DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 73 <-- 73 --> PDF |
ZAŠTITA PRIRODE VELIKI SVRAČAK (Lanius excubitor L.) Naraste u dužinu oko 25 cm, s rasponom krila 30–36 cm, te ima 40– 0 g težine, pa ga po veličini možemo usporediti s drozdom. Lako je uočljiv, jer često promatra okolinu u očekivanju plijena s vrha stabla, grma ili na žici. Boja perja glave, čela i leđa je siva. Očna pruga, krila i rep su crne boje. Krila imaju na sebi jednu ili dvije bijele pruge. Trbuh je kod mužjaka bjelkast, a ženke i neodrasli primjerci na trbuhu imaju slabo izražene sivkaste pruge. Rep je dug. Kljun je snažan i kukastog je oblika. Gnijezda gradi u grmlju i na nižem drveću. Gnijezdi jedanput tijekom godine od travnja do lipnja. Gnijezdo je veliko i plitko građeno od grančica, vlakanaca korijenja i obloženo je perjem i dlakom. Nese 3–8 bjelkasto zelenih jaja, sa sivim i smeđim pjeSlika 1. Odrasla ptica na žici od električne struje, koju koristi gama veličine oko 27 mm. Na jajima sjedi ženka oko kao promatračnicu dva tjedna. Mlade ptiće u gnijezdu hrane oba roditelja oko tri tjedna. Hrane se većim insektima, te manjim ne i srednje Europe. Vezana je za otvorena područja, s glodavcima i gmazovima. Plijen lovi s promatračnice rijetkom grmolikom drvenastom vegetacijom i pojedi( vrha stabla ili grma, žice) ili se na njega obrušava iz načnim stablima. treperenja u zraku. Let velikog svračka je jako valovit. Veliki svračak je strogo zaštićena svojta u Republi U Hrvatskoj je zimovalica koja dolazi u kasnu jesen ci Hrvatskoj. (na području koprivničke Podravine promatrao sam nekoliko jedinki početkom listopada ove godine), a odTekst i fotografija: lazi s početkom proljeća. Gnijezdi na području sjever-mr. Krunoslav Arač, dipl. ing. šum. BITORAJ I BITORAJSKE BIJELE STIJENE Jugoistočno od Fužina smjestio se najviši vrh u skupini Viševice (1428 m), koji je udaljen od mora tek 20–25 km. To je Burni Bitoraj (1386 m) protegnut dinarskim smjerom u duljinu od oko 8 km. Cijeli je pod šumom, mahom starim bukvicima i rijetkim sastojinama crnogorice. Šuma se razvija najčešće na kamenim blokovima u veoma nemirnom reljefu s mnogo ponikava, dubokih jama i sniježnica te osamljenih vapnenačkih stijena. Uz bukvu čest je javor (Acer platanoides L.), planinska oskoruša (Sorbus aucuparia L.) te rijetko, jasen. Zbog velike krševitosti i razlomljenosti terena, kretanje ovim prostorima nije lako. Budući da se Bitoraj Slika 1. Vrh Bitoraja |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 74 <-- 74 --> PDF |
smjestio na sučeljavanju kontinentalnih i jadranskih utjecaja, podneblje mu je promjenjivo, s čestim snažnim zračnim strujanjima i velikim količinama padavina na njegovoj sjevernoj padini. Odatle i potječe onaj dio u nazivu “burni”. Čini se kako u šumi nema gospodarske aktivnosti, pa šumske sastojine mjestimično poprimaju prašumski izgled. Za razliku od mnogih drugih šumskih prostora u Hrvatskoj, tlo je u najvišim predjelima planine prekriveno gotovo u cijelosti šumskom paprati, skoro u čistim populacijama. Bukove sastojine izložene su, posebno u najvišim predjelima, snažnim utjecajima vjetra, pa šuma mjestimično ima oblik klekovine, a stabla su stara ali niskih savijenih debala s mnogo kvrga i drugih izraštaja. Velik je napad lignikolnih vrsta gljiva, kao što je bukova guba (Fomes fomentarius Kickx.) koja je najčešća i koja predstavlja najvećeg razarača drvne mase Uz nju su i gljive roda Inonotus, Polyporus squamosus Fries i druge, često u velikim količinama. Na bukovima deblima nije rijedak zaštićeni lišaj lobarija (Lobaria pulmonaria L.) te lišaj Peltaria canina L. s još nekoliko drugih vrsta. Put na Bitoraj može započeti u Brestovoj Dragi u blizini naselja Sunger. Kolima se šumskom cestom vozimo oko 7–8 km do planinarske oznake s desne strane ceste. Tu se staza jednom prosjekom uzdiže do Jožine plane, malog travnatog zaravanka. Na njemu je mali potok – ponornica, s pitkom vodom, gdje se zadržavaju mnoge životinje radi pojila. Od Jožine plane podižemo se na Slika 2. Klanac nČ oko 2–3 km dugi greben Peršovu kosu i njime stižemo do najvišeg vrha koji je samo sa sjeverne strane otvorenog pogleda prema Mrkoplju i Sungeru, a šumom je zatvoren prema jugu i prema moru. Tek na jednom vidikovcu prije vrha, pogled donekle otkriva dio mora s otocima Krkom i Cresom. Samo na tom mjestu stijene su ogoljele i pokrivene zanimljivom vegetacijom biljaka stijenjača. Jedino ovdje na Bitoraju cvate kranjski ljiljan. S vrha je vidljiv velik dio Gorskog kotara, od Risnjaka i Bjelolasice do Bijelih stijena. I vrh Bitoraja je stjenovit s malom skupinom biljaka stijena koje predvodi stjenoviti klinčić (Dianthus petraeus W.K.). Slika 3. Vrhovi Z°S;i3!I;Č Već s vrha Bitoraja zamijećuje se niz kao snijeg bijelih kamenih vertikala koje okružuje šumsko zelenilo. To su Bitorajske bijele stijene, oko 500 m udaljene sjeveroistočno od vrha i za oko 100–150 m smještene niže od bitorajskog vršnog grebena. Nedavno označena strma staza kojom se prolazi prema Sungeru, prolazi preko Bitorajskih bijelih stijena. Ulaskom u ovo “carstvo propasti i nedohoda”, kako za Bijele stijene davno reče starina D. Hirc, ulazimo u labirint ogoljelih bijelih vertikala visokih na nekim mjestima i preko stotinu metara. One okružuju duboke i nedogledne vrtače, s bujnom vegetacijom planinskih vrtića. Oskudnu floru stijena čini tek modra glavulja (Globularia bellidifolia Ten.), alpski likovac (Daphne alpina L.) te kleka (Juniperus sibirica Lodd.). Kruništa bijelih stijena kao da su filigranski izrezbarena. Mnogobrojni neobični oblici kraške erozije kao što su duge škrape sa kao nož oštrim bridovima, veliki čunjevi i draperije, čine ures ovih visokih litica između kojih se nalaze uski prolazi, hodnici, vrata i sl. Na glatkim površinama kamena živi endemični puž vidovicija te mali puževi zaklopnice. Ako se popnemo na najviše dijelove stijena, moguće je bolje sagledati grandioznost ovih bijelih kulisa i veličinu vrtača unutar njih. Bitorajske bijele stijene su mala oaza velebnog krša, koji se u ovom dijelu Hrvatske predstavlja kao najljepši primjer kraške erozije sa zamamnim i jedinstvenim vapnenačkim oblicima. Tekst i fotografije: Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof. |