DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 90 <-- 90 --> PDF |
L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima aa, izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti Firenze) Iz broja 4, srpanj-kolovoz izdvajamo: Francesco G e n t i l e , Vittorio Me n d i c i n o, Giuliano Manguzzato, Luca Pelle: Alepski bor u kulturama mediteranskog okružja Sve veća potražnja za drvetom u razvijenim industrijskim zemljama dala je posljednjih 10-ak godina poticaj za podizanje kultura brzog rasta, uz uporabu domaćih i stranih vrsta. Tradicionalnim gospodarenjem već postojećih šumskih površina ne mogu se zadovoljiti sve veće potrebe za drvetom, pa su poduzete aktivnosti za podizanje kultura uz primjenu agrotehničkih mjera. Prethodna istraživanja bila su uglavnom ograničena na uporabu brzorastućih egzotičnih vrsta: eukaliptus, duglazija i kalifornijski bor, te su nedostajala iskustva u primjeni mediteranskih borova. Motivacija za ova istraživanja dobiva potporu u prijedlozima EU kroz teme: aktiviranje napuštenih poljoprivrednih površina, udovoljavanje zahtjevima Protokola iz Kyota, proizvodnja iskoristive biomase, zadovoljenje tradicionalnih uporaba (celuloza, ploče, elementi i dr.) te energetskih zahtjeva. Podizanjem šumskih kultura postiže se višestruka korist, koja se očituje u povećanju proizvodnje drvne mase, umanjenju “pritiska” na korištenju postojećih šumskih kompleksa, povećanju vrijednosti prirodnih čimbenika, doprinosu kvalitete okružja i izgledu krajolika. U ovom članku autori su obradili rezultate u podizanju kulture alepskog bora (Pinus halepensis Mill), podignute u prošlom stoljeću (1979–81), na posjedu Mazzone u Kalabriji u sklopu Specijalnog projekta 24, namijenjenog za razvoj juga Italije. Posjed Mazzone površine 67 ha, nalazi se u općini Castroregio (CS) u središnjoj Kalabriji. Na nadmorskoj visini od 350–600 m, obilježena tipičnom mediteranskom klimom sa toplim i sušnim ljetima i oko 600 mm oborina (uglavnom u zimskom razdoblju), ne predstavlja jako povoljno stanište za zahtjevne vrste. Tlo je, doduše, dosta duboko, ali grubo pjeskovito, rijetko ilovasto, sa slabim kapacitetom zadržavanja vlage. U središnjem dijelu posjeda nalazio se ostatak prirodne šume, pretežito alepskog bora, s gustom podstojnom etažom tipičnih mediteranskih vrsta, koje je okruživala napuštena zemlja prije predviđena za poljoprivredne svrhe. U vremenu 1979–81. godine financiranjem iz specijalnog projekta br. 24 obavljeni su radovi na podizanju kulture alepskog bora na cijelom području osim postojeće šume primjenom potrebnih agrotehničkih mjera: duboko oranje (80–100 cm), sadnja u razmacima od 2,5 m, trasiranje prometnica (4090 m ili 61/ha), protupožarne trase koje su zajedno s prometnicama činili protupožarnu mrežu. Ukupno je posađeno 88 tisuća 1-godišnjih sadnica u fitokontejnerima na površini od 55 ha. Kvalitetan sadni materijal i dobra priprema tla dali su vrlo dobre rezultate, s gubitkom manjim od 10 % nakon prve dvije godine. Model gospodarenja predvidio je golu sječu 2006. godine nakon isteka 25-godišnjeg turnusa, ali su prethodno izvršene sve dendrološke izmjere i ocjena kvalitete. Početna gustoća bila je 1600 sadnica/ha, koja je nakon 25 godina pala na 1420 (89 %). Prosječan promjer stabala je u relacijama 16-19 cm, visina 13-14 m, temeljnica 35 ± 2,5m2/ha, prosječni volumen 194 ± 21 m3/ha, a prirast 7,6 ± 0,8m3/ha. Ovi podaci niži su u odnosu na drugi sličan model u Kampanji. Ta razlika od oko 23 % rezultira iz različitih ekoloških uvjeta staništa, kvalitete tla i dužine sušnog perioda. Debla alepskog bora su pravilna, bez