DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 81 <-- 81 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA OSVRT NA ČLANAK “TLOZNANSTVENO PROMIŠLJANJE O INTEGRALNOM GOSPODARENJU HRVATSKIM ŠUMAMA” Autora J. Martinovića i A. Vrankovića objavljenog u Šumarskom listu 7–8, 2007. Autori članka Jakob Martinović i Andrija Vranković u svome su članku naveli brojne neprihvatljive tvrdnje. U prvom podnaslovu, str. 375, u drugom odlomku, navode da “u našem Uređivanju šuma nije bilo propisa, kao ni prakse za utvrđivanje udjela ekoloških čimbenika... “. To nije točno, jer je bilo propisa i to “Pravilnik o načinu izrade programa gospodarenja šumama”, a tim je pravilnikom bila obvezna primjena tipologije šuma i izrada karte šumskih zajednica, tipova tala i ekološko-gospodarskih tipova šuma. Čudno je kako tipolog Martinović niječe tipologiju šuma, a gotovo cijeli radni vijek proveo je u Odjelu za tipologiju šuma Šumarskog instituta, Jastrebarsko. U trećem odlomku prvog podnaslova autori navode: “Hrvatsko se šumarstvo u posljednjih 50 godina nalazi u krizi gospodarenja” i da postoji raskorak između znanosti i prakse (podnaslov 3, str. 376) za što su “zaslužne brojne slabosti znanstvenih ustanova i znanstvenih djelatnika”. Iz ovih i drugih navoda u članku proizlazi da Šumarski fakultet (pa time i A. Vranković) nije uspio obrazovati dobre šumarske stručnjake i znanstvenike. Baš naprotiv. Na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima često je isticano (akademik S. Matić) da smo mi šumari tako dobro gospodarili šumama, da one, osim za proizvodnju drva, imaju uvjete za osnivanje Nacionalnih parkova i drugih oblika posebne namjene. U Šumarskom listu br. 5-6, 2006. godine, glavni urednik lista prof. dr. sc. B. Pr p ić u “Riječi glavnog urednika” između ostalog piše: “... lako je zaključiti kako smo mi kao struka uspjeli uzgojiti šumu koja predstavlja čvrsto uporište u smislu opće zaštite prirode, što je zapravo planetarni cilj kojemu teži čitav suvremeni svijet”. U drugom podnaslovu (zadnji odlomak, str. 375) autori članka navode da su uspjeli provesti prvu prirodoznanstvenu inventarizaciju šumskih ekosustava i prikazati na karti u mjerilu 1 : 500 000. To nije istina. Karta nije prihvaćena, nije recenzirana i nije objavljena, pa za javnost ne postoji i ne može se citirati. Takav način komuniciranja Martinovića i Vrankovića sa šumarskom javnošću mogao bi spadati u “brojne slabosti ... znanstvenih djelatnika” prema njihovom navodu na str. 376, 2 stupac, 35. red. Prava istina o Karti šumskih ekosustava je to da je izrađena rukopisna karta (do sada nije objavljena), a autori karte su Juraj Medvedović i Jasnica Medak. Mi autori rukopisne karte šumskih ekosustava utvrdili smo sadašnje aktualne površine šuma pomoću satelitskih slikovnih karata, zatim smo unutar šumskih površina ucrtali šumske zajednice na temelju karata iz projekta “Vegetacijska karta Hrvatske”, zajednice smo razvrstali u bioklimate (u smislu Bertovića), a pomoću pedoloških skica Martinovića i Vrankovića, ucrtali smo tipove tala i tako dobili Kartu šumskih ekosustava. Na izradi rukopisne Karte radili smo samo mi, tj. Medvedović i Medak i nitko drugi. Stoga su netočni navodi o tome da su “uspjeli Martinović i Vranković”, jer oni nisu na Karti izradili ni 1 mm2, odnosno oni nisu utvrdili ni ucrtali ni jedan šumski ekosustav u Hrvatskoj. Osim što nisu radili na karti, oni razmatraju fitocenološku nomenklaturu (1. odlomak, str. 376), pa neke šumske zajednice proglašavaju “iz uvoza”, jer autor važećega naziva zajednice nije iz Hrvatske. Uvažavajući samo nazivlje velikana fitocenologije, Ive H o r v a t a , odbacuju ne samo rad fitocenologa nakon Horvata, već negiraju razvoj fitocenologije uopće. Time ističu svoju veliku konzervativnost u znanstvenom smislu, ali i lo- gičnu neupućenost u konkretnu problematiku kojom se uostalom nikada nisu niti bavili kao specijalisti za šumarsku fitocenologiju. “Državna je uprava bila neznalačka” pišu Martinović i Vranković, a sada, u novije vrijeme, ne valjaju im ne samo šumarski znanstvenici već i istaknuti hrvatski dužnosnici i intelektualci (mr. sc. Božo Kovačević, prof. dr. sc. Ivica Kostović, nekadašnji ministri u Vladi Republike Hrvatske, zatim V. Šeks – predsjednik Hrvatskog sabora te današnji Ministar znanosti, obrazovanja i športa prof. dr. sc. D. Primorac, kao i drugi istaknuti intelektualci), što navode u 1. stupcu na strani 377. Nikako se ne slažem s navodima u članku Martinovića i Vrankovića, baš naprotiv. Budući da Martinović i Vranković šumarskoj javnosti predstavljaju samo nekadašnje davno umrle znanstvenike kao velikane (M. G r a č a n in i I. H o r v a t ), a pri tome u potpunosti negiraju suvremenike, zaključujem da su takve tvrdnje neprihvatljive i da se na njih više ne treba osvrtati. Dr. sc. Juraj Medvedović, Stubička 588, Donja Bistra |