DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 67 <-- 67 --> PDF |
TLOZNANSTVENO PROMIŠLJANJE O INTEGRALNOM GOSPODARENJU HRVATSKIM ŠUMAMA Autori ovoga teksta sudjeluju i prate stanje u šumarskom znanstveno-istraživačkom radu Hrvatske i njegovoj primjeni više od 40 godina, pa smo se ovom kratkom raspravom odazvali, da sudjelujemo u temi o integralnom gospodarenju hrvatskim šumama. 1. O udjelu ekoloških čimbenika (klime i tla) u proizvodnosti naših šuma Polazište ove rasprave stoji u činjenici, da naša šumarska operativa ne koristi potrebno znanje “kako šuma raste”, odnosno vrlo malo “kako i koliko glavni ekološki čimbenici (klima i tlo ) utječu na uspijevanje, rast i prirast šumskog drveća i šumskih sastojina”. U našem uređivanju šuma nije bilo propisa, kao ni prakse, za utvrđivanje udjela ekoloških čimbenika, posebno tla, u proizvodnosti šumskog drveća. Osnovna karakteristika uređivanja šuma bila je oslanjanje na zatečeno (iako antropogenizirano) stanje sastojina. Raspolagalo se podacima zatečenog stanja, ali ne i o proizvodnom potencijalu staništa. U takvim je okolnostima putokaz bio reproducirati postojeće stanje uz povremeno i mjestimično “raubanje” šume, odnosno provedbu kvalitetne doznake (sječe najboljih stabala). Iznenađuje, da se i danas može postupati na sličan način. Evo kako V.P. (Časopis Hrvatske šume / 47, god. 2000.) opisuje problem nezadovoljavajuće strukture proizvedenih trupaca po kakvoći : ”Unatoč dobrom izvršenju godišnjeg plana proizvodnje u proteklom razdobiju od 6 mjeseci na razi je u pr ni Poduzeća, te proizvodnji trupaca od 709.211 m3 ni ća, te smo zadovoljni strukturom proizvedenih trupaca po razredima kakvoće istaknuto je na sastanku rukovoditelja odjela za proizvodnju “..i dalje.. ”Potrebno je što hitnije poduzeti mjere, da se taj negativni trend zaustavi, jer će u protivnom doći u pitanje realizacija planiranog prihoda od prodaje trupaca za 2000. g”. U cjelini gledano, hrvatsko se šumarstvo u posljednjih 50 godina nalazi u krizi gospodarenja. Na reproduciranje zatečenog stanja, u pravilu, s negativnim odstupanjem u pogledu količine i kvalitete drvnih zaliha s obiljem argumenata upozorio je U. Golubović (Glasnik za šumske pokuse, 1991). Često spominjana (u svečanim prigodama) optimalizacija gospodarenja jamačno je izostala i izostaje iz razloga koje dalje navodimo: (točka 3). Za navedenu tvrdnju, da nedovoljno poznajemo ekološko proizvodne odnose u našim šumama i s tim u svezi neizvijesno gospodarimo imamo i krunskog svjedoka. Evo što o volumnom prirastu jele i hrasta lužnjaka u gospodarskoj jedinici piše Kle pa c (1996): “Prosječni godišnji volumni prirast hrasta lužnjaka od 7,5 m3/ha može se smatrati kao prosječna ukupna šumska proizvodnja za lužnjakove šume u Hrvatskoj. Da kako, ima gosp. jedinica gdje će ta brojka biti manja, a negdje i veća. Kao optimalni odnos, gornja granica cjelokupne proizvodnje u šumama hrasta lužnjaka može se uzeti i brojka od 10 m3/ha”. I dalje, K l epac (2001): “U našim jelovim prebornim šumama taj je prirast različit i ovisi najviše o ekološkim prilikama. U grubom prosjeku on se kreće oko 7 m3/ha; na najboljim bonitetima može doseći iznos od 15 m3/ha, a na najslabijim 3 m3/ha i manje u jednoj godini”. Izneseni podaci uzeti su iz monografskih djela o jeli i hrastu lužnjaku, pa se predmijeva, da se o tome više znalo više bi se o tome i napisalo. 