DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 116 <-- 116 --> PDF |
kožu i u živa tkiva odlaže svoje jaje. Iz njega će se izleći ličinka, koja će cijeli ciklus metamorfoze razvijati u tijelu svog domaćina od kojeg će na kraju ostati tek prazna koža. Za bušenje i polaganje jaja velikoj osi najeznici treba prosječno 10 do 15 minuta. Cijeli proces otkrivanja ličinaka u unutrašnjosti drveta i tijeka bušenja te polaganja jaja, mogao sam promatrati i u postavljenom pokusu u kojemu je drvo bilo zamijenjeno velikim i debelim korijenom šećerne repe, u kojega bi stavio nekoliko odraslih ličinaka leptira johinog staklokrilca (Synanthedon spheciformis Gerning). Moja privremena zarobljenica položila bi po jedno jaje u svaku ličinku ovog štetnika johe. Neposredno promatranje osa najeznica u prirodi osobito je teško i vrlo rijetko bude uspješno. Pretražu jući skrovita mjesta starih panjeva, trulih dijelova raz nog drveća, vlati trava, grančica raznih vrsta grmova, moguće nam je otkriti neke od ovih vrsta, tj. tragove njihovog djelovanja u obliku zapredaka njihovih jaja šaca i ovješenih koža napadnutih gusjenica, prazne to kove iz kojih su izletjele ose najeznice, kao i mala re mek-djela njihovog graditeljskog umijeća u obliku mnoštva punih ili već praznih komorica, recimo na vlatima trava, tako minuciozno izgrađenih, savršeno jednakih i vješto razmještenih, da nad ovim stvarala čkim činom ostajemo zapanjeni i zadivljeni. Velikog značaja i nemjerljive koristi koje ove, često gotovo mikroskopske životinje daruju šumi, najčešće nismo ni svjesni. Nismo svjesni niti značajnog povolj nog utjecaja koji one zajedno s ostalim kukcima ostva ruju u općem kruženju tvari i energije u šumskim eko- Slika 3. Brojne komorice u ispražnjenom legl leglleglu uu najeznica sustavima. Tekst i fotografije: Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof. ŠUMARI UMJETNICI LUGARNICA “ČARDAK” KAO SLIKARSKO DJELO Uvod U središnjem dijelu gospodarske jedinice “Turopoljski lug”, gdje hrastovi tiho šapuću svoje tajne, ponosno stoji lugarnica “Čardak” tako već sto i dvadeset godina. Stari “Čardak” udomljavao je lugarske obitelji, a danas služi kao poslovni prostor o kojem skrbi osoblje šumarije Velika Gorica, te ga koristi prema prilikama. Kroz “Čardak” je prošlo mnogi ljudi, a oni vezani poslom svjedočili su o nekim suvremenim građevinskim promjenama. Međutim, lugarnica “Čardak” zadržala je sliku, bit stare hrvatske pučke arhitekture drvenih kuća posavsko-kupskog bazena. Vrlo jasne podatke o gradnji takvih kuća nalazimo u knjizi “Tradicijska arhitektura i narodna nošnja draganićkih sela”, autora F. Z d e l a r a i B. Ć ub r i ć (1990.). Oni ističu da su ranije gotovo svi objekti bili izgrađeni od drveta, zahvaljujući pravu korištenja šuma koje su pripadale Zemljišnim zajednicama. Određeni način građenja ovisio je o prirodnim uvjetima i vještini ljudi, pa su u pokupsko-posavskom bazenu kuće građene na sličan način. Prema ekonomskim mogućnostima, broju članova obitelji i situacijama, kuće su građene s jednom, dvije ili tri prostorije, sa ili bez podruma. Najveće kuće su “čardaci” ili katnice s jednom ili više prostorija, te “čardak” s podrumom. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 117 <-- 117 --> PDF |
“Čardaci” su služili za život združenih obitelji. Bili su primjer funkcionalnog objekta, bogate zadružne zajednice. Oni starije gradnje jednostavnijih su i skladnih linija, s dekoracijom pročelja. Izvedba s bogatom dekoracijom javlja se između dva svjetska rata i traje do prestanka gradnje drvenih kuća. Danas se neki postojeći “čardaci” preuređuju s ciljem prilagođavanja suvremenim uvjetima života. Tako je i lugarnica “Čardak” u Turopoljskom lugu preuređena u objekt suvremenih potreba svoje namjene. Unatoč uređenju, zadržala je karakteristike arhitekturne izgradnje. To je poštivanje narodnoga graditeljstva koje treba