DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 74 <-- 74 --> PDF |
ZAŠTITA PRIRODE Naraste u dužinu oko 15 cm, s rasponom krila 25–28 cm, te ima oko 20 g težine pa je po veličini možemo usporediti s vrapcem. Boja perja glave i leđa tijekom zime je prošarano smeđa. Uočljiva su narančasto smeđa prsa i ramena. Krila pera su tamna s manjom bijelom krilnom prugom. Trbuh i trtica koja je jasno vidljiva kod polijetanja su bijele boje. Slika 1. Mužjaci sjeverne zebe u krošnji običnog oraha na području koprivničke Bilogore. Mužjak u vrijeme razmnožavanja ima svadbeno ruho, odnosno tada mu je boja perja na glavi i leđima crne boje. Kljun je snažan prilagođen prehrani sa sjemenkama. U vrijeme gniježđenja boja kljuna se mijenja i od svijetlo smeđe postaje tamno sivo plava. Rep je dug, tamno sive boje, na kraju plitko rašljast. Gnijezdi na području sjeverne Europe. Vezana je za područja brezovih šuma i vrbovih šibljaka u predjelu tajgi i predplaninskim brezovim šumama. Gnijezda gradi u grmlju i na drveću. Gnijezdi jedan puta tijekom godine od travnja do kolovoza. Gnijezdo je građeno od vlakanaca korijenja, travki, mahovine, dlaka i perja. Nese 4–9 zelenkastih jaja sa smeđim pjegama, veličine oko 20 mm. Na jajima sjedi ženka oko dva tjedna. Mlade ptiće u gnijezdu hrane oba roditelja oko tri tjedna. Hrane se sjemenkama bjelogorice i bobičastim plodovima. U Hrvatskoj je redovita i brojna zimovalica, osobito tijekom hladnijih zima kada je okupljena u velikim jatima karakterističnim za ovu vrstu. Zimi hranu traži na poljoprivrednim površinama, ali i ispod šumskog drveća. Brojnija je u unutrašnjosti Hrvatske. Na zimovanju u Hrvatskoj evidentirana je od mjeseca studenog do ožujka. Sjeverna zeba je strogo zaštićena svojta u Republici Hrvatskoj. Tekst i fotografija: Mr. Krunoslav Arač, dipl. ing. šum. PREMA MODROM KUKU I BOJINCU Iz Starigrada Paklenice prema Marijinom svetištu jedinstvenih kukova Bojinca, ili na drugu, istočnu strana Velikom Rujnu, odnedavno je izgrađena moderna nu, do skupina Vidakovog kuka. I jedna i druga variprometnica u duljinu od 10 km. Njome razmjerno lako janta mogle bi se nazvati: U potrazi za ljepotom. stižemo u divne gorske predjele južnih padina južnog Velebita, ali i trasa ceste predstavlja ljepotu za sebe, jer nam postupno otkriva mnoge velebitske predjele iznimne ljepote. Iz prostranog parkirališta na kraju puta, u predjelu Vaganac, otvaraju nam se daljnje mogućnosti kretanja ovim dijelovima južnog Velebita. Čini se kako je ovdje Velebit široko otvorio svoja vrata, pa nam pogled obuhvaća široka prostranstva, posebice prema sjeveru. Po rubnim dijelovima toga parkirališta razvila se zanimljiva vegetacija primorskog mekinjaka, čiji predstavnici na ovim staništima postižu zavidne veličine i oblike. Osim do svetišta, odavde se za nepuna dva sata stiže dobro obilježenom planinskom stazom u okrilje Slika 1. Dio Modrog kuka u predjelu Vaganac |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Već nakon desetak minuta spuštanja u veću krašku dolinu Vaganca gdje nalazimo ostatke nekadašnjeg života velebitskih gorštaka, prolazimo uz lijepi i tek desetak metara visoki Modri kuk. Ističe se osebujnim okomitim stijenama, kao i osamljenim kamenim stupom u neposrednoj blizini. Dvije velike uspravne stijene kao da su se međusobno približile i između ostavljaju uski prolaz. Kako je skoro sva stijena od podnožja prema vrhu prekrivena busenima Portenšlagove zvončike, nazvao sam ga Modrim kukom. To je u malom preslika sličnih kukova koje nalazimo u širem okružju. Slika 2. Endemični beskrilni skakavac Prolaskom kroz krašku dolinu prolazimo prostranim travnjacima, koji su početkom lipnja puni cvatućih vrsta i puni kukaca, osobito leptira, opnokrilaca i skakavaca. Ovdje mnogo toga cvate, posebice u toplim danima kasnog proljeća. Tu živi i veliki endemični beskrilni skakavac Prionotropis histrix. Za obilazak skupine kukova Bojinca potrebno je odvojiti nešto više vremena, jer ih se može obilaziti s raznih strana. Kao posljedica površinskih procesa korozije i erozije u širem smislu, kukovi se ističu velikom geomorfološkom raznolikošću, pa su zbog toga osobito privlačni svakom posjetitelju. Slika 3. Dio kukova Bojinca Po mnogo čemu su poučan primjer iskazivanja raznolikosti škrapa, dubokih uzdužnih kanala i žljebova, fine površinske plastike stijena, nazočnosti polu spilja i spilja, kamenica, tornjeva i raznih šiljaka oštrih poput noževa. I najviši kukovi na svojoj površini u raspuklinama stijena nose biljke pukotinarke istaknutih boja, modre, žute i bijele. Posebno se ističe žutom bojom cvjetova vrsta runjike (Hieracium). Među kukovima zasebno mjesto, rekao bih središnje, zauzima Jagin kuk, koji je zakrivljen u gornjem dijelu i koji dijelom svojim površinskim znamenjima podsjeća na nekakav ljudski lik. Podnožje kukova je travnato ili pošumljeno slabašnom grabrovom šumom. Skupina kukova Bojinca (1110 m) predstavlja u južnom Velebitu još jedan biser kraških geomorfoloških pojava, koji su sada dostupniji svima zainteresiranim. Osobite kraške pojave u vapnencima južnog Velebita iskazuje i skupina Vidakovog kuka u kojoj je na još vidljiviji način kraška erozija izgradila duge i duboke škrape, te kukove izuzetnih oblika i veličina. Tekst i fotografije: Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof. BUKOV ŠUMARAK U PRPIĆIMA Baško-oštarijsko polje u prirodoslovnom pogledu po mnogo čemu je zanimljivo. Njegov sjeverozapadni dio graniči s malim naseljem Prpići i starom bukovom šumom. U jednom takvom šumarku u kojemu prevladavaju stara bukova stabla, vide se ostaci pastirskih stanova i bunara. Tragovi djelovanja čovjeka zamijećuju se i po okresanim granama bukvi, koje danas na sebi imaju velike i zaobljene ožiljke, pa im daju potpuno neobičan izgled. Procjenjuje se kako najstarije bukve mogu imati do 150 godina. Jedna od tih bukvi osobito privlači našu pozornost, upravo po tim brojnim i neobičnim ožiljcima na svom deblu, koje je debelo i 5–7 metara visoko. Deblo pred stavlja iznimnu tvorevinu i značajnu prirodnu zanimljivost. Na tlu u tom šumarku vrijedi zabilježiti još jednu prirodnu zanimljivost. Riječ je o staništu šest vrsta naših orhideja, osim kojih primjeraka gotovo da i nema drugih vrsta biljaka. Većina njih ima ovdje znatnu populaciju. Tu rastu: širokolisna kruščika (Epipactis helleborine /L./ L.Crantz), sitnolisna kruščika (E. microphylla /Ehrhard/ Swartz), crvena naglavica (Cephalanthera rubra /L./L.C.M. Richard), bijela naglavica (C. damasonium /Miller/ Druce), koraljuša (Corallorhiza trifida Chatelain) i kokoška (Neottia nidus avis /L./ L.C.M. Richard). |