2. Hrvatski model šumskog ekosustava Naši su prirodoslovci, kako će se vidjeti, zarana uočavali probleme klasifikacije terestričkih, posebno šumskih ekosustava i u tome prednjačili u razvoju europske znanstvene misli. To je lako razumjeti ako se znade, da se upravo naša domovina odlikuje vrlo varijabilnim i kontrastnim sastavnicama tih sustava, počevši od klime, reljefa, geološko-litološke građe do bogatstva organizama. Stabilne temelje istraživanju i utvrđivanju naših šumskih ekosustava (biogeocenoza) postavili su veliki hrvatski prirodoslovci M. G r a č a n i n i I. H or v at . Oni su svoja “Usporedna vegetacijska i pedološka istraživanja” započeli u prašumi Ličke Plješivice 1929. godine predpostavljajući, da između vegetacijskih i pedosistematskih jedinica tla moraju postojati zakoniti odnosi izraženi u ekosustavu. Dvadeset godina kasnije na IV. kongresu ISSS (International Soil Science Society, Amsterdam, 1950) M. Gračanin iznosi iskustvom provjerenu spoznaju o tome kako se metodološki može klasifikaciju i vrednovanje šumskih ekosustava najbolje postići, ako se oni definiraju kao pedološko-vegetacijski slijed i to taksonomskom jedinicom vegetacije u smislu Braun-Blanquet fitocenološke škole i pedosistematskom jedinicom tla u smislu srednje-europske pedološke škole (Gračanin 1950). U proteklih 50 godina u našim se, kao i u drugim sličnim fizičko-geografskim uvjetima, taj Gračaninov koncept stalno potvrđivao i promicao (Sukačev, Jenny, Pallman i dr.) pa se s pravom može reći, da je M. Gračanin: “Utemeljitelj hrvatske biofizičke klasifikacije šumskih ekosustava”. Na temelju sveukupnih pedoloških proučavanja šumsko-vegetacijskog pokrivača i posebno Horvatovih biljnih zajednica nedavno smo uspjeli (J. M ar t i no vić; A. Vranković 2006) po opisanom modelu provesti prvu prirodoznanstvenu inventarizaciju naših u inv šumskih ekosustava (staništa), te njihove glavne tipove , te njih |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 68 <-- 68 --> PDF |
prikazati na preglednoj karti u mjerilu 1 : 500.000. U tom radu pokazalo se, da su Horvatove biljne zajednice znalački oslonjene na klimatske i reljefske kao i druge ekološke uvjete našeg prostora i da su po tome nezamjenjive u procesu biofizičkog rasčlanjenja naših šuma. Utvrđeno je i to, da su neke novouspostavljene biljne zajednice, osobito one “iz uvoza” (npr. Omphalodo vemae-Fagetum, Marinček et. al. 1992) nedovoljno ekološki omeđene pa ne mogu, kako to neki istraživači misle (npr. J. M e d v e d o v i ć i dr.) i rabe, biti prihvaćene kao integralni indikatori staništa, niti uključene u valjani proces biofizičke klasifikacije šumskih ekosustava. Osim toga, u prilog ne prihvaćanju, da se Horvatova hrvatska šuma bukve s jelom (Calamintho- Abieti – Fagetum, Horv.1938., Borh.1963.) prebriše novim nazivom Omphalodo vernae – Fagetum, Marinček et. al. 1992) stoji i činjenica, da je vrsta Omphalodo vernae slabo zastupljena u našim bukovo-jelovim šumama. Prema S. Jelaski (2006, – disertacija) na području Gorskog kotara i Like te vrste (u pojasu od 500–1380 m n.v.) nema na 97 od ukupno 151 kružne plohe (vel. 490 m2), a u tipičnoj subasocijaciji (895–1250 m n.v.) nema je na 47 od ukupno 60 kružnih ploha, dok u subasocijaciji “seslerietosum” (5 kružnih ploha) nema je nikako. Nema