DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 74     <-- 74 -->        PDF

smjestio na sučeljavanju kontinentalnih i jadranskih
utjecaja, podneblje mu je promjenjivo, s čestim snažnim
zračnim strujanjima i velikim količinama padavina
na njegovoj sjevernoj padini. Odatle i potječe onaj dio u
nazivu “burni”.


Čini se kako u šumi nema gospodarske aktivnosti,
pa šumske sastojine mjestimično poprimaju prašumski
izgled. Za razliku od mnogih drugih šumskih prostora
u Hrvatskoj, tlo je u najvišim predjelima planine prekriveno
gotovo u cijelosti šumskom paprati, skoro u
čistim populacijama.


Bukove sastojine izložene su, posebno u najvišim
predjelima, snažnim utjecajima vjetra, pa šuma mjestimično
ima oblik klekovine, a stabla su stara ali niskih
savijenih debala s mnogo kvrga i drugih izraštaja. Velik
je napad lignikolnih vrsta gljiva, kao što je bukova
guba (Fomes fomentarius Kickx.) koja je najčešća i
koja predstavlja najvećeg razarača drvne mase Uz nju
su i gljive roda Inonotus, Polyporus squamosus Fries i
druge, često u velikim količinama.


Na bukovima deblima nije rijedak zaštićeni lišaj
lobarija (Lobaria pulmonaria L.) te lišaj Peltaria canina
L. s još nekoliko drugih vrsta.


Put na Bitoraj može započeti u Brestovoj Dragi u blizini
naselja Sunger. Kolima se šumskom cestom vozimo
oko 7–8 km do planinarske oznake s desne strane ceste.
Tu se staza jednom prosjekom uzdiže do Jožine plane,
malog travnatog zaravanka. Na njemu je mali potok –
ponornica, s pitkom vodom, gdje se zadržavaju mnoge
životinje radi pojila. Od Jožine plane podižemo se na


Slika 2. Klanac nČ


oko 2–3 km dugi greben Peršovu kosu i njime stižemo
do najvišeg vrha koji je samo sa sjeverne strane otvorenog
pogleda prema Mrkoplju i Sungeru, a šumom je zatvoren
prema jugu i prema moru. Tek na jednom vidikovcu
prije vrha, pogled donekle otkriva dio mora s otocima
Krkom i Cresom. Samo na tom mjestu stijene su
ogoljele i pokrivene zanimljivom vegetacijom biljaka
stijenjača. Jedino ovdje na Bitoraju cvate kranjski ljiljan.


S vrha je vidljiv velik dio Gorskog kotara, od Risnjaka
i Bjelolasice do Bijelih stijena. I vrh Bitoraja je
stjenovit s malom skupinom biljaka stijena koje predvodi
stjenoviti klinčić (Dianthus petraeus W.K.).


Slika 3. Vrhovi Z°S;i3!I;Č


Već s vrha Bitoraja zamijećuje se niz kao snijeg bijelih
kamenih vertikala koje okružuje šumsko zelenilo.
To su Bitorajske bijele stijene, oko 500 m udaljene sjeveroistočno
od vrha i za oko 100–150 m smještene
niže od bitorajskog vršnog grebena. Nedavno označena
strma staza kojom se prolazi prema Sungeru, prolazi
preko Bitorajskih bijelih stijena. Ulaskom u ovo
“carstvo propasti i nedohoda”, kako za Bijele stijene
davno reče starina D. Hirc, ulazimo u labirint ogoljelih
bijelih vertikala visokih na nekim mjestima i preko
stotinu metara. One okružuju duboke i nedogledne vrtače,
s bujnom vegetacijom planinskih vrtića. Oskudnu
floru stijena čini tek modra glavulja (Globularia bellidifolia
Ten.), alpski likovac (Daphne alpina L.) te kleka
(Juniperus sibirica Lodd.).


Kruništa bijelih stijena kao da su filigranski izrezbarena.
Mnogobrojni neobični oblici kraške erozije
kao što su duge škrape sa kao nož oštrim bridovima,
veliki čunjevi i draperije, čine ures ovih visokih litica
između kojih se nalaze uski prolazi, hodnici, vrata i sl.
Na glatkim površinama kamena živi endemični puž vidovicija
te mali puževi zaklopnice.


Ako se popnemo na najviše dijelove stijena, moguće
je bolje sagledati grandioznost ovih bijelih kulisa i
veličinu vrtača unutar njih. Bitorajske bijele stijene su
mala oaza velebnog krša, koji se u ovom dijelu Hrvatske
predstavlja kao najljepši primjer kraške erozije sa
zamamnim i jedinstvenim vapnenačkim oblicima.


Tekst i fotografije:


Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof.