DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 90 <-- 90 --> PDF |
L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima aa, izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti Firenze) Iz broja 4, srpanj-kolovoz izdvajamo: Francesco G e n t i l e , Vittorio Me n d i c i n o, Giuliano Manguzzato, Luca Pelle: Alepski bor u kulturama mediteranskog okružja Sve veća potražnja za drvetom u razvijenim industrijskim zemljama dala je posljednjih 10-ak godina poticaj za podizanje kultura brzog rasta, uz uporabu domaćih i stranih vrsta. Tradicionalnim gospodarenjem već postojećih šumskih površina ne mogu se zadovoljiti sve veće potrebe za drvetom, pa su poduzete aktivnosti za podizanje kultura uz primjenu agrotehničkih mjera. Prethodna istraživanja bila su uglavnom ograničena na uporabu brzorastućih egzotičnih vrsta: eukaliptus, duglazija i kalifornijski bor, te su nedostajala iskustva u primjeni mediteranskih borova. Motivacija za ova istraživanja dobiva potporu u prijedlozima EU kroz teme: aktiviranje napuštenih poljoprivrednih površina, udovoljavanje zahtjevima Protokola iz Kyota, proizvodnja iskoristive biomase, zadovoljenje tradicionalnih uporaba (celuloza, ploče, elementi i dr.) te energetskih zahtjeva. Podizanjem šumskih kultura postiže se višestruka korist, koja se očituje u povećanju proizvodnje drvne mase, umanjenju “pritiska” na korištenju postojećih šumskih kompleksa, povećanju vrijednosti prirodnih čimbenika, doprinosu kvalitete okružja i izgledu krajolika. U ovom članku autori su obradili rezultate u podizanju kulture alepskog bora (Pinus halepensis Mill), podignute u prošlom stoljeću (1979–81), na posjedu Mazzone u Kalabriji u sklopu Specijalnog projekta 24, namijenjenog za razvoj juga Italije. Posjed Mazzone površine 67 ha, nalazi se u općini Castroregio (CS) u središnjoj Kalabriji. Na nadmorskoj visini od 350–600 m, obilježena tipičnom mediteranskom klimom sa toplim i sušnim ljetima i oko 600 mm oborina (uglavnom u zimskom razdoblju), ne predstavlja jako povoljno stanište za zahtjevne vrste. Tlo je, doduše, dosta duboko, ali grubo pjeskovito, rijetko ilovasto, sa slabim kapacitetom zadržavanja vlage. U središnjem dijelu posjeda nalazio se ostatak prirodne šume, pretežito alepskog bora, s gustom podstojnom etažom tipičnih mediteranskih vrsta, koje je okruživala napuštena zemlja prije predviđena za poljoprivredne svrhe. U vremenu 1979–81. godine financiranjem iz specijalnog projekta br. 24 obavljeni su radovi na podizanju kulture alepskog bora na cijelom području osim postojeće šume primjenom potrebnih agrotehničkih mjera: duboko oranje (80–100 cm), sadnja u razmacima od 2,5 m, trasiranje prometnica (4090 m ili 61/ha), protupožarne trase koje su zajedno s prometnicama činili protupožarnu mrežu. Ukupno je posađeno 88 tisuća 1-godišnjih sadnica u fitokontejnerima na površini od 55 ha. Kvalitetan sadni materijal i dobra priprema tla dali su vrlo dobre rezultate, s gubitkom manjim od 10 % nakon prve dvije godine. Model gospodarenja predvidio je golu sječu 2006. godine nakon isteka 25-godišnjeg turnusa, ali su prethodno izvršene sve dendrološke izmjere i ocjena kvalitete. Početna gustoća bila je 1600 sadnica/ha, koja je nakon 25 godina pala na 1420 (89 %). Prosječan promjer stabala je u relacijama 16-19 cm, visina 13-14 m, temeljnica 35 ± 2,5m2/ha, prosječni volumen 194 ± 21 m3/ha, a prirast 7,6 ± 0,8m3/ha. Ovi podaci niži su u odnosu na drugi sličan model u Kampanji. Ta razlika od oko 23 % rezultira iz različitih ekoloških uvjeta staništa, kvalitete tla i dužine sušnog perioda. Debla alepskog bora su pravilna, bez deformacija i oboljenja. Krošnja je dobro formirana i pravilna, s ograničenim brojem grana koje nisu predebele. Visinski prirast je vremenski konstantan. Ispod stabala je sloj listinca 5-10 cm, na kojemu se nije razvila podstojna etaža, osim na mjestima gdje su stabla odumrla. U zaključcima članka autori potvrđuju mogućnost uspješnog podizanja kultura alepskog bora na manje produktivnim napuštenim poljoprivrednim površinama, što omogućava solidnu proizvodnju drvne mase, preobrazbu krajolika i kompleksno poboljšanje ekoloških uvjeta kao preduvjet za očuvanje i povećanje biološke raznolikosti okružja. Elena Addario: Nadzor invazivnih šumskih vrsta na jednom zaštićenom području Upad nepoželjnih vrsta u prirodno okružje je odavno poznato na svjetskoj razini. To su procesi koji čine rizik šteta na krajoliku te uzrokuju ekonomske štete i gubitak biološke raznolikosti. Potencijalnih invazivnih vrsta ima kod svih živih bića, a u ovom članku obrađene su dvije šumske vrste koje svojom agresivnošću mogu ugroziti postojeće ekosustave nanoseći višestruku štetu: okolišnu, ekonomsku i naturalističku. U svjetskoj literaturi riječ “invazivne” često se izjednačuje s riječi “štetne”, ali je ispravnije štetu smatrati kao posljedicu upada nepoželjne vrste. Pod invazivnim vrstama podrazumijevaju se egzotične (alohtone) vrste, iako to mogu biti i autohtone vrste potpomognute nepoželjnim antropološkim djelovanjem. U Italiji je problem invazivnih vrsta bio gotovo zanemaren, a aktivna borba svedena samo na sporadične akcije. |