugogodišnji član Društva inženjera i tehničara Hrvatske u Novoj Gradiški (tako se tada zvalo Šumarsko društvo) i nakon stvaranja Republike Hrvatske automatski nastavlja intenzivnu aktivnost u HŠD-u ogranku Zagreb. Objavio je niz svojih uradaka u našem stručnom glasilu Šumarskom listu od 1977. do 2004., a u ranijim godinama često se javljao u stručnim člancima iz područja uzgoja šuma u informativnom listu Šumarske novine ŠG “Josip Kozarac”. Dao je odlučujući i nezamjenjiv stručni doprinos proglašenju rezervata šumske vegetacije PRAŠNIK, posljednjeg ostatka 300 godina stare slavonske prašume hrasta lužnjaka i na Psunju MUŠKI BUNAR, ostatak psunjskih prašuma bukve i hrasta kitnjaka. On je zaslužan da su se baš ti predjeli starih slavonskih šuma sačuvali za buduće naraštaje kao simboli nekadašnjeg bogatstva na kojima prošle, sadašnje i buduće generacije šumara mogu istraživati i na kojima se mogu učiti. Od dragog nam kolege Vladimira želimo se oprostiti svi mi koji ga poznajemo, njegovi kolege djelatnici sa terena, prijatelji, znanci, a ponajviše njegova šira i uža tugujuća obitelj, svjesni da ga zauvijek odjednom nenadoknadivo gubimo. On je u nama ostavio neizbrisivo sjećanje na velikog i među kolegama vrlo cijenjenog hrvatskog šumara kojega u stručnom pogledu izuzetno svi cijenimo, zbog toga što je nesebično cijeloga života obilno dijelio svoje znanje, iskustvo i ostala dobra s mnogima od nas, u potrebi da izravnim iskustvom spoznamo kako puninu života daje ljubav prema prirodi i šumi, i kako nam se ona vraća kao blagoslov u obliku unutarnjeg mira, zadovoljstva i radosti. Naš kolega Vlado nas je u praksi kao pravi vitez šumarske struke nebrojeno puta poticao da slijedimo njegov primjer i učio nas kako živjeti i raditi u potpunoj predanosti šumarstvu. Ali ne samo to. On je kao vitez šumarske struke slobodno davao samoga sebe i javno svjedočio da nije ni politika ni materijalno bogatstvo ono što diktira životne i prirodne zakone, već je to jedino ljubav prema šumi, prirodi i ljudima. Neću i ne mogu zaboraviti njegovu mudrost, upornost, skromnost, svekoliku druželjubivost i univerzalnost, kada je preko šumarskih društa va, unatoč neprobojnoj željeznoj zavjesi i tada egzistirajućem neprobojnom berlinskom zidu u podijeljenoj Europi, uspio spojiti naše i poljske šumare u trijumfu darivanja i ljubavi dvaju napaćenih naroda. Izgubili smo ne samo šumara, nego i čovjeka koji je znao što daje vrijednost koja nadahnjuje različite oblike darivanja, odnosno s njim smo izgubili istinskog viteza šumarske struke. Mi šumari i kolege iz ogranka Zagreb zahvaljujemo dragom Vladi na svemu što je ostavio iza sebe, te dao nama kao i svojoj djeci, obitelji i svekolikom hrvatskom narodu tijekom svoga života, gazeći ovozemaljsko blato naših nizinskih šuma od Ivanca, Nove Gradiške do Vinkovaca, proživljavajući nevolje i jad burnog proteklog vremena. Odlaskom kolege Vladimira ostajemo mi ovdje svjesni da je iza sebe ostavio sve svoje rane, svoje gubitke i svoje najmilije, da bi se tamo susreo s onim jedinstvenim što istinski tražimo svi i čemu se nadamo. Naš kolega Vlado ostat će zauvijek u našem sjećanju zapamćen po svojim djelima kao pravi vitez šumarske struke, i iznad svega istinski dokaz kako je teško biti čovjek. U trenutku odlaska iz naših redova, drage nam i cijenjene osobe, izražavamo svoju sućut tugujućoj obitelji na nenadoknadivom gubitku voljene osobe, koja je istovremeno i za nas nenadoknadiv gubitak zaslužnog člana ovoga Šumarskog društva. Neka mu je vječna slava i hvala! Za HŠD ogranak Zagreb Davorin Kapec, dipl. ing. |