DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 75 <-- 75 --> PDF |
KNJIGE I ČASOPISI L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima a, izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti Firenze) Iz broja 2, ožujak-travanj 2007. izdvajamo: Antonino D’Ippolito, Francesco Iovino, Antonino N i c ol a ci , Antonella Ve l tri : Naseljavanje alepskog bora na površine riječnih korita, suvaja Kalabrije Borici alepskog bora (Pinus halepensis Mill.) prirodnog podrijetla česti su u Ionskom priobalju Kalabrije. Ne zauzimaju homogene površine, već isprekidane zone, ukupne površine od oko 10000 ha. Njegove osobine (kserofilnost i prilagodljivost) omogućuju opstanak u pedoklimatskim uvjetima koji obilježavaju ovo područje. Sastojine alepskog bora nalaze se na brežuljkastim zonama, ali također u području vodotoka, sve od razine mora do 800–900 m.n.v. Posebnost, koja se susreće u ovom području je širenje alepskog bora u bujična korita, sve do njihovih ušća. Dinamika širenja bora vezana je za intenzivne hidrološke promjene. Suvaje (fiumare), su vodeni tokovi tipični za južnu Italiju, posebno za Kalabriju i Siciliju. Imaju bujični režim, s kratkim i brzim protokom vode u brdskim predjelima i razlijevanje prema ušću u obliku stošca. Vodni režim suvaja usko je vezan sa sezonskim periodom kiša, te je protok vode i trajanje bujice vrlo kratko, što znači da u kratkom vremenu proteče velika količina vode, iza čega nastupe ljetni sušni periodi. Radi karakteristika mediteranske klime, suvaje manifestiraju čestim, ponekad katastrofičnim poplavama, koje se izmjenjuju s dugim razdobljima neaktivnosti. U ovom članku autori su prikazali rezultate proučavanja dinamike širenja alepskog bora posljednjih 50 godina u riječnom koritu suvaje Saraceno, kod koje je ovaj fenomen posebno naglašen. Područje obuhvaća završni dio riječnog korita suvaje Saraceno, koja zauzima površinu do oko 9000 ha i opseg od 54 km, a istraživanja su vršena u dijelu korita dužine 4 km. Hidrometeorološki podaci uzeti su iz dvije susjedne meteorološke stanice, koje se nalaze vrlo blizu zone istraživanja. Prosječne oborine iznose oko 550 mm godišnje, od čega 70 % u jesensko-zimskom periodu, a prosječna godišnja temperatura 17 °C, prosječna kolovoza 26 °C, a prosječna siječnja nešto manja od 10 °C. S fitoklimatskog stanovišta područje spada u toplu podzonu Lauretuma po Pavari-u. Na šljunku riječnog korita bor naseljava aluvialne nepedogenezirane naslage, ali je njegov opstanak vezan za razvoj korijena koji crpi vodu iz podzemnog dijela korita. U tim okolnostima alepski bor je prisutan s razbacanim stablima, reliktima starih jezgra iz središnjeg dijela korita i manje-više gustim grupama u kojima se nalaze i ostali elementi mediteranske makije: oleandar, ružmarin i tamaris. Stabla bora izložena su jakom utjecaju vjetra i u takvim uvjetima. Njihova visina ne prelazi 7 do 8 m. Procjena dinamike naseljavanja alepskog bora u posljednjih 50 g, zasniva se na osnovi digitalnih ortofoto interpretacija učinjenih avioletovima 2000. i 2004. g., kao i starijih fotograma učinjenih aerosnimcima 1955., 1979. i 1989. g. Na osnovi snimaka iz 2000. i 2004. g. diferencirane su grupe borova s većom i manjom gustoćom i izračunate odnosne površine. U gušćim grupama postavljene su pokusne plohe kojima su izmjereni svi promjeri i uzeti uzorci kolutića na presjecima stabalaca u visini od 30 cm od zemlje, radi laboratorijske dendrološke analize. Analizom kolutića mogao se ustanoviti razdoblje s gustim godovima, kao i period većeg prirasta, što je u korelaciji s podacima o hidrološkim kretanjima. Učinjena je odvojena analiza za sljedeća razdoblja: 1970–79, 1980–89, 1990–99. Usporedbom aviosnimaka iz 2000. i 2004.g. nije uočena bitna razlika u veličini površina koje je zauzeo bor, a istraživanja sa zemlje (2006. g.) omogućila su podjelu u grupe s različitom gustoćom i starosti stabala. Gustoća populacije varira od minimuma od 280 stabala po ha u rijetkim grupama, gdje su stabalca visoka do 3 m i starosti od 25 g., do maksimuma od 240 stabala, gdje se nalaze pojedinačna stabla od 50 i 55 g., između kojih se nalaze grupe od 30 do 45 g. te one od 10 do 25 g. U grupama koje se nalaze u središnjem dijelu, učešće stabala promjera preko 40 cm je svega 5 %, dok u postranim dijelovima korita prelazi 10 %, što je posljedica većeg utjecaja bujičnog učinka u središnjem dijelu. Analizom aviosnimaka 1955. g. vidljivo je da je površina zauzeta borovinom manja od sadašnje koja iznosi oko 150 ha, od čega se 55 ha odnosi na grupe veće gustoće uzduž riječnog korita. Promatrano vremenski, ustanovljeno je povećanje površine zauzete rijetkim grupama u vremenu od 1955. |