DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 77 <-- 77 --> PDF |
njih desetljeća poremetile su dinamičku ravnotežu, koja se zasnivala na odnosu među populacijama i različitim uporabama zemljišta. Zbog tih promjena samo detaljne ekološke analize mogu dati korisne informacije za održivo gospodarenje svim komponentama, koje obilježavaju okružje. Nova rubrika treba čitateljima, serijom članaka omogućiti upoznavanje s ovom delikatnom i važnom problematikom. Rubriku uređuje suradnik časopisa Paolo Casanova. Paolo Casanova, Anna Memoli: Predatori i njihov plijen Odnos predatora i njihovog plijena je jedan od osnovnih procesa biologije zbog različitih važnih motiva. Jedan od glavnih je premiještanje energetskog toka s prve prehrambene razine. Akumulirana energija u obliku biljne hrane premješta se na drugu prehrambenu razinu (biljojedi, koji su također predatori u odnosu na biljne vrste). Dio biljojeda postaje plijen predatora, koji su treća razina prehrambenog lanca. Ovaj proces predstavlja temeljni mehanizam genetske evolucije i regulator je pozitivnog i negativnog prirasta svih biljnih i životinjskih populacija. Odnos predatora i plijena proučavali su mnogi znanstvenici. Dvoje matematičara, Alfred Lotka i Vito Volterra, neovisno jedan od drugog (1925. i 1926. g.) izrazili su ovaj odnos u dvije jednadžbe, koje i danas predstavljaju osnovno polazište za objašnjenje odnosa između populacije predatora i populacije plijena. Osnova istraživanja su dvije krivulje prirasta: prva, kada jedna populacija raste bez ograničenja tj. maksimum nataliteta i minimum mortaliteta i druga u kojoj natalitet ne ovisi o broju predatora, već o reproduktivnom kapacitetu vrste, ali mortalitet ovisi o broju predatora. Ovome treba dodati, da brzina reakcija ovisi o koncentraciji individua predatora i plijena i proporcionalna je frekvenciji “susreta” jedinka u jedinici vremena, analogno kemijskim reakcijama i “susretu molekula”. Ako se promatraju dvije populacije, jedna predatora, druga plijena u optimalnom uvjetima, na koje (teoretski) ne djeluju drugi čimbenici okružja već samo međusobna interakcija, situacija je sljedeća: – stopa nataliteta predatora ovisi, bez sumnje, o raspoloživoj hrani tj. brojnom stanju plijena. Stopa mortaliteta ne ovisi o gustoći plijena već o biološkim karakteristikama predatora. – stopa nataliteta kod plijena ne ovisi o brojnom stanju predatora, već o njenoj reproduktivnoj sposobnosti, dok je naprotiv mortalitet u proporcionalnoj vezi s brojem predatora. Jasno je da se u prirodi ne susreću “čisti” odnosi predatora i plijena, jer se pojavljuju “intervencije” dru gih predatora i drugog plijena, kao i ostali utjecaji žive prirode. Važan element za praktične posljedice posebno je “krhak” odnos predatora i plijena, koji se vrlo lako poremeti, a tomu je najčešći razlog utjecaj ljudske aktivnosti (poljoprivreda, gospodarenje šumama, lov, stočarstvo i dr.). Izravna akcija čovjeka, lov na velike predatore, radi zaštite domaće stoke učinili su da su u Italiji nestali ili gotovo nestali predatori medvjed, vuk, ris i vidra, a ugroženi su divlja mačka i kuna zlatica. Postoji mala grupa medvjeda u NP Abruzzo, a vuk se u posljednje vrijeme obnavlja u napuštenim dijelovima Apenina. Povećani broj lisica, kuna bjelica, tvorova, lasica te ptica grabljivica, ugrozile su opstanak jarebica (poljske i kamenjarke), fazana, zeca i drugih životinja, a k tome treba dodati i često nerazuman pritisak lovaca. Poseban program predstavljaju lisice koje su svojom prilagodbom i smanjenim izlovom upeterostručile svoje brojno stanje. Specifična je situacija u nacionalnom parkovima i drugim zaštićenim predjelima. Tu se osjeća brz rast brojnog stanja krupnih papkara. Lov je na tim područjima zabranjen, a nedostaju prirodni neprijatelji, ponajprije vuk, koji je bio najvažniji prirodni regulator. U ovoj situaciji, kada je broj papkara prevelik, upitna je uloga vuka koji po svojoj prirodi nije ubojica, jer uglavnom lovi da zadovolji potrebu za hranom. No o njegova hrana nisu samo dvopapkari, već i ostali mali ii i veliki sisavci, vodozemci, ptice, jaja, strvine, voće itd. Drugi je problem što bi populacija vukova trebala brojiti minimum 20 jedinki zbog genetske raznolikosti. To praktički predstavlja 4 do 5 familija, od kojih svaka treba imati prostor od oko 200 kvadratnih kilometara, radi velikog radijusa kretanja i prehrane mladunčadi, a takvih prostora u parkovima i drugim zaštićenim prostorima u Italiji nema. U zaključcima ovog članka autori navode da je od posebne važnosti planiranje gospodarenja faunom, ali ne samo sa biljojedima, već i njihovim predatorima, a to sve skupa treba biti sinkronizirano sa gospodarskim zahvatima u šumarstvu. Frane Grospić |