podržavati. Sve naprijed navedeno inspiriralo je Mariju (Maju) Glavaš da okom sagleda i rukom umjetnika naslika taj velebni spomenik hrvatske tradicionalne arhitekturne izgradnje drvenih kuća – ognjišta, zajedničkog života brojnih generacija hrvatskih predaka. O autorici Marija Glavaš rođena je u Zagrebu 1975. godine. Nakon završene gimnazije upisala je Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, kojega je okončala 1998. godine. Od 2000. godine radi u Hrvatskim šumama d.o.o., Upravi šuma, podružnici (UŠP) Zagreb. Pripravnički staž obavila je u Odjelu uređivanja, UŠP Zagreb i rasadniku “Lukavec”, šumarije Velika Gorica. Sada radi u Odjelu uređivanja, UŠP Zagreb. Marija Glavaš je za vrijeme školovanja pokazivala sklonosti u slobodnom crtanju različitih motiva. Za vrijeme studija, isticali su se njeni crteži kukaca, dijelova biljaka i sl. Talent za crtanje uvelike je došao do izražaja kada je kao studentica nacrtala gotovo sve crteže za očevu knjigu “Osnove šumarske fitopatologije”. Te su slike pune detalja i vrlo jasne. Crteži u toj knjizi već su tada ukazivali na njenu sposobnosti uočavanja i crtanja detalja, što je i danas karakterizira. Sljedeće razdoblje amaterskog crtanja obilježili su motivi hrvatski drvenih kuća u tehnici olovke, također s jasno uočljivim mnoštvom detalja. Cjelokupni dotadašnji rad motivirao ju je da upiše školu slikanja, te je tako 2002. upisala slikarsku školu “Agora” u Zagrebu. Školu je uspješno završila 2004. godine, predstavivši tri slike u tehnici – ulje na platnu. U grupi polaznika Marija Glavaš ocjenjena je najtalentiranijom polaznicom. To je ujedno bila prva ocjena njenih slikarskih sposobnosti. Nakon završetka “Agore” s priznanjem ranga “majstorice slikanja”, osjećala je potrebu za daljnjim slikarskim usavršavanjem, zato je iste godine nastavila slikati u mom ateljeu. Tijekom rada u ateljeu zapažam njene sposobnosti i svrstavam je među malobrojne slikarske talente u Hrvatskoj. Dapače, nagovaram je da upiše Umjetničku akademiju i da se u cijelosti posveti slikarstvu. Tijekom višegodišnjeg slikarskog rada nastao je priličan broj dijela. Kao voditelj odabrao sam 20–30 slika koje su 2004. prikazane na njezinoj prvoj samostalnoj izložbi u Krasnu, što je ujedno bila i prva izložba slika u tom mjestu. Izložba je postavljena prilikom utemeljenja Krasnarskog parka, u samome parku, nakon čega su slike prenesene u prostorije Nacionalnog parka “Sjeverni Velebit”, gdje su bile izložene od 17. 7. – 20. 8. 2004. godine. Izložbu su posjetili brojni mještani i turisti. Za slike i autoricu prilikom otvaranja izložbe, između ostalog sam zapisao: “Izložena su djela iz četiri tematske cjeline: 1. Cvjetni motivi 2. Prigorski motivi 3. Turopoljski motivi 4. Motivi s interneta Svečanost otvaranja Krasnarskog parka, izložba i promocija narodnih nošnji, poseban su i jedinstven događaj u cijeloj regiji, organizacija je na najvišoj razini, izuzetno posjećena i popraćena, oduševljenjem domaćeg stanovništva i mnogobrojnih sudionika. Studije, u ugljenu, olovci, pasteli i ulja Marije Glavaš logičan su slijed svega viđenog i proživljenog. Suptilni su to motivi cvjetova, jeseni, prigorski motivi, pročelja kapele svete Barbare ili grb Plemenite općine Turopoljske i ostali motivi slikani s lakoćom i velikom perfekcijom. Marija Glavaš duboko je zaronila u svijet slikarstva, s izvanrednom perfekcijom, senzibilitetom i sustavnošću, a ponajprije darovitošću. Svijet slikarstva široko je otvorila, pred njom je najljepši put. O njenoj izložbi u Krasnu šumarsku javnost je obavijestio dr. sc. Vice I v an če v ić (Šumarski list 11–12, 2004.). Između ostalog, naglašava da su izložbu posjetile mnogobrojne skupine i pojedinci koji su za ljetnih mjeseci posjetili Krasno i Velebit, te da su mnogi posjetitelji pokazali interes za kupnju slika, ali one nisu bile na prodaju. Njegovo je mišljenje da se radi o talentiranoj osobi, a uvjeren je i u njenu buduću afirmaciju. Prilikom obilježavanja Dana hrvatskog šumarstva u Karlovcu u lipnju 2005. godine M. Glavaš zajedno s drugim šumarima – umjetnicima, pod motom “Šuma kao atelje”, izlaže svoje dvije slike različitih tematika. Poslije toga duže vremena slika motive Sjevernog Velebita, a 2006. godine ponovno je zaokupljaju drvene kuće turopoljskog kraja. Odlučuje se na do tada najveći projekt i započinje slikanje lugarnice pod naslovom “Čardak”, akrili na platnu, veličine 100 x 70 cm. Slika je rađena više od godinu dana, s prekidima i izvan radnog vremena, kako su nalagale prilike. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2007 str. 118 <-- 118 --> PDF |
O slici Nije slučajan motiv lugarnice “Čardak” izrađene oko 1890. godine u Turopoljskom lugu, u slikarstvu Maje – Marije Glavaš. Tema je odlična i s nostalgijom nas vraća u romantiku pučke arhitekture, stare 120 godina – veličanstvene. Zdanje drvene konstrukcije na bajkovitim proplancima hrvatskih, turopoljskih šuma. Marijin izbor je siguran, točan i opravdan, suzdržan talent je progovorio, jer nastalo je, remek-djelo, jer priroda je Marijino okruženje, tradicija njene obitelji. Marija se svojom slikom potpuno uklopila u ovaj ambijent, a kada se svojim umjetničkim talentom angažirala na slikanju zaboravljene pučke, šumarske arhitekture, znao sam da će ponovno iz zaborava zaživjeti idilični motivi te arhitekture. Marija, kao i do sada, slika sustavno, lagano, oštro, briljantno, bruseći prirodu, nebo, kamen, brdo i vodi to realistično-poetski. Vjerujem da će pronaći puno sličnih motiva i u svojim slikama sačuvati ova neprocje- Primopredaja slike u direkciji njiva arhitekturna djela. Takav program je idealan, on je i neophodan. Potreban je kako bi se sačuvali ovi biseri, pučke šumarske arhitekture, zato od srca i podržavam ovaj veliki slikarski poduhvat. Kada je slika dovršena, napravljene su četiri istovjetne kopije, pa su original i kopije predane Hrvatskim šumama. Svečana primopredaja obavljena je 19. 9. 2007. g. u prostorijama Direkcije Hrvatske šume, d.o.o. Zagreb i u Upravi šuma, podružnici Zagreb. Original je pohranjen u UŠP Zagreb, jedna kopija u Proizvodnom odjelu iste uprave, jedna je pripala Direkciji, a jedna šumariji “Velika Gorica”. Jedna od kopija poklonjena je i Hrvatskom šumarskom društvu. Svečanu primopredaju obilježila je Tatjana Đuri č i ć -K u r i c , dipl. ing. šum., što je objavila na internetu sa željom: “... da službene prostorije našeg poduzeća dobiju dašak topline koju šuma i ljudi na širokom području kojim gospodarimo, nose u sebi”. Svi koji su do sada vidjeli slike “Čardaka”, Mariji odaju veliko priznanje na njenom remek-djelu. Pohva- Lugarnica “Čardak” le pune divljenja stigle su iz šumarije “Velika Gorica”, a s neskrivenim zadovoljstvom što je na slici ponos njihove šumarije – lugarnica “Čardak”. Dakako da su kolege Mariji - Maji uputile čestitke, a kojima se i ja iskreno pridružujem. HČ:;;Č šuma i UŠP Zagreb Zaključak Na kraju se još jednom vraćamo na razloge zašto na sve načine, pa i slikarski, treba zadržati – očuvati po štovanje prema starim kućama pučke arhitekture. To je najbolje sadržano u misli Davora Salopeka koju je na pisao u knjizi “Arhitektura bez arhitekata” (1974.) “Te kuće skrivaju praiskonsko opipavanje materije, odva givanje sile-teže, nadmudrivanje s nepogodama oko line, odmjeravanje prostora u funkciji tjelesnih potre ba, modeliranje u skladu s duhovnim imperativima”. Smatramo da je ovome suvišan bilo koji komentar. S ponosom i zadovoljstvom napisao sam ovih neko liko redaka o izvanrednoj slici moje studentice Maje - Marije Glavaš. Osobno smatram da bi mnogo više tre bala biti angažirana na korištenju svoga slikarskog ta lenta, nego to dopuštaju radne obveze. U svakom sluča ju želim joj uspješnu slikarsku karijeru. Akademski slikar mr. Dino Trtovac Zagreb, Demetrova 16 |