DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2007 str. 42 <-- 42 --> PDF |
R. Sabadi: UČINCI HRVATSKOG ŠUMARSTVA I PRERADE DRVA NA STANJE BILANCE PLAĆANJA . Šumarski list br. 3–4, CXXXI (2007), 137-154 kupovini postići najnižu cijenu. Bit ove tržišne strukture je da nijedan kupac niti proizvođač ne vodi brigu o posljedicama vlastitih poslovnih odluka (tj. odluka kupiti, odnosno prodati proizvedeno) na druge sudionike na ovom tržištu. Svaki kupac i prodavač, pojedinačno uzevši, toliko su prema udjelu na tom tržišti maleni, da nemaju, niti mogu imati utjecaj na druge. Kako između proizvođača (odnosno prodavaoca) i kupaca nema međusobne konkurencije, ovo tržište je impersonalno. Homogen proizvod je onaj kojim perfektni impersonalni konkurenti trguju međusobno. To je slučaj kada se roba kupuje ili prodaje kao istovjetna, bez posebnih obilježja po kojima bi bilo moguće identificirati proizvođača. Kupac ne brine o izvoru konkretnog homogenog dobra i nema preferencija na robu nekog specifičnog prodavatelja (proizvođača). S druge strane, prodavateljima nije stalo komu prodaju, ne preferirajući nijednog između svojih kupaca. Ne postoji nikakav sporazum ili umjetno ograničenje. Svi gospodarski subjekti pri perfektnoj konkurenciji djeluju nezavisno, bez ikakvih međusobnih sporazuma bilo s koje strane. Perfektna mobilnost resursa još je jednim od preduvjeta perfektnog tržišta. To znači da radnici mogu posao mijenjati po želji, jednako kao i mjesto zapošljenja. Isto tako poduzeće (poljodjelsko gazdinstvo) može svoje kapacitetne mogućnosti povećavati (umanjivati) kako mu to odgovara, može na tržište doći ili ga napustiti kada god mu to odgovara. Dalja pretpostavka je da ne smije biti nigdje prisutan monopol na resurse, vlasnici prirodnih i proizvedenih resursa slobodni su i usmjeravaju se na područja maksimalne profitabilnosti (maksimizaciji dobitka). Perfektno poznavanje tržišta. Svi prodavatelji i kupci poznaju prirodu proizvoda i cijenu. Iz toga slijedi da nijedan kupac neće ponuditi višu cijenu od one ustanovljene na tržištu, što dakle pretpostavlja slobodno djelovanje ponude i tražnje. Moguće je pri tom načiniti razliku između čiste konkurencije i perfektne konkurencije. Model čiste konkurencije ublažava pretpostavke (4) i (5), uzimajući u obzir manju mobilnost resursa i manje poznavanje tržišta, dok pretpostavke 1–3 vrijede za oba modela. Ako je na tržištu samo jedan prodavatelj, nastaje tržišna struktura monopola. U tom slučaju radi se o homogenom proizvodu, zato što ne postoji još neki proizvođač koji bi bio u stanju ponuditi sličan proizvod, kao niti blizak supstitut. Ako tržišnu tražnju podmiruje mali broj proizvođača, nastaje tržišna struktura oligopol. Ovisno o tome da li oligopolisti podmiruju tražnju za homogenim ili diferenciranom proizvodom nastaju tržišne strukture čistog ili diferenciranog oligopola. Monopolistička konkurencija takva je tržišna struktura na kojemu izvjestan, relativno velik broj proizvođača, podmiruje tržišnu tražnju s diferenciranim proizvodima. Osim gornjih temeljnih modela, postoje još brojne varijacije. Ako se na tržištu pojavljuje samo jedan kupac (dakle ne prodavatelj), nastaje tržišna struktura monopsona. Podmiruju li tražnju na tržištu samo dva proizvođača, takva se tržišna struktura naziva duopol. Pojavljuje li se na tržištu samo mali broj kupaca, uz mali broj vrsta proizvoda, takva se pak tržišna struktura naziva oligopson. Tržišna struktura gdje se za jedan proizvod na tržištu pojavljuju samo jedan proizvođač i jedan kupac, tržišna struktura takvog tipa zvat će se bilateralni monopol. Ako sveukupnu tražnju može podmiriti samo jedan proizvođač, tada imamo slučaj prirodnog monopola. Ako je ekonomija obujma malena13, a tržišna tražnja velika, a samo velik broj proizvođača može, uz ostale nepromijenjene uvjete, tu tražnju zadovoljiti, razvija se perfektna konkurencija. Uvjeti za perfektnu konkurenciju, kao najpoželjniji oblik tržišne strukture, ne postoji nigdje u stvarnom svijetu. Neki tržišni oblici međutim, daleko su bliži našim teoretskim modelima no drugdje. Želimo li vidjