DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 76 <-- 76 --> PDF |
do 1989. g. u iznosu od 26 %, a smanjenje površina gustih grupa za oko 70 % što je uvjetovano promjenom smjera glavnog vodotoka. Poslije 1988. g. situacija se mijenjala vezano za hidrotehničke radove na bujičnom koritu i utjecaja hidrometeoroloških prilika. Osobitost je što bor uspješno zauzima aluvijalne nanose krupnog šljunka, a dinamika njegovog daljnjeg razvoja ovisna je od učinka bujičnih naleta, koji periodično “očiste” korito. U intervalima između vodenih udara i izostanka drugih negativnih učinaka, alepski bor brzo i obilato zauzima periodično poplavljene površine, stvarajući kontinuitet s boricima u blizini korita, te tako ublažuju negativan utjecaj suvaja na izgled krajolika. Anna Memoli, Donatella Paffetti: Preliminarna istraživanja o genetskoj raznolikosti šumske šljuke (Scolopax rusticola L.) Genetska istraživanja šljuke zasnivaju se na metodi RAPD (Random Amplified Polymorphic DNA), a cilj je razvoj planova gospodarenja i ustanovljenje pripadnosti odstrijeljenih šljuka u Italiji (i drugim zemljama) određenim skupinama s obilježenim genetskim razlikama. Do sada nije proučavana genetska različitost kod šljuka pomoću analize genoma DNA. Genom, koji je “zamrznut” u vremenu i ima vjerojatno više od 400 miliona godina, mijenja se vrlo sporo, a nasljeđuje se samo po majčinskoj liniji, ima posebno značenje u istraživanju fenomena migracije kod šljuka. Pomoću te metode već je proučavano podrijetlo sjevernoameričke sove, australske krunaste kreštalice, te nekih vivaka. Ova istraživanja vršena su u cilju ustanovljenja genetskih odnosa pojedinih jedinki šljuka odstrijeljenih na različitim lokacijama. Poznato je da populacije šljuka koje prelijeću Italiju uglavnom potječu iz Finske i zapadne Rusije. Njihov dolazak u Italiju odvija se u širokoj fronti i obuhvaća vremenski podjednako sjever i jug poluotoka. Najbrojniji kontigenti zahvaćaju središnji dio, zatim jug i otoke. Nakon prelaska Apenina jedan dio šljuka u preletu nastavlja prema Korzici, Sardiniji i Alžiru, a drugi dio prezimljuje u južnim predjelima Italije. Područja prezimljavanja šljuka trebaju obilovati raznolikom, pretežito vazdazelenom vegetacijom, posebnom kvalitetom biotopa i bogatom mikrofaunom. Za istraživanje su korišteni uzorci šumskih šljuka odstrijeljenih na različitim lovnim područjima (5 područja i 162 uzorka) koje su osigurali lovci u svrhu istraživanja. Ekstrakcija DNA je realizirana po metodi Huff-a i suradnika (1993. g.) s potrebnim modifikacijama, a daljnja analiza je koristila program CLUSTAL X uz naknadnu kontrolu. Izdvojeno je ukupno 12 haplotipa, koji sudjeluju u različitim frekvencijama u pojedinim jedinkama, tako da je npr. haplotip broj 1 najučestaliji u jedinkama svih lokacija (58 %), a haplotip 9, 11 i 12 u samo jednoj lokaciji. Najveći broj haplotipa (8) imaju jedinke s lokacije Firenzuola, gdje je najveća genetska raznolikost, a najmanje jedinke s lokacije Palazzuolo (3). Dobiveni rezultati predstavljaju vrlo interesantne podatke o populaciji šljuka. Oni se posebno odnose na velik postotak raznolikosti koje se susreću na individualnoj razini (94 %), dok je skroman postotak razlika među populacijama (5,7 %). Individualna varijabilnost ukazuje na polimorfizam vrste. Veće razlike populacije unutar vrste nisu ni logične, jer šljuke koje prelijeću ili ostaju u prezimljavanju, uglavnom potječu iz istih prostora gniježđenja, a lokacije iz kojih su uzeti uzorci za istraživanje su relativno blizu (Toskana). Vidljive razlike individua očituju se uglavnom u različitim nijansama boje perja i tjelesnoj težini. Smanjenje broja šljuka koje se zadržavaju na teritoriju Italije uzrokovan je promjenom kvalitete staništa koja je nastala raseljavanjem stanovništva iz ruralnih predjela, nestanka stoke i pašnjaka, te prenamjene korištenja zemljišta. Markatori RAPD i daljnje analize su vrijedne metode, koje daju razne genetske informacije korisne za poboljšanje planova gospodarenja šljukama. Orazio Ciancio: Uvod u rubriku fauna i šume Urednik časopisa prof. Orazio Ciancio predstavio je početak izlaženja nove rubrike Fauna i šume, kojoj je cilj aktualizirati temu koja sve češće postaje predmet znanstvenog sukobljavanja: odnos šumske faune i gospodarenja šumama. Ne treba zaboraviti da je šuma kompleksan biološki sustav, koji tako treba shvatiti i analizirati. Činjenica je da šumska fauna čini štete na šumi, ali to ne smije biti razlog da je treba sasvim eliminirati iz šume. No, također treba reći da nije opravdano omogućiti razmnožavanje pojedinih vrsta šumske faune (srne, jeleni i divlje svinje), do te mjere da ugroze opstanak i obnovu šumske vegetacije. Za vrijeme zimskog razdoblja zbog velikog snijega divljač se ne može kretati u potrazi za hranom, te na malom prostoru pojede dijelove grana i oguli koru debla koji vire iz snijega, pa se događa da slabi primjerci divljači ne prezime, ali isto tako mnoga oštećena stabla u proljeće ne potjeraju. U šumi biološka raznolikost ne ovisi samo o šumskoj vegetaciji i krupnim životinjama, već na šumske ekosustave djeluju razni organizmi: bakterije, protozoi, lišajevi, gljive, mekušci, člankonošci i dr. Ambijentalne i socijalekonomske promjene koje su se dogodile u brdskim i planskim predjelima posljed |