deformacija i oboljenja. Krošnja je dobro formirana i pravilna, s ograničenim brojem grana koje nisu predebele. Visinski prirast je vremenski konstantan. Ispod stabala je sloj listinca 5-10 cm, na kojemu se nije razvila podstojna etaža, osim na mjestima gdje su stabla odumrla. U zaključcima članka autori potvrđuju mogućnost uspješnog podizanja kultura alepskog bora na manje produktivnim napuštenim poljoprivrednim površinama, što omogućava solidnu proizvodnju drvne mase, preobrazbu krajolika i kompleksno poboljšanje ekoloških uvjeta kao preduvjet za očuvanje i povećanje biološke raznolikosti okružja. Elena Addario: Nadzor invazivnih šumskih vrsta na jednom zaštićenom području Upad nepoželjnih vrsta u prirodno okružje je odavno poznato na svjetskoj razini. To su procesi koji čine rizik šteta na krajoliku te uzrokuju ekonomske štete i gubitak biološke raznolikosti. Potencijalnih invazivnih vrsta ima kod svih živih bića, a u ovom članku obrađene su dvije šumske vrste koje svojom agresivnošću mogu ugroziti postojeće ekosustave nanoseći višestruku štetu: okolišnu, ekonomsku i naturalističku. U svjetskoj literaturi riječ “invazivne” često se izjednačuje s riječi “štetne”, ali je ispravnije štetu smatrati kao posljedicu upada nepoželjne vrste. Pod invazivnim vrstama podrazumijevaju se egzotične (alohtone) vrste, iako to mogu biti i autohtone vrste potpomognute nepoželjnim antropološkim djelovanjem. U Italiji je problem invazivnih vrsta bio gotovo zanemaren, a aktivna borba svedena samo na sporadične akcije. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 91 <-- 91 --> PDF |
Među raznim alohtonim vrstama koje mogu imati nepovoljan utjecaj na šumske zajednice u Italiji izdvajaju se pajasen (Ailanthus altissima Mill) i bagrem (Robinia pseudoacacia L). Pajasen je listopadna vrsta podrijetlom iz Kine i nekih otoka Malajskog arhipelaga, unesena u Italiju u XVIII. stoljeću. Godine 1934. i 1935., šumska policija je u Italiji izvršila pošumljavanje sa 4 milijuna sadnica pajasena, od kojega se očekivala prikladna vrsta za proizvodnju ugljena i celuloze. Tako su stvoreni temelji za daljnje širenje pajasena, koje se odvija vrlo brzo. Ženska stabla donose velike količine sjemena, koje ima veliku klijavost, a izbojci iz korijena izbijaju gusto i 30 m daleko od matičnog stabla. Vrsta ima brz rast i ranu plodnu (biološku) zrelost, a može naseljavati kao pionirska vrsta nasipe, rubove cesta i pruga, kamenolome, odlagališta smeća i sl. Podnosi termičke varijacije i otporan je na sušu. Tipična je heliofilna vrsta i podnosi tek postranu zasjenu. Bagrem je listopadna leguminoza podrijetlom iz istočne Sjeverne Amerike i u XVII. stoljeću je unesena i raširena u cijeloj Europi. Ima znatno veću uporabnu vrijednost od pajasena (kolje, ogrijev, industrijsko drvo i dr.), te posebice u Istočnoj Europi važna vrsta drvne industrije. U Italiji je sporadično raširena vrsta, a posebno na terenima gdje je zbog bolesti propao kesten. Jednodobna je vrsta i sva stabla donose sjeme, koje doduše ima slabu klijavost. Vegetativno se razmnožava vrlo agresivno i ima brz rast. Izvan svog prirodnog areala nema značajnih bioloških štetnika. U svjetskoj literaturi dokumentirane su metode borbe protiv invazivnih vrsta. U Italiji nisu do sada poduzimane specijalne metode borbe, ali su u planovima gospodarenja predviđene mjere zaštite. Glavne metode u borbi protiv invazivnih vrsta su: – mehanička: sječa, prstenovanje i čupanje Jednokratna sječa ne daje rezultate, treba je ponavljati da se smanji vitalnost biljke i snaga izbijanja. Isto vrijedi i za ostale mehaničke metode koje se često primijenjuju u kombinaciji s drugim metodama. – kemijska: primijenjuju se sustavni herbicidi (kontinuirano) vodeći računa o riziku šteta na okoliš. Načini primjene su različiti: spray na krošnju, premaz kore i unošenje herbicida na zareze u deblu. – biološka: borba protiv invazivnih vrsta pomoću njihovih prirodnih neprijatelja, s potrebnom dozom opreza, da se ne izazove neki drugi oblik biološke invazije. Kod pajasena i bagrema su male mogućnosti, jer do sada nisu poznati učinkoviti antagonisti (za pajasen eventualno gljive iz roda Verticillium, Fusarium i Phomopsis). Mala je vjerojatnost da ijedna od ovih izravnih metoda može dati velike rezultate u eliminaciji invazivnih vrsta u kratkom vremenu, bez operativnih i financijskih teškoća, te bez opasnosti za okružje. Autorica u članku iznosi iskustva iz gospodarenja zaštićenim područjem Monte Ceceri u okolici Firence, gdje su zastupljene obje invazivne vrste. Na površini od 23 ha unutar zaštićenog područja Monte Ceceri evidentirano je učešće pajasena i bagrema. Radi se o nestabilnom terenu, starim iskopinama i nasipima na kojima pajasen i bagrem potiskuju ostale vrste i ugrožavaju nastojanje poboljšanja izgleda krajolika u malom prigradskom parku. Rješenje je traženo u mogućnosti stvaranja “otporne fitocenoze” na invazivnost heliofilnih vrsta kao što su pajasen i bagrem. Od autohtonih vrsta pokazala se crnika najprikladnijom, jer svojom bogatom krošnjom uskraćuje potrebno svjetlo invazorima. Povećanje učešća crnike ostvareno je otvaranjem malih površina koje mogu pogodovati obnovi vrsta koje toleriraju sjenu, a poslije razviju krošnju koja onemogućava razvoj pajasena (koji je ovdje agresivniji od bagrema). Ovaj način nije moguć na cijelom području, već je često potrebno kombinirati s nekom od izravnih metoda. Posebno je važno kod pajasena uklanjanje ženskih plodonosnih jedinki, jer one uzrokuju stvaranje novih žarišta unutar i izvan štićenog prostora. Preporuča se drugi odnos prema stablima bagrema koja se nalaze u dominantnoj etaži. Njih je preporučljivo ostaviti sve do prirodnog uginuća, jer obogaćuju tlo dušikom, sjeme je slabe klijavosti, a svojom sjenom sudjeluju u borbi protiv pajasena. Očuvanje prirodnog okružja i biološke raznolikosti nameće potrebu borbe protiv nepoželjnih invazivnih vrsta. To saznanje se u mnogim zemljama već duže primijenjuje, a u Italiji samo u zaštićenim područjima. Fauna i šume Paolo Casanova, Anna Memoli: Jelen lopatar – štetočina državnih šuma U ovom članku autori upozoravaju na ozbiljne štete koje čine jeleni lopatari u zaštićenim državnim šumama Apenina. Jelen lopatar (Dama dama L) je od davnina uzgajan u prostranim ograđenim prostorima. Još Homer spominje “svete” jelene, koji su žrtvovani božici Artemidi i priređivani za svečane gozbe. To su nedvojbeno bili jeleni lopatari. U srednjem vijeku predstavljali su posebnu divljač koja se u Italiji lovila u svečanim lovovima s čoporima pasa i brojnim lovcima konjanicima. Za vrijeme razdoblja renesanse taj je lov poprimio malo drukčiji dekor. Ograđenim uzgajalištima pogoniči su |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 92 <-- 92 --> PDF |
