DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 75 <-- 75 --> PDF |
KNJIGE I ČASOPISI L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima a, izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti Firenze) Iz broja 2, ožujak-travanj 2007. izdvajamo: Antonino D’Ippolito, Francesco Iovino, Antonino N i c ol a ci , Antonella Ve l tri : Naseljavanje alepskog bora na površine riječnih korita, suvaja Kalabrije Borici alepskog bora (Pinus halepensis Mill.) prirodnog podrijetla česti su u Ionskom priobalju Kalabrije. Ne zauzimaju homogene površine, već isprekidane zone, ukupne površine od oko 10000 ha. Njegove osobine (kserofilnost i prilagodljivost) omogućuju opstanak u pedoklimatskim uvjetima koji obilježavaju ovo područje. Sastojine alepskog bora nalaze se na brežuljkastim zonama, ali također u području vodotoka, sve od razine mora do 800–900 m.n.v. Posebnost, koja se susreće u ovom području je širenje alepskog bora u bujična korita, sve do njihovih ušća. Dinamika širenja bora vezana je za intenzivne hidrološke promjene. Suvaje (fiumare), su vodeni tokovi tipični za južnu Italiju, posebno za Kalabriju i Siciliju. Imaju bujični režim, s kratkim i brzim protokom vode u brdskim predjelima i razlijevanje prema ušću u obliku stošca. Vodni režim suvaja usko je vezan sa sezonskim periodom kiša, te je protok vode i trajanje bujice vrlo kratko, što znači da u kratkom vremenu proteče velika količina vode, iza čega nastupe ljetni sušni periodi. Radi karakteristika mediteranske klime, suvaje manifestiraju čestim, ponekad katastrofičnim poplavama, koje se izmjenjuju s dugim razdobljima neaktivnosti. U ovom članku autori su prikazali rezultate proučavanja dinamike širenja alepskog bora posljednjih 50 godina u riječnom koritu suvaje Saraceno, kod koje je ovaj fenomen posebno naglašen. Područje obuhvaća završni dio riječnog korita suvaje Saraceno, koja zauzima površinu do oko 9000 ha i opseg od 54 km, a istraživanja su vršena u dijelu korita dužine 4 km. Hidrometeorološki podaci uzeti su iz dvije susjedne meteorološke stanice, koje se nalaze vrlo blizu zone istraživanja. Prosječne oborine iznose oko 550 mm godišnje, od čega 70 % u jesensko-zimskom periodu, a prosječna godišnja temperatura 17 °C, prosječna kolovoza 26 °C, a prosječna siječnja nešto manja od 10 °C. S fitoklimatskog stanovišta područje spada u toplu podzonu Lauretuma po Pavari-u. Na šljunku riječnog korita bor naseljava aluvialne nepedogenezirane naslage, ali je njegov opstanak vezan za razvoj korijena koji crpi vodu iz podzemnog dijela korita. U tim okolnostima alepski bor je prisutan s razbacanim stablima, reliktima starih jezgra iz središnjeg dijela korita i manje-više gustim grupama u kojima se nalaze i ostali elementi mediteranske makije: oleandar, ružmarin i tamaris. Stabla bora izložena su jakom utjecaju vjetra i u takvim uvjetima. Njihova visina ne prelazi 7 do 8 m. Procjena dinamike naseljavanja alepskog bora u posljednjih 50 g, zasniva se na osnovi digitalnih ortofoto interpretacija učinjenih avioletovima 2000. i 2004. g., kao i starijih fotograma učinjenih aerosnimcima 1955., 1979. i 1989. g. Na osnovi snimaka iz 2000. i 2004. g. diferencirane su grupe borova s većom i manjom gustoćom i izračunate odnosne površine. U gušćim grupama postavljene su pokusne plohe kojima su izmjereni svi promjeri i uzeti uzorci kolutića na presjecima stabalaca u visini od 30 cm od zemlje, radi laboratorijske dendrološke analize. Analizom kolutića mogao se ustanoviti razdoblje s gustim godovima, kao i period većeg prirasta, što je u korelaciji s podacima o hidrološkim kretanjima. Učinjena je odvojena analiza za sljedeća razdoblja: 1970–79, 1980–89, 1990–99. Usporedbom aviosnimaka iz 2000. i 2004.g. nije uočena bitna razlika u veličini površina koje je zauzeo bor, a istraživanja sa zemlje (2006. g.) omogućila su podjelu u grupe s različitom gustoćom i starosti stabala. Gustoća populacije varira od minimuma od 280 stabala po ha u rijetkim grupama, gdje su stabalca visoka do 3 m i starosti od 25 g., do maksimuma od 240 stabala, gdje se nalaze pojedinačna stabla od 50 i 55 g., između kojih se nalaze grupe od 30 do 45 g. te one od 10 do 25 g. U grupama koje se nalaze u središnjem dijelu, učešće stabala promjera preko 40 cm je svega 5 %, dok u postranim dijelovima korita prelazi 10 %, što je posljedica većeg utjecaja bujičnog učinka u središnjem dijelu. Analizom aviosnimaka 1955. g. vidljivo je da je površina zauzeta borovinom manja od sadašnje koja iznosi oko 150 ha, od čega se 55 ha odnosi na grupe veće gustoće uzduž riječnog korita. Promatrano vremenski, ustanovljeno je povećanje površine zauzete rijetkim grupama u vremenu od 1955. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 76 <-- 76 --> PDF |
do 1989. g. u iznosu od 26 %, a smanjenje površina gustih grupa za oko 70 % što je uvjetovano promjenom smjera glavnog vodotoka. Poslije 1988. g. situacija se mijenjala vezano za hidrotehničke radove na bujičnom koritu i utjecaja hidrometeoroloških prilika. Osobitost je što bor uspješno zauzima aluvijalne nanose krupnog šljunka, a dinamika njegovog daljnjeg razvoja ovisna je od učinka bujičnih naleta, koji periodično “očiste” korito. U intervalima između vodenih udara i izostanka drugih negativnih učinaka, alepski bor brzo i obilato zauzima periodično poplavljene površine, stvarajući kontinuitet s boricima u blizini korita, te tako ublažuju negativan utjecaj suvaja na izgled krajolika. Anna Memoli, Donatella Paffetti: Preliminarna istraživanja o genetskoj raznolikosti šumske šljuke (Scolopax rusticola L.) Genetska istraživanja šljuke zasnivaju se na metodi RAPD (Random Amplified Polymorphic DNA), a cilj je razvoj planova gospodarenja i ustanovljenje pripadnosti odstrijeljenih šljuka u Italiji (i drugim zemljama) određenim skupinama s obilježenim genetskim razlikama. Do sada nije proučavana genetska različitost kod šljuka pomoću analize genoma DNA. Genom, koji je “zamrznut” u vremenu i ima vjerojatno više od 400 miliona godina, mijenja se vrlo sporo, a nasljeđuje se samo po majčinskoj liniji, ima posebno značenje u istraživanju fenomena migracije kod šljuka. Pomoću te metode već je proučavano podrijetlo sjevernoameričke sove, australske krunaste kreštalice, te nekih vivaka. Ova istraživanja vršena su u cilju ustanovljenja genetskih odnosa pojedinih jedinki šljuka odstrijeljenih na različitim lokacijama. Poznato je da populacije šljuka koje prelijeću Italiju uglavnom potječu iz Finske i zapadne Rusije. Njihov dolazak u Italiju odvija se u širokoj fronti i obuhvaća vremenski podjednako sjever i jug poluotoka. Najbrojniji kontigenti zahvaćaju središnji dio, zatim jug i otoke. Nakon prelaska Apenina jedan dio šljuka u preletu nastavlja prema Korzici, Sardiniji i Alžiru, a drugi dio prezimljuje u južnim predjelima Italije. Područja prezimljavanja šljuka trebaju obilovati raznolikom, pretežito vazdazelenom vegetacijom, posebnom kvalitetom biotopa i bogatom mikrofaunom. Za istraživanje su korišteni uzorci šumskih šljuka odstrijeljenih na različitim lovnim područjima (5 područja i 162 uzorka) koje su osigurali lovci u svrhu istraživanja. Ekstrakcija DNA je realizirana po metodi Huff-a i suradnika (1993. g.) s potrebnim modifikacijama, a daljnja analiza je koristila program CLUSTAL X uz naknadnu kontrolu. Izdvojeno je ukupno 12 haplotipa, koji sudjeluju