DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2007 str. 15 <-- 15 --> PDF |
J. Vukelić, D. Baričević: NOMENKLATURNO-SINTAKSONOMSKO ODREĐENJE PANONSKIH BUKOVO-... Šumarski list br. 9–10, CXXXI (2007), 407-429 raščlambi asocijacije i razlici u staništu. U fitogeografskom smislu areal bukovo-jelove šume nije uvijek homogen pa se mogu lučiti regionalne razlikovne vrste, primjerice za zapadni dio areala Lamium orvala, za istok Asperula taurina i slično. Nomenklaturno određenje. Smatramo da je panonske bukovo-jelove šume najuputnije imenovati po brdskoj vlasulji (Festuca drymeia) i jeli (Abies alba). Festuca drymeia jasno obilježava cijeli areal zajednice i vrsta je s najvećom pokrovnošću, daje poseban fizionomski karakterkar prizemnomu sloju i većinom je vezana uz ekološke uvjete, a manje uz antropogeni utjecaj i otvaranje sklopa kao što je Rubus hirtus. Od drveća bukva nije mogla biti uzeta u obzir jer je ime Festuco drymeiae-Fagetum višestruko korišteno u opisu drugačijih bukovih šuma (Cimperšek 1989, Baričević 2002, Cerovečki 2002, Barudanović 2003. i drugi) od Slovačke do Vranice u Bosni. Ime Fagetum također je u imenima dvadesetak asocijacija u okviru sveze Aremonio-Fagion, pri čemu su kombinirana imena sa svim ilirskim vrstama značajnim za našu zajednicu. Drugi edifikator i dijagnostički najvažnija vrsta jest jela, pa ime Festuco drymeiae-Abietetum, osim što je znanstveno utemeljeno (dijagnostička važnost), čini se prihvatljivim i iz praktičnih razloga. Time je naglašena specifičnost sastojina kojima se u Hrvatskoj daje sve veće značenje s prirodoznanstvenoga i gospodarskoga aspekta. Jela se vrlo dobro pomlađuje pojedinačno i u grupama, širi svoj areal, a preborni način gospodarenja osigurava joj dalji razvoj (Š a f a r 1948, Matić i dr. 2001, Prpić 2001). Njime se preferiraju međusobni odnosi i svojstva glavnih vrsta drveća, odnosno bukve i jele (Prpić i Seletković 2001). Imenovanje zajednice po jeli (Abietetum) ne mora asocirati na prevlast jele i florni sastav s pripadnošću razredu Vaccinio-Piceetea Br.-Bl. 1939 emend. Zupančič (1976) 2000 i njegovim nižim jedinicama. U podsvezi Ostryo-Fagenion Borhidi 1963 i svezi Aremonio- Fagion već ima asocijacija imenovana po jeli – Ostryo-Abietetum (Fukarek 1963) Trinajstić 1983. Pojednostavljeno, u svezi Erythronio-Carpinion Marinček in Mucina et al. 1993 ima i Carpinetum, Quercetum roboris i Quercetum petraeae, u svezi Quercion roboris-paetraeae Br.-Bl. 1932 asocijacije su Quercetum, Betuletum, Fagetum i slično. U fitocenološkoj sistematici uobičajeno je da se na relativno većem prostoru, uglavnom vertikalnim slijedom, imenuju više asocijacija po glavnoj edifikatorskoj vrsti drveća i najčešćoj, ali dijagnostički i indikatorski značajnoj vrsti prizemnoga rašća, primjerice Luzulo- Quercetum, Luzulo-Fagetum, Luzulo-Abietetum odnosno Piceetum i slično. To je logično i u ovom slučaju za vrstu Festuca drymeia koja daje temeljni florni pečat sastojinama panonskoga gorja u Hrvatskoj od Festuco drymeiae-Carpinetum Vukelić 1991 preko Festuco dry meiae-Quercetum Janković 1968 emend. Hruška 1974, Festuco drymeiae-Fagetum s.l. do Festuco drymeiae- Abietetum. Zanimljivo je da su mnogi istraživači prihvaćali ime Abieti-Fagetum pannonicum s Raušem kao autorom zajednice i 1969. godinom. Rauš prvi put koristi to ime u kratkom opisu zajednice (bez snimaka i tablica) i na vegetacijskoj karti u studiji “Regionalni prostorni plan regije grada Zagreba” (C a r i dr. 1969) koja nije tiskana. Veći dio karte i kratki opis asocijacije tiskan je deset godina poslije (B öhm i dr. 1979). Sinsistematska pripadnost. Sinsistematska pripadnost utvrđene asocijacije nije jednostavna. Broj i pokrovnost vrsta sveze Aremonio-Fagion smanjuje se od zapada prema istoku. Slavonsko je gorje “otočno” – okruženo u cijelosti većim nizinskim pojasom i nedostaje mu veza s predalpskim i preddinarskim prostorom kakvu imaju Medvednica i Macelj, pa je uz tip matičnoga supstrata i tla jasno zašto je udio ilirskih i jugoistočnoeuropskih vrsta relativno promjenjiv. Uz to se mora imati na umu da se jela spušta i do 300 m pa je u pojasu miješanja s vrstama iz sveze Carpinion i ostalim vrstama nižih područja. Zbog toga i kompozicija vrsta za određivanje točne sistematske pripadnosti nije kompaktna. Prema Ma r i n č e k u i dr. (1993) u istraživanoj se asocijaciji susreću svojstvene i razlikovne vrste podsveze Epimedio-Fagenion Marinček et al. 1993 (Knautia drymeia subsp. drymeia, Helleborus odorus, Ruscus hypoglossum) i podsveze Lamio orvalae-Fagenion Borhidi ex Marinček et al. 1993 (Cardamine waldsteinii, Lamium orvala). Uzme li se u razmatranje pridolazak ostalih ilirskih vrsta, ponajprije Aremonia agrimonoides i Cardamine enneaphyllos, i edifiktorsku uloga jele, sistematika naše asocijacije slaže se s opisom Marinčeka i dr. (1993) po kojem podsveza Lamio orvalae-Fagenion ujedinjuje asocijacije mezofilnih bukovih šuma u gorju od 600 do 1200 m ilirskoga prostora. Bukva ovdje doživljava optimum, uz čestu suprevlast jele. No, ovdje moramo istaknuti da se pokazalo kako sistematika unutar sveze Aremonio-Fagion nije završena i kako ne pokriva adekvatno cijeli ilirski prostor, poglavito njegov sjeverni dio. Smatramo da bi u nju trebalo uvrstiti novu podsvezu Festuco drymeiae-Fagenion. Opisujući šumsku vegetaciju toga prostora, fitocenolozi često u nedostatku “pravih” ilirskih vrsta dinarske rasprostranjenosti prihvaćaju relativno “općenite” ilirske vrste koje se nalaze na graničnim i prijelaznim područjima sveze Aremonio-Fagion, primjerice Cyclamen purpurascens, Knautia drymeia, Primula vulgaris, Helleborus odorus, ili još manje ilirske poput Festuca drymeia. Na tom su području već više ili manje izraženi panonsko-pontski utjecaji i tu bi vrste sa spornom pripadnošću ilirskomu flornomu geoelementu našle odgovarajuće mjesto. To je u prvom redu Festuca drymeia, zatim Polystichum setiferum, a u raspravi s akademikom dr. Mitjom Zupančičem iz Ljubljane i prof. dr. Vladimi |