tjerali krda jelena na “plemenite” lovce koji su sa svojim damama i kurtizanama odapinjali strijele i obarali jelene. Slijedile su veličanstvene, razuzdane fešte koje su trajale danima. Isti način lova produžio se i nakon početka upotrebe vatrenog oružja, sve do kraja Francuske Revolucije. U XIX. stoljeću jelen lopatar ostao je samo u rezervatima plemenitaša, dok je u slobodnoj prirodi praktički nestao zbog većeg naseljavanja ruralnih područja, devastacije šuma i krivolova. To se dogodilo također i s običnim jelenom, srnećom divljači i divljim svinjama. Ovo stanje nije se mijenjalo do 50-ih godina prošloga stoljeća, kada je počelo prvo unošenje divljači od strane državnih institucija i privatnih lovnih poduzetnika. Podrijetlom iz Mezopotamije, gdje su veliki šumski kompleksi nestali zbog klimatskih promjena, lopatar je manje vezan za šumu, ali ipak treba manje šumske površine koje mu osiguravaju zaklon i prehranu u zimskom razdoblju zbog snježnog pokrivača i ljeti zbog jakih suša. Mediteranska vegetacija, makija, šume pinije i crnike (pinjoli i žir) prikladno su stanište za jelena lopatara. U nedostatku pitke vode može piti i boćatu, a žeđ gasi također “lopatama” indijske smokve. Šume listopadnih hrastova i kestena s dobrim podrastom optimalno su stanište lopatara. Za razliku od ostale divljači jede i plodove divljeg kestena (Aesculus hippocastanum). Lopatar nije izbirljiv na hranu, ali logično, bolji prehrambeni uvjeti poboljšavaju fenotipske karakteristike populacije. Problem je, što je za osiguranje genetske stabilnosti potrebno držati populaciju od minimum 200 grla, koja traži prostor od 10–15 tisuća ha, što pašnjaka, što šuma. U gospodarenju šumama na tom području treba izbjegavati golu sječu, te favorizirati kontinuirano prirodno obnavljanje. Unutar listopadnih listača dobro je podržavati grupe četinjača (na primjer grupe jele unutar bukove šume). Također je važan sastav vegetacije grmlja i prizemnog rašća, koji su važna komponenta u prehrani. Jelen lopatar se u razdoblju između 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća počeo intenzivnije širiti u zonama zabranjenog lova: državne šume, parkovi prirode, biogenetski rezervati i sl. Pretpostavljalo se da će se on (kao npr. srneća divljač) kada populacija dosegne “izvjesnu gustoću” širiti na okolna područja, što se nije dogodilo. Ako je lopatar eventualno odlazio noću na pašu u okolna područja, redovito se vraćao na zaštićena područja, gdje je njegovo brojno stanje često bilo 10 puta veće od optimalnog. Ovakvo ponašanje prouzrokovalo je velike štete na obnovi šuma, jer je lopatar stvorio “spaljenu zemlju”, jedući sve što se može pojesti. Lovni tehničari nisu predvidjeli ovakvo oprezno ponašanje, kojim lopatar izbjegava moguću opasnost od lovaca i pasa koji love divlje svinje u okolici zaštićenih državnih šuma. Na taj način populacije lopatara zbijene su u zaštićeni prostor gdje lov nije dozvoljen, uzrokujući štete na vegetaciji, te oduzimajući životni prostor ostaloj fauni. U okolici državnih šuma nalaze se lovišta gdje se pretežito love divlje svinje prigonom uz uporabu raznih vrsta pasa (goniča i drugih koji “gone” divljač). Teško je pretpostaviti da su ti psi tako educirani da tjeraju samo divlje svinje, već i srneću i jelensku divljač (posebice mladi psi). U slučaju da se pred takvim psima “zabunom” odstreli jelenska ili srneća divljač, oni će cijeli život goniti Cervidae. Neophodno je regulirati brojno stanje divljači (i u državnim šumama) vodeći računa da se u planskom odstrelu obuhvati reproduktivna kategorija, radi smanjenja brojnog stanja. Pri tome treba svakako voditi računa o dominantnim jedinkama koje su nositelji dobrih genetskih osobina. Gospodarenje šumama treba uskladiti s potrebama faune, favorizirati visoki uzgoj, a kod panjača produžiti turnus, te držati oko 250 stabala/ha da se može razviti prizemna etaža. Učešće pašnjačkih površina je neophodno. Uz sve to treba očekivati jedan razumniji zakon, koji će regulirati probleme prekobrojne divljači jelena lopatara u državnim šumama. Frane Grospić |