nikakve dvojbe, da je tloznanstveno rasčlanjenje Horvatovih biljnih zajednica najbolji, a možda i jedini put za povezivanje šumarske prakse (uzgajanje, iskorišćivanje i dr.) s realnim karakteristikama staništa. Evo jedne potvrde o tome. Autori nacionalne klasifikacije staništa R. Hrvatske izdvajaju 6 vrsta stanišnih tipova makije (oznaka: E 8.21 do E 8.26) i to prema dominantnim i pridruženim vrstama, među koje se ubrajaju: divlja maslina, tršlja, drvenasta mlječika, somina, planika, kapinika i dr. Vidljivo je, da ni u jednom od 6 stanišnih tipova nema ni riječi o klimatskim, litološkim, pedološkim ni reljefskim karakteristikama, pa sumnjamo da tako “opisani” stanišni tipovi mogu poslužiti u bilo koje gospodarske svrhe. Naše biogeocenotičko rasčlanjenje makije uvažava ove tipove biogeohora: makija na a) organogenoj crnici i plitkom kalcikambisolu, b) kalcikambisolu plitkom i srednje dubokom, c) crvenici srednje dubokoj i dubokoj, d) rendzini na nevezanim sedimentima (les, lapor, pijesak), e) rendzina i smeđe tlo na saharoidnim dolomitima, f) regosoli i karbonatne rendzine na flišu i g) rendzine i posmeđene rendzine na flišu. Nije teško dokazati, da takve informacije o staništu makije mogu valjano poslužiti u gospodarskim planovima šumarstva, poljodjelstva i razvoju turizma. Na kraju valja spomenuti i to, da su promoviranim modelom klasifikacije šumskih ekosustava uklonjeni i neki bitni nedostaci ranije klasifikacije šumskih ekosu stava poznati kao Ekološko-gospodarski tipovi (EGT). U toj klasifikaciji tip šume (EGT) nije definiran pedološko- vegetacijskim slijedom, već je određivan kao “homogena ekološko-gospodarska cjelina”, odnosno kao “logička konstrukcija stvorena sintezom mnoštva elemenata”. 3. O raskoraku između znanosti i prakse Ako se usporede naprijed navedene konstatacije, lako je zaključiti kako punih 50 godina postoji raskorak između Horvat-Gračaninovih znanstvenih spoznaja o prirodi naših šumskih ekosustava i onog što se primjenjivalo i primjenjuje danas u praksi gospodarenja hrvatskim šumama. Taj raskorak je vrlo ozbiljno pitanje i za znanost i za operativu, pa je prava šteta što ni 15 godina nakon uspostave države Hrvatske nije nitko objektivno analizirao šumarski znanstveno-istraživački rad i gospodarenje šumama za razdoblje jugoslavenskog socijalizma (1945–1990.). Ipak na neke notorne činjenice valja podsjetiti. Najprije, u prenošenju znanstvenih spoznaja u praksu zatajila je državna uprava. Ona je u Hrvatskoj sve do dana raspada Jugoslavije s pravom nosila oznaku “lijena, ponekad korumpirana, ali uvijek neznalačka”. Ispred sebe je u bivšem režimu imala tri faraonske piramide (partijsku, policijsku i vojnu) pa je o malo čemu odlučivala, a i sama se nije zanimala za promicanje gospodarstva u primjenjivanju znanstvenih spoznaja. Osamdesetih godina prošloga stoljeća iskazala se bivša državna uprava u razbijanju hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija pod parolom: “ Nećemo finansirati institucije nego projekte” što je na kraju završilo anarhijom u upravljanju znanstveno-istraživačkim radom, koje se još do danas nismo riješili. Za raskorak između znanosti i prakse zaslužne su brojne slabosti znanstvenih ustanova i znanstvenih djelatnika. Samoupravni socijalizam otvorio je put stvaranju velikog broja malih, potpuno autonomnih i međusobno