DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2007 str. 87 <-- 87 --> PDF |
vunska šuma sutra (i prekosutra) autor zaključuje naoko jednostavnom formulom:...”treba vratiti autohtonu vegetaciju u Motovunsku šumu”, a do povratka u “originalno” stanje bilo bi potrebno privođenje funkciji starih korita rijeke Mirne i njene pritoke Butonige”! Bez sumnje, riječ je o dugotrajnom procesu na kojem će raditi nekoliko generacija šumara. Šumarnik Christian Gallo je to već počeo, i to ne samo ovom pričom. Drugu priču o tartufima u Motovunskoj šumi ispričao nam je, kako smo to istakli u uvodu, šumarnik Josip Hrka, koji je o tartufima do sada objavio više stručnih članaka, a 1988. g. u nakladi zagrebačke “Mladosti” tiskao i monografiju Tartufi. Priču je podijelio u sljedećih pet poglavlja: Tartuf i njegova “biljka domaćin” (1), O vrstama tartufa (2), Povijesni pregled poznavanja tartufa u Istri (3), Ugroženost tartufa u Motovunskoj šumi (4) i Obnova tartufišta (5). Bez šume nema tartufa. Šuma, stablo, korijen stabla i tartuf sudbonosno su organski povezani, reći će u uvodniku svoje priče autor. Kako u životu ove gljive sudjeluje i voda, i to ona “ljudskom rukom usmrćene rijeke Mirne”, Josip Hrka smatra da je revitalizacija starog toka Mirne danas moguća i tehnički lako rješiva! No to nije jedini uvjet da se tartuf održi, da ga beru i uživaju u toj deliciji i generacije koje dolaze. Tartufom se danas loše gospodari. “Gužva se povećava, održivog reda nema, dio ljudi sakuplja ga u krivo vrijeme, izrazito negativno ekološko ponašanje raste.” Zacijelo ne bez razloga. Nije tajna u istarskom kraju, da su ljudi i kuće podigli od sakupljanja i prodaje tartufa. U knjižici su opisane četiri vrste tartufa: istarski bijeli tartuf (Tuber magnatum), zimski crni tartuf (T. melanosporum), još jedan zimski crni tartuf (T. brumale) i ljetni crni tartuf (T. aestivum). Zbog očaravajućeg mirisa i okusa (!) najtraženiji je i postiže najvišu cijenu istarski bijeli tartuf, kojemu je Motovunska šuma daleko najbolje stanište. Sve do tridesetih godina prošloga sto- IZ POVIJESTI ŠUMARSTVA ljeća, kada su pokrenuta prva istraživanja tartufa u Istri, ove su gljive smatrane “smrdljivim krumpirima”, kojima su se hranile svinje. Kakvo se bogatstvo krije u podzemlju Motovunske šume prva će otkriti Šumarija Buzet, kada je preuzela upravu nad tom šumom i stala izvoziti tartufe u susjednu Italiju u svježem i konzerviranom stanju. Prvoj i drugoj priči autori su na kraju knjizi dodali posebno zajedničko poglavlje Ka budućnosti Motovunske šume i tartufa u njoj. Ustvrdivši da od nekadašnje “raskoši” danas, kada je u pitanju Motovunska šuma, imamo “samo ostatke tih bogatstava”, autori se s pravom pitaju: Hoćemo li ih očuvati ili satrti? Izbor je na ljudima. Ova knjižica, kao i otisnuti stihovi pjesnika Vladimira Nazora, želi pomoći pri odabiru: Motovunsko šumo Skakat ću po tebi Ti zeleno more Ko po zelen-raju, Otvori mi mladom Lijepa diko naša, Svoje čarne dvore! Motovunski gaju! Knjižicu Motovunska šuma i tartuf obima 47 stranica izdale su Općina Oprtalj i Hrvatski centar “Znanje za okoliš“ Zagreb. Urednik je Vladimir Lay, oblikovanje potpisuje Igor B je l a c, a tiskala ju je Tiskara GIPA d.o.o. Zagreb, u nakladi od 500 primjeraka u travnju 2007. g. Knjiga je bogato ilustrirana odličnim fotografijama, pretežito u boji. Uz autore teksta Christiana Galla i Tomislava Hrke, kao autori fotografija navode se: Aleksander Krt, Ranko Dokmanović, Gordana Čalić-Šverko, Goran Šebetić i Zoran Laganis. Dok u publikacijama takve i slične vrste obično nalazimo upozorenje: Nijedan dio ovoga djela ne smije se preslikavati ni umnažati bez pristanka nakladnika..., nakladnik ovoga simpatičnog djelca dobrohotno u impressumu poručuje: Ovo djelo je opće dobro i može se koristiti prema potrebama čitatelja. Čestitam! Alojzije Frković STANJE ŠUMA I ŠUMSKOG FONDA ISTRE NAKON II . SVJETSKOG RATA Proučavajući povijest naše struke na području Istre, tragajući za određenim podacima u arhivima, naišao sam na interesantan podatak u Državnom arhivu u Pazinu. Radi se o Procjeni vrijednosti istarskih šuma, što ga je za potrebe novoosnovanog (travanj 1946. god.) Privrednog vijeća za Istru i Rijeku sačinio Oblasni NOO za Istru, odnosno njegov Odjel šumarstva i šumske industrije. Procjena je napisana na 30-tak stranica, koje sadrže tablice katastra, površina, obrasta, etata, sporednih užitaka, te obračun vrijednosti šuma do 1918. godine (Austrougarska), gospodarenje od 1918. do 1943. (Italija), ratne godine 1940–1945, te konačno stanje istarskih šuma 1946. godine. Pokušat ću prikazati ono najinteresantnije. Obračun vrijednosti šuma odnosi se na šume poluotoka Istre, Cresa i Lošinja, Liburnije, Ćićarije te područje Klane, s ukupnom površinom šuma od 154.000 ha (Talijanske službene evidencije), od toga obraslo šumsko tlo 124.000 ha, a neobraslo 30.000 ha. Od obraslog na visoke šume otpada 16.500 ha, srednje |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2007 str. 88 <-- 88 --> PDF |
21.500 ha i niske šume 86.000 ha. Interesantne su posjedovne kategorije, gdje državni posjed čini 2,3 %, posjed javnopravnih tijeka (komunele) 20,5 % i privatni posjed 77,2 % (Današnje posjedovne prilike: oko 74.000 ha državne šume i oko 80.000 ha privatne šume = stanje po katastru. Realna je pretpostavka da je ukupna površina tih šuma danas iznad 200.000 ha). Prema talijanskim elaboratima veličina etata iznosi u visokim šumama 2,4 m3, srednjim 2,1 i niskim 1,7 m3 po ha, što daje ukupni godišnji etat od 232.000 m3, sa strukturom od 32.000 m3 tehničkog drva i 200.000 m3 ogrjevnog drva. Iz tih elaborata izvađeni su podaci i o sporednim šumskim proizvodima (sporednih užitaka) iz kojih proizlaze sljedeće godišnje količine: kesten 810 q, žir 1.080 q, lješnjak (lišće) 22.800 q, steljarenje 52.300 q, orah 377 q, jagode 20 q, gljive 105 q, kadulja 700 q. lovor 800 q i šparoga 600 q. Naši stariji kolege (R u ž i ć , F ra n č i š k o v i ć ) kod izrade ove procjene dali su ujedno i jednu objektivnu kritiku na spomenute talijanske elaborate. Prva se odnosi na šumski katastar iz kojega proizlazi 124.000 ha totalne površine šuma, a ona je tada iznosila oko 25.000 ha, tj. ista bi zaslužila ime gospodarske šume, a sve ostalo su progaljene šikare, šibljaci (“trnjaci”) i kamenjari – gotovo 100.000 ha, koji sa šumom nemaju puno veze, osim što se nalaze na apsolutnom šumskom tlu. Da bi ovo potvrdio iz vlastitih iskustava nakon gotovo 65 godina života i gotovo 40 godina rada u šumarskoj struci, spomenut ću stariju braću koji su čuvali stoku i napasali ih po brdima i proplancima, gotovo golima i s vrlo malo šumske vegetacije. Stric koji je radio u rudniku u Raši pričao je kako su nekada sve padine rijeke Raše bile gole i neobraštene. Pokojni lugar pričao je da se za vrijeme dok je čuvao stoku na području Drage (kopneni nastavak Limskog kanala) po svim se padinama vidjela stoka na ispaši, a danas je sve to obraslo šumom sa 200–300.000 m3 drvne zalihe. Drugi dio kritike odnosi se na određivanje etata gdje je visina od 2,4–1,7 m3 po ha. Spomenuti