DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 74 <-- 74 --> PDF |
smjestio na sučeljavanju kontinentalnih i jadranskih utjecaja, podneblje mu je promjenjivo, s čestim snažnim zračnim strujanjima i velikim količinama padavina na njegovoj sjevernoj padini. Odatle i potječe onaj dio u nazivu “burni”. Čini se kako u šumi nema gospodarske aktivnosti, pa šumske sastojine mjestimično poprimaju prašumski izgled. Za razliku od mnogih drugih šumskih prostora u Hrvatskoj, tlo je u najvišim predjelima planine prekriveno gotovo u cijelosti šumskom paprati, skoro u čistim populacijama. Bukove sastojine izložene su, posebno u najvišim predjelima, snažnim utjecajima vjetra, pa šuma mjestimično ima oblik klekovine, a stabla su stara ali niskih savijenih debala s mnogo kvrga i drugih izraštaja. Velik je napad lignikolnih vrsta gljiva, kao što je bukova guba (Fomes fomentarius Kickx.) koja je najčešća i koja predstavlja najvećeg razarača drvne mase Uz nju su i gljive roda Inonotus, Polyporus squamosus Fries i druge, često u velikim količinama. Na bukovima deblima nije rijedak zaštićeni lišaj lobarija (Lobaria pulmonaria L.) te lišaj Peltaria canina L. s još nekoliko drugih vrsta. Put na Bitoraj može započeti u Brestovoj Dragi u blizini naselja Sunger. Kolima se šumskom cestom vozimo oko 7–8 km do planinarske oznake s desne strane ceste. Tu se staza jednom prosjekom uzdiže do Jožine plane, malog travnatog zaravanka. Na njemu je mali potok – ponornica, s pitkom vodom, gdje se zadržavaju mnoge životinje radi pojila. Od Jožine plane podižemo se na Slika 2. Klanac nČ oko 2–3 km dugi greben Peršovu kosu i njime stižemo do najvišeg vrha koji je samo sa sjeverne strane otvorenog pogleda prema Mrkoplju i Sungeru, a šumom je zatvoren prema jugu i prema moru. Tek na jednom vidikovcu prije vrha, pogled donekle otkriva dio mora s otocima Krkom i Cresom. Samo na tom mjestu stijene su ogoljele i pokrivene zanimljivom vegetacijom biljaka stijenjača. Jedino ovdje na Bitoraju cvate kranjski ljiljan. S vrha je vidljiv velik dio Gorskog kotara, od Risnjaka i Bjelolasice do Bijelih stijena. I vrh Bitoraja je stjenovit s malom skupinom biljaka stijena koje predvodi stjenoviti klinčić (Dianthus petraeus W.K.). Slika 3. Vrhovi Z°S;i3!I;Č Već s vrha Bitoraja zamijećuje se niz kao snijeg bijelih kamenih vertikala koje okružuje šumsko zelenilo. To su Bitorajske bijele stijene, oko 500 m udaljene sjeveroistočno od vrha i za oko 100–150 m smještene niže od bitorajskog vršnog grebena. Nedavno označena strma staza kojom se prolazi prema Sungeru, prolazi preko Bitorajskih bijelih stijena. Ulaskom u ovo “carstvo propasti i nedohoda”, kako za Bijele stijene davno reče starina D. Hirc, ulazimo u labirint ogoljelih bijelih vertikala visokih na nekim mjestima i preko stotinu metara. One okružuju duboke i nedogledne vrtače, s bujnom vegetacijom planinskih vrtića. Oskudnu floru stijena čini tek modra glavulja (Globularia bellidifolia Ten.), alpski likovac (Daphne alpina L.) te kleka (Juniperus sibirica Lodd.). Kruništa bijelih stijena kao da su filigranski izrezbarena. Mnogobrojni neobični oblici kraške erozije kao što su duge škrape sa kao nož oštrim bridovima, veliki čunjevi i draperije, čine ures ovih visokih litica između kojih se nalaze uski prolazi, hodnici, vrata i sl. Na glatkim površinama kamena živi endemični puž vidovicija te mali puževi zaklopnice. Ako se popnemo na najviše dijelove stijena, moguće je bolje sagledati grandioznost ovih bijelih kulisa i veličinu vrtača unutar njih. Bitorajske bijele stijene su mala oaza velebnog krša, koji se u ovom dijelu Hrvatske predstavlja kao najljepši primjer kraške erozije sa zamamnim i jedinstvenim vapnenačkim oblicima. Tekst i fotografije: Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof. |