DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2007 str. 67 <-- 67 --> PDF |
TLOZNANSTVENO PROMIŠLJANJE O INTEGRALNOM GOSPODARENJU HRVATSKIM ŠUMAMA Autori ovoga teksta sudjeluju i prate stanje u šumarskom znanstveno-istraživačkom radu Hrvatske i njegovoj primjeni više od 40 godina, pa smo se ovom kratkom raspravom odazvali, da sudjelujemo u temi o integralnom gospodarenju hrvatskim šumama. 1. O udjelu ekoloških čimbenika (klime i tla) u proizvodnosti naših šuma Polazište ove rasprave stoji u činjenici, da naša šumarska operativa ne koristi potrebno znanje “kako šuma raste”, odnosno vrlo malo “kako i koliko glavni ekološki čimbenici (klima i tlo ) utječu na uspijevanje, rast i prirast šumskog drveća i šumskih sastojina”. U našem uređivanju šuma nije bilo propisa, kao ni prakse, za utvrđivanje udjela ekoloških čimbenika, posebno tla, u proizvodnosti šumskog drveća. Osnovna karakteristika uređivanja šuma bila je oslanjanje na zatečeno (iako antropogenizirano) stanje sastojina. Raspolagalo se podacima zatečenog stanja, ali ne i o proizvodnom potencijalu staništa. U takvim je okolnostima putokaz bio reproducirati postojeće stanje uz povremeno i mjestimično “raubanje” šume, odnosno provedbu kvalitetne doznake (sječe najboljih stabala). Iznenađuje, da se i danas može postupati na sličan način. Evo kako V.P. (Časopis Hrvatske šume / 47, god. 2000.) opisuje problem nezadovoljavajuće strukture proizvedenih trupaca po kakvoći : ”Unatoč dobrom izvršenju godišnjeg plana proizvodnje u proteklom razdobiju od 6 mjeseci na razi je u pr ni Poduzeća, te proizvodnji trupaca od 709.211 m3 ni ća, te smo zadovoljni strukturom proizvedenih trupaca po razredima kakvoće istaknuto je na sastanku rukovoditelja odjela za proizvodnju “..i dalje.. ”Potrebno je što hitnije poduzeti mjere, da se taj negativni trend zaustavi, jer će u protivnom doći u pitanje realizacija planiranog prihoda od prodaje trupaca za 2000. g”. U cjelini gledano, hrvatsko se šumarstvo u posljednjih 50 godina nalazi u krizi gospodarenja. Na reproduciranje zatečenog stanja, u pravilu, s negativnim odstupanjem u pogledu količine i kvalitete drvnih zaliha s obiljem argumenata upozorio je U. Golubović (Glasnik za šumske pokuse, 1991). Često spominjana (u svečanim prigodama) optimalizacija gospodarenja jamačno je izostala i izostaje iz razloga koje dalje navodimo: (točka 3). Za navedenu tvrdnju, da nedovoljno poznajemo ekološko proizvodne odnose u našim šumama i s tim u svezi neizvijesno gospodarimo imamo i krunskog svjedoka. Evo što o volumnom prirastu jele i hrasta lužnjaka u gospodarskoj jedinici piše Kle pa c (1996): “Prosječni godišnji volumni prirast hrasta lužnjaka od 7,5 m3/ha može se smatrati kao prosječna ukupna šumska proizvodnja za lužnjakove šume u Hrvatskoj. Da kako, ima gosp. jedinica gdje će ta brojka biti manja, a negdje i veća. Kao optimalni odnos, gornja granica cjelokupne proizvodnje u šumama hrasta lužnjaka može se uzeti i brojka od 10 m3/ha”. I dalje, K l epac (2001): “U našim jelovim prebornim šumama taj je prirast različit i ovisi najviše o ekološkim prilikama. U grubom prosjeku on se kreće oko 7 m3/ha; na najboljim bonitetima može doseći iznos od 15 m3/ha, a na najslabijim 3 m3/ha i manje u jednoj godini”. Izneseni podaci uzeti su iz monografskih djela o jeli i hrastu lužnjaku, pa se predmijeva, da se o tome više znalo više bi se o tome i napisalo. 2. Hrvatski model šumskog ekosustava Naši su prirodoslovci, kako će se vidjeti, zarana uočavali probleme klasifikacije terestričkih, posebno šumskih ekosustava i u tome prednjačili u razvoju europske znanstvene misli. To je lako razumjeti ako se znade, da se upravo naša domovina odlikuje vrlo varijabilnim i kontrastnim sastavnicama tih sustava, počevši od klime, reljefa, geološko-litološke građe do bogatstva organizama. Stabilne temelje istraživanju i utvrđivanju naših šumskih ekosustava (biogeocenoza) postavili su veliki hrvatski prirodoslovci M. G r a č a n i n i I. H or v at . Oni su svoja “Usporedna vegetacijska i pedološka istraživanja” započeli u prašumi Ličke Plješivice 1929. godine predpostavljajući, da između vegetacijskih i pedosistematskih jedinica tla moraju postojati zakoniti odnosi izraženi u ekosustavu. Dvadeset godina kasnije na IV. kongresu ISSS (International Soil Science Society, Amsterdam, 1950) M. Gračanin iznosi iskustvom provjerenu spoznaju o tome kako se metodološki može klasifikaciju i vrednovanje šumskih ekosustava najbolje postići, ako se oni definiraju kao pedološko-vegetacijski slijed i to taksonomskom jedinicom vegetacije u smislu Braun-Blanquet fitocenološke škole i pedosistematskom jedinicom tla u smislu srednje-europske pedološke škole (Gračanin 1950). U proteklih 50 godina u našim se, kao i u drugim sličnim fizičko-geografskim uvjetima, taj Gračaninov koncept stalno potvrđivao i promicao (Sukačev, Jenny, Pallman i dr.) pa se s pravom može reći, da je M. Gračanin: “Utemeljitelj hrvatske biofizičke klasifikacije šumskih ekosustava”. Na temelju sveukupnih pedoloških proučavanja šumsko-vegetacijskog pokrivača i posebno Horvatovih biljnih zajednica nedavno smo uspjeli (J. M ar t i no vić; A. Vranković 2006) po opisanom modelu provesti prvu prirodoznanstvenu inventarizaciju naših u inv šumskih ekosustava (staništa), te njihove glavne tipove , te njih |