u različitim frekvencijama u pojedinim jedinkama, tako da je npr. haplotip broj 1 najučestaliji u jedinkama svih lokacija (58 %), a haplotip 9, 11 i 12 u samo jednoj lokaciji. Najveći broj haplotipa (8) imaju jedinke s lokacije Firenzuola, gdje je najveća genetska raznolikost, a najmanje jedinke s lokacije Palazzuolo (3). Dobiveni rezultati predstavljaju vrlo interesantne podatke o populaciji šljuka. Oni se posebno odnose na velik postotak raznolikosti koje se susreću na individualnoj razini (94 %), dok je skroman postotak razlika među populacijama (5,7 %). Individualna varijabilnost ukazuje na polimorfizam vrste. Veće razlike populacije unutar vrste nisu ni logične, jer šljuke koje prelijeću ili ostaju u prezimljavanju, uglavnom potječu iz istih prostora gniježđenja, a lokacije iz kojih su uzeti uzorci za istraživanje su relativno blizu (Toskana). Vidljive razlike individua očituju se uglavnom u različitim nijansama boje perja i tjelesnoj težini. Smanjenje broja šljuka koje se zadržavaju na teritoriju Italije uzrokovan je promjenom kvalitete staništa koja je nastala raseljavanjem stanovništva iz ruralnih predjela, nestanka stoke i pašnjaka, te prenamjene korištenja zemljišta. Markatori RAPD i daljnje analize su vrijedne metode, koje daju razne genetske informacije korisne za poboljšanje planova gospodarenja šljukama. Orazio Ciancio: Uvod u rubriku fauna i šume Urednik časopisa prof. Orazio Ciancio predstavio je početak izlaženja nove rubrike Fauna i šume, kojoj je cilj aktualizirati temu koja sve češće postaje predmet znanstvenog sukobljavanja: odnos šumske faune i gospodarenja šumama. Ne treba zaboraviti da je šuma kompleksan biološki sustav, koji tako treba shvatiti i analizirati. Činjenica je da šumska fauna čini štete na šumi, ali to ne smije biti razlog da je treba sasvim eliminirati iz šume. No, također treba reći da nije opravdano omogućiti razmnožavanje pojedinih vrsta šumske faune (srne, jeleni i divlje svinje), do te mjere da ugroze opstanak i obnovu šumske vegetacije. Za vrijeme zimskog razdoblja zbog velikog snijega divljač se ne može kretati u potrazi za hranom, te na malom prostoru pojede dijelove grana i oguli koru debla koji vire iz snijega, pa se događa da slabi primjerci divljači ne prezime, ali isto tako mnoga oštećena stabla u proljeće ne potjeraju. U šumi biološka raznolikost ne ovisi samo o šumskoj vegetaciji i krupnim životinjama, već na šumske ekosustave djeluju razni organizmi: bakterije, protozoi, lišajevi, gljive, mekušci, člankonošci i dr. Ambijentalne i socijalekonomske promjene koje su se dogodile u brdskim i planskim predjelima posljed |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 77 <-- 77 --> PDF |
njih desetljeća poremetile su dinamičku ravnotežu, koja se zasnivala na odnosu među populacijama i različitim uporabama zemljišta. Zbog tih promjena samo detaljne ekološke analize mogu dati korisne informacije za održivo gospodarenje svim komponentama, koje obilježavaju okružje. Nova rubrika treba čitateljima, serijom članaka omogućiti upoznavanje s ovom delikatnom i važnom problematikom. Rubriku uređuje suradnik časopisa Paolo Casanova. Paolo Casanova, Anna Memoli: Predatori i njihov plijen Odnos predatora i njihovog plijena je jedan od osnovnih procesa biologije zbog različitih važnih motiva. Jedan od glavnih je premiještanje energetskog toka s prve prehrambene razine. Akumulirana energija u obliku biljne hrane premješta se na drugu prehrambenu razinu (biljojedi, koji su također predatori u odnosu na biljne vrste). Dio biljojeda postaje plijen predatora, koji su treća razina prehrambenog lanca. Ovaj proces predstavlja temeljni mehanizam genetske evolucije i regulator je pozitivnog i negativnog prirasta svih biljnih i životinjskih populacija. Odnos predatora i plijena proučavali su mnogi znanstvenici. Dvoje matematičara, Alfred Lotka i Vito Volterra, neovisno jedan od drugog (1925. i 1926. g.) izrazili su ovaj odnos u dvije jednadžbe, koje i danas predstavljaju osnovno polazište za objašnjenje odnosa između populacije predatora i populacije plijena. Osnova istraživanja su dvije krivulje prirasta: prva, kada jedna populacija raste bez ograničenja tj. maksimum nataliteta i minimum mortaliteta i druga u kojoj natalitet ne ovisi o broju predatora, već o reproduktivnom kapacitetu vrste, ali mortalitet ovisi o broju predatora. Ovome treba dodati, da brzina reakcija ovisi o koncentraciji individua predatora i plijena i proporcionalna je frekvenciji “susreta” jedinka u jedinici vremena, analogno kemijskim reakcijama i “susretu molekula”. Ako se promatraju dvije populacije, jedna predatora, druga plijena u optimalnom uvjetima, na koje (teoretski) ne djeluju drugi čimbenici okružja već samo međusobna interakcija, situacija je sljedeća: – stopa nataliteta predatora ovisi, bez sumnje, o raspoloživoj hrani tj. brojnom stanju plijena. Stopa mortaliteta ne ovisi o gustoći plijena već o biološkim karakteristikama predatora. – stopa nataliteta kod plijena ne ovisi o brojnom stanju predatora, već o njenoj reproduktivnoj sposobnosti, dok je naprotiv mortalitet u proporcionalnoj vezi s brojem predatora. Jasno je da se u prirodi ne susreću “čisti” odnosi predatora i plijena, jer se pojavljuju “intervencije” dru gih predatora i drugog plijena, kao i ostali utjecaji žive prirode. Važan element za praktične posljedice posebno je “krhak” odnos predatora i plijena, koji se vrlo lako poremeti, a tomu je najčešći razlog utjecaj ljudske aktivnosti (poljoprivreda, gospodarenje šumama, lov, stočarstvo i dr.). Izravna akcija čovjeka, lov na velike predatore, radi zaštite domaće stoke učinili su da su u Italiji nestali ili gotovo nestali predatori medvjed, vuk, ris i vidra, a ugroženi su divlja mačka i kuna zlatica. Postoji mala grupa medvjeda u NP Abruzzo, a vuk se u posljednje vrijeme obnavlja u napuštenim dijelovima Apenina. Povećani broj lisica, kuna bjelica, tvorova, lasica te ptica grabljivica, ugrozile su opstanak jarebica (poljske i kamenjarke), fazana, zeca i drugih životinja, a k tome treba dodati i često nerazuman pritisak lovaca. Poseban program predstavljaju lisice koje su svojom prilagodbom i smanjenim izlovom upeterostručile svoje brojno stanje. Specifična je situacija u nacionalnom parkovima i drugim zaštićenim predjelima. Tu se osjeća brz rast brojnog stanja krupnih papkara. Lov je na tim područjima zabranjen, a nedostaju prirodni neprijatelji, ponajprije vuk, koji je bio najvažniji prirodni regulator. U ovoj situaciji, kada je broj papkara prevelik, upitna je uloga vuka koji po svojoj prirodi nije ubojica, jer uglavnom lovi da zadovolji potrebu za hranom. No o njegova hrana nisu samo dvopapkari, već i ostali mali ii i veliki sisavci, vodozemci, ptice, jaja, strvine, voće itd. Drugi je problem što bi populacija vukova trebala brojiti minimum 20 jedinki zbog genetske raznolikosti. To praktički predstavlja 4 do 5 familija, od kojih svaka treba imati prostor od oko 200 kvadratnih kilometara, radi velikog radijusa kretanja i prehrane mladunčadi, a takvih prostora u parkovima i drugim zaštićenim prostorima u Italiji nema. U zaključcima ovog članka autori navode da je od posebne važnosti planiranje gospodarenja faunom, ali ne samo sa biljojedima, već i njihovim predatorima, a to sve skupa treba biti sinkronizirano sa gospodarskim zahvatima u šumarstvu. Frane Grospić |