naši kolege naveli su podatak od maksimalno 0,6 m3 etata po ha, što bi po nihovoj procjeni iznosilo oko 80.000 m3 etata, a talijanska država je sjekla preko 230.000 m3, što je oko 150.000 m3 prekomjernog iskorištenja, pa za razdoblje od 25 godišnje vladavine Italije iznosi 3.750.000 m3. Danas kada ovaj prostor ima veće površine obraštene šumom i daleko veće drvne zalihe po hektaru, pretpostavlja se da je drvna zaliha na ovom prostoru između 7 i 8 mil. m3. Da bi to potkrijepili i financijskim pokazateljima, napravljen je izračun tzv. “šumske takse”, tj. vrijednost etata po ha na panju i dobio se izračun od 432 zlatne lire užitog god. etata, a sada on iznosi 139 istih lira, tj. on je sveden na jednu trećinu. Zasluga je Austrougarske da je ona u svim šumama u Istri ostavila znatne pričuve u drvnoj zalihi. Posebno nas interesira industrijska prerada tehničkog drveta kojega se sjeklo nešto preko 32.000 m3 godišnje. Postoje dokazi da se na ovome području preradilo tek 2.000 m3 listača, a za potrebe rudnika oko 5.000 m3 uglavnom rudnog drva četinjača, a preostalih 25.000 m3 odlazilo je kao sirovina na preradu u Italiju. Što se tiče ogrjevnog drveta, stoji teza o velikoj lokalnoj potrošnji, jer potreba ogrjeva istarskih kućanstava prelazi godišnji prirast. Postoje svjedočanstva da se ogrjevno drvo izvozilo u Trst i ostalu Italiju, a pučanstvo je manjak nadoknađivalo drvom iz pašnjačkih površina (umejci), a iskorištavalo se sve od granjevine, šiblja (fraške) i suharaka. Radeći na arhivskim materijalima pronašao sam niz podataka o savjetima i preporukama šumarske struke da se kod pučanstva populariziraju štednjaci (interesantan naziv op. a.), i da se napuštaju otvorene vatre ognjišta, koji su veliki potrošači ogrjevnog drva. Ta upozorenja sežu sve do 60-tih godina prošloga stoljeća. Radi usporedbe, navest ćemo podatak da je danas procijenjen prirast od oko 220–230.000 m3 drvne mase, a da se godišnje sječe od 50–70.000 m3. Ista je situacija i sa sporednim šumskim proizvodima, što se posebno očituje u brojkama ogromne količine lista lijeske za hranu stoke, kao i odnošenje stelje i listinca čime se osiromašuje ionako siromašno i škrto tlo. Naveden je podatak da je 1904. godine Austrija registrirala urod kestena od 12.200 q i 11.200 q oraha, pa je taj urod pao kod kestena na 7 %, a oraha na 1 %, što znači da je to vrlo vrijedno drvo nestalo s ovoga područja. Osiromašene su i devastirane najvrjednije šume u Istri, kao što je Motovunska šuma na oko 1 300 ha, Kornarija na 80 ha, Vidorna na 90 ha, Ližnjamoro na 100 ha, Kontija (“Leme”) na 760 ha, Šijana kod Pule na 150 ha, Dletovo kod Klane na 560 ha, Lisina i Lužina na području Opatije na oko 1 000 ha. Za potrebe rudnika Raša posječene su borove kulture na Krasu, kod Plomina, Kršana, Krapna, Rapca i Barbana. Zaključak je bio sastavljača Procjene vrijednosti istarskih šuma da bi daljnje “gospodarenje” ostalo na visini dosadašnjeg iskorištavanja, a logična bi i neminovna posljedica bila goli krš. Također spominju da oni nemaju razloga sumnjati u stručnu osposobljenost talijanskih šumara. Radovi na pošumljavanju, zatim manji, ali vidljivi radovi na uređivanju bujica Mirne i Raše, mjestimične pretvorbe niskih u srednje šume, a ponajprije dobro organizirana šumarsko- čuvarska služba, dokaz su da su u rukama držali čitavo šumarstvo i da su imali potporu državne vlasti. Unatoč tomu, kolonijalno iskorištavanje istarskih šuma, zbog potreba i autarhije apeninskog poluotoka, poprima karakter devastacije. Mario Marečić, dipl. ing. šum. |