nekoordiniranih subjekata (zavoda, odjela i drugih istraživačkih jedinica). Takvu organizaciju znanstveno- istraživačkog rada pratila je slaba učinkovitost i neekonomičnost rada, neprogramirani izbor tema i odsutnost motivacije za timski rad, odsutnost kontinuiteta u radu i hiperprodukcija “znanstvenih” radova o rastu i prirastu šumskog drveća napisanih bez oslonca na ekološke uvjete šumskih sastojina. Stjecanje kvalifikacija za znanstveno-istraživački rad (magisteriji i doktorati) bilo je često prepušteno slučajnostima, kao i osobnom raspoloženju kandidata. Opisane slabosti državne uprave i znanstvenih ustanova iz jugoslavenskog samoupravnog socijalizma dobrim su se dijelom prenijele i u osamostaljenu državu Hrvatsku. Iznosimo samo četiri primjera takvih grubih pogrešaka i javašluka. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 69 <-- 69 --> PDF |
a) Bertovićev projekt istraživanja tipova šuma bio je jedan od ključnih istraživačkih projekata u našem šumarstvu od 1963. do 1996. godine (iako s nekim nedosljednostima poslije 1971. godine). Projekt je 1996. godine likvidiralo naše ministarstvo znanosti. U obrazloženju o ukidanju projekta stoji: “Predložena tema je u prošlosti predstavljala neuspjeli pokušaj izjednačavanja šumskih zajednica, šumarske struke i znanosti, te hrvatske bogate šumarske tradicije s vrlo lošim i neperspektivnim šumarstvom bivše države. Tipologija šuma ima korijenje u šumskim prostranstvima sjeverne Rusije i ne može naći primjenu unutar vrlo raznolikim i brojnim ekološkim promjenama izloženim u šumama Hrvatske. Tema ima samo povijesno značenje, a u današnjim gospodarskim i ekološkim uvjetima šumarstva Hrvatske ne može imati primjenu. S poštovanjem, potpredsjednik vlade i ministar znanosti i tehnologije: prof. dr. Ivica Kostović”. Razumije se, ovo je sažetak saboterski sročene recenzije, koju su napisali trojica “anonimusa” sa Zagrebačkog sveučilišta s kojom je srušen strategijski važan projekt za hrvatsko šumarstvo. b) Projekt: “Osnovna pedološka karta R. Hrvatske u mjerilu 1 : 500.000 ostao je nedovršen u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o prvoj, do sada jedinoj globalnoj inventarizaciji tala R. Hrvatske, podjednako važnoj za sve velike korisnike prostora (poljodjelstvo, šumarstvo, vodoprivreda i zaštita okoliša), koja se s različitim intenzitetom radila punih 35 godina. Na naša nastojanja, da taj projekt dovršimo oglušilo se Ministarstvo znanosti i tehnologije 1996. godine, ali ga je iduće godine prihvatila Državna uprava za zaštitu okoliša i Ministarstvo financija R. Hrvatske. Rad je dobro napredovao sve do trenutka, kad je ministar “3. siječanjske vlasti” (2000. god.) Božo Kovačević grubom samovoljom, bez ikakvog obrazloženja prekinuo rad na projektu, a ugovorne obveze proglasio za mrtvu stvar. Izvještaj za stručnu javnost o štetnim posljedicama ukidanja pro- a pro jekta napisao je dr. J. Martinović. Uzaludna s ssu uu bila bil i osobna pisma državnim dužnosnicima, jer su se oglušili mnogi (I. Banac, Marina Matulović Dropulić, V. Šeks, D. Primorac i dr.). Za nas, koji živimo u”zemlji znanja” valja još napomenuti, da projekt nije ni do danas dovršen, niti javnosti dostupan. U takav projekt ulagati novac 35 godina i onda ga ne dovršiti zaista je jedinstveni slučaj u svijetu. c) Na osnovi rezultata inventarizacije