DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 23 <-- 23 --> PDF |
J. Vukelić, D. Baričević: NOMENKLATURNO-SINTAKSONOMSKO ODREĐENJE PANONSKIH BUKOVO-... Šumarski list br. 9–10, CXXXI (2007), 407-429 to govori o potrebi opširne analize bukovih i bukovo-jelovih šuma sjeverozapadnoga dijela jugoistočne Europe, za što je važan sastavni dio i ovaj rad. Osobitosti bukovo-jelovih šuma na istraživanom području. Bukovo-jelova šuma u panonskom dijelu Hrvatske zonalna je zajednica, uglavnom na visinama od 600 m naviše. To potvrđuje areal u vršnoj zoni Medvednice i Papuka. Osim u vršnom dijelu jela se na sjevernoj strani gorja spušta i niže u donje padine i jarke gdje joj odgovaraju hidrološki, mikroklimatski i svjetlosni uvjeti i često joj pogoduju više nego bukvi. Područje jelovih šuma u Hrvatskoj ima srednju godišnju temperaturu zraka od 5 do 8 °C, srednji ljetni minimum iznosi 15,5 do 18 °C, optimum za postizanje kompenzacijske točke iznosi između 14 i 20 °C. Jeli je potrebno jako mnogo vlage. U njezinu hrvatskom dijelu areala padne 1200 do 2000 m, a u jednom dijelu Dinarida i Slika 4. Bukovo-jelove sastojine u Jovanovici na Papuku Figure 4 Beech-fir stands on Papuk do 4000. Jela je s obzirom na fotosintezu mnogo učinkovitija vrsta u nepovoljnim svjetlosnim uvjetima od bukve (Prpić i Seletković 2001). Sve navedeno znači da je jela konkurentna barem koliko i bukva u većem dijelu istraživanoga područja, a u zaoštrenijim uvjetima u navedenom smislu i konkurentnija. Povoljni su uvjeti za razvoj bukovo-jelovih šuma dakle na visinama iznad 600–800 m na južnim stranama, na sjevernima se spušta do 400, a u jarcima, donjim vlažnim i sjenovitim padinama i niže. Takvi su uvjeti na sjevernim padinama u sva tri gorja, a za pridolazak u vršnim je zonama posebno važno da to nisu strmi, uski, kupasti vrhovi i hrptovi, već širi, razvučeni, blaži vrhovi kakva je Medvednica i u kojoj su najljepše šume istraživanoga područja. Nasuprot tomu zanimljivo je da na zapadnom Papuku, i to u siračkom dijelu Javornika (sliv potoka Krnjajac), jelove sastojine rastu na hrpto vima i padinama u kontaktnoj zoni s acidofilnim šumama hrasta kitnjaka na visini od 550 do 700 m, a nema ih na najvišim vrhovima Metli i Javorničkom vrhu. To su vrlo izloženi i suhi vrhovi pa je to vjerojatno razlog da tamo jela nije konkurentna, a često se, kao i na Maclju, iznad nje javlja na tim suhim grebenima i vrhovima hrast kitnjak. O tome Šafar (1964) za Macelj piše: “Staništa bukve i jele nalaze se u uvalama i njihovim padinama te su hladnija i vlažnija, svježija. Jasno je da higrofilnijoj i termofobnijoj jeli više odgovaraju svježija staništa te se na njima može bolje održavati nego na sušim staništima koje indicira prisustvo hrasta kitnjaka.” No tu obvezatno moramo uzeti u obzir i antropogeni utjecaj jer se upravo na Papuku pokazalo da se gospodarskim utjecajem proširuje areal jele. Načinom prijašnjega gospodarenja stvarala se startna prednost jeli, podižu se mladi vitalni jelici s premalo bukve. To je i sada aktualno na onom dijelu na kojem se još ne gospodari preborno. Bukovo-jelove sastojine uglavnom nisu edafski uvjetovane. Pedološka istraživanja utvrdila su na različitim visinama iste tipove tala sličnih svojstava, a jela je samo u klimatskim odnosima kakvi joj odgovaraju. Edafsko-geomorfološki su na Maclju uvjetovane neke po |