tala izrađena je, u razdoblju od 1992. do 1999. godine “Baza podataka o hrvatskim tlima” (J. Martinović, A. Vrankovi ć i suradnici) i predana Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja. U tom su radu na 2.351 stanišnoj čestici (na području R. Hrvatske) iskazani odnosi:”Geološke podloge, tla, klime i vegetacije”, što pruža mogućnosti za sveobuhvatniju interpretaciju naših kopnenih ekosustava. Koliko nam je poznato ta baza podataka o našim tlima još nije operacionalizirana, jer se još nalazi u nečijoj “ladici”. Naša zamisao, da se Baza podataka o hrvatskim tlima prikladnim softwerom učini javnosti dostupnom i da se u postojeću Bazu podataka i dalje, redovito, unose podaci novih istraživanja ostala je (nemarom Agencije za zaštitu okoliša i nekih znanstvenih institucija) neostvarena. d) Pred 50 godina u okviru istraživanja vegetacije Sjevero- zapadne Hrvatske izrađene su i tiskane Karte rte biljnih zajednica Zapadne Hrvatske (I. Ho rvat i sur. 1954–1958) u mj. 1 : 25.000 (Sekcije: Sušak 2a, 2c, 1b i 1d). Kasnije je na tim kartama izdvojeno (S. Be r t o v ić , J. M a rt i n o vić , 1965) 17 ključnih objekata (transekata) veličine od 100 do 1300 ha, te obavljeno njihovo pedološko kartiranje i obrađena 53 reperna pedološka profila. Zamisao je, već tada bila, da se poredbenom analizom i interpretacijom vegetacijskih i pedoloških karata spomenutih transkripata provjere zakonitosti pedološko vegetacijskog slijeda, kao temeljnog kriterija za već opisanu prirodoznastvenu klasifikaciju naših šuma. Na žalost, rezultati tih važnih i opsežnih istraživanja nikada nisu ugledali svijetlo dana. U razdoblju Jugoslavenskog samoupravnog socijalizma postojala je stručna “oporba”. Vodeći uređivači, (ali i državni menadžeri) smatrali su da bi uvođenje pedološko- vegetacijskog slijeda (tj. znanstvene klasifikacije šuma) bilo odveć “revolucionarno” i prezahtijevno i da je sasvim dovoljno ono što se ima i onako kako se radi. Naša su nastojanja, da se postojeće rezultate istraživanja, uz neke dopune o sadašnjem stanju objave, kod državne uprave (Ministarstvo kulture – Uprava za zaštitu okoliša, 2006; te Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva 2005.), također bila bezuspješna. Upravo je neshvatijivo obrazloženje Ministarstva kulture, da aktivnosti predviđene našim projektom “nisu u skladu sa strategijom i akcijskim planom zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske”. Drugim riječima, nije u njihovom planu pratiti što se događa s vegetacijskim i zemljišnim pokrivačem, konkretno, Zapadne Hrvatske. I na kraju, ostaje nam još nadati se, da će Hrvatske šume d.o.o. spasiti, odnosno dovršiti ova istraživanja, nesumnjivo za šumarsku praksu korisna, a za znanost vrlo značajna. 4. Tloznanstveni parametri za kontrolu šumskog gospodarenja Nakon II. svijetskog rata teorija i praksa gospodarenja šumskim ekosustavima sve više se bavi prijelazom |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 70 <-- 70 --> PDF |
jednonamjenskog u višenamjensko gospodarenje šumom. Zahtijeva se, da šuma kao prirodno dobro i gospodarski resurs trajno zadovoljava sve brojnije potrebe društva, te da se na valjanoj ekološkoj osnovi i zaštiti postigne što veći profit u poslovanju. Ima dovoljno razloga, da se naše šumarstvo, makar postepeno, uključi u spomenuti koncept gospodarenja. Najčešće se kombinira drvno-proizvodna s vodozaštitnom i vodoopskrbnom funkcijom šume. Takva je praksa najbolje i najčešće razvijena u Kaliforniji, gdje mnogi vlasnici šume ubiru veći profit od vodoopskrbne uloge šume, nego od proizvodnje drvnih sortimenata. Za gospodarenje našim nizinskim šumama u Slavoniji može biti zanimljiv model višenamjenskog korištenja šume (multiple-use forestry) iz Finske. Grafički model trostruke namjene šume Slika 1. Točkama su prikazane kombinacije iskorištavanja u % pojedine namjene. Npr. točka D je slučaj, kad je proizvodnja drvnih sortimenata 50 %, divljači 69 % i rekreacija 10 %. Različite kombinacije namjene daju i različite ekonomske učinke s povećanjem prihoda i do 50%. Izvor podataka: OLLI SAASTAMOINEN (1982) Economice of multiple-use Forestry in the SAARISELKA FOREST and FELL area, Commun. Inst. For. Fenn. No 104, page 1–98 Helsinki. Na slici 1. prikazan je grafički model namjene šume kad se ona koristi za proizvodnju drva, uzgoj divljači i rekreaciju. Za izbor najprofitabilnije kombinacije uvažavaju se i ekološki i ekonomski čimbenici. Tloznanstveni pristup u projektiranju uvođenja modela integralnog gospodarenja u naše šumarstvo polazi od toga, da vlasnik i korisnik tla može to nacionalno bogatstvo koristiti na, za njega, najprikladniji i najprobitačniji način uz jedan jedini uvjet, da se to prirodno dobro ne degradira, odnosno da se ne umanjuje prirodno stečena plodnost tla i njegova biofizička uloga u ekosustavu. S tim u vezi potreban je razuman izbor parametara za kontrolu stanja tla. Sustav parametara mora biti jednostavan i razumljiv da bi bio i uporabljiv. Poučeni iskustvom proučavanja stanja tla, ovom prilikom, predlaže se: 1. Primjena pedološko-vegetacijskog slijeda kao osnovnog ekološkog tipa šume (opisanog pod točkom 2) smatramo bezrezervnim uvjetom, bez kojeg se ne može promicati naše šumarstvo. 2. Za terestrička šumska tla, koja imaju samo vlastitu oborinsku vodu (autohtona tla) karakterizacija tla obuhvaća organički (šumsku prostirku) i humusnoakumulativni horizont tla, a naglasak je na promjenama u organskom i adsorpcijskom kompleksu tla. Za procjenu stanja tla (svojstava i procesa) valjalo bi uvažiti sljedeće parametre. 2.1. Pedogenetska identifikacija tla i matičnog supstrata. 2.2. Granulometrijski sastav tla, volumna gustoća, sadržaj skeleta u tlu, te kapacitet tla za vodu i zrak. 2.3. Sastav i stabilnost strukturnih agregata tla. 2.4. Kiselost tla. 2.5. Kapacitet zamjene kationa i sadržaj zamjenjivih kationa u adsorpcijskom kompleksu tla (Ca, Mg, Na i K). 2.6. Sadržaj i grupni sastav humusa. 2.7. Ukupni, hidrolizirajući, amonijski i nitratni dušik. 2.8. Pristupačna hraniva u tlu (P i K). 2.9. Sadržaj u Zlatotopki ekstrahiranih: P, Ca, K, Mg, Mn, Cu, Pb, Cd, Zn. A1, Fe, Cr, Ni, S, Hg i Na. 3. Za nizinske šume (hidromorfna tla), koje imaju prevlaživanje tla podzemnom, površinskom ili bočnom vodom prati se još i režim vode u tlu. S tim u svezi prati se dinamika vlage u tlu i utvrđuje koji je dio profila prevlaživan (zamočvaren) t.j. zračne pore ispunjene vodom, kada i koliko vremena traje prevlaživanje i odakle potiče voda, koja prevlažuje tlo? Za terenske i laboratorijske metode po kojima se vrijednosti navedenih parametara tla utvrđuju propisane su ISO norme za kakvoću tla. Jakob Martinović i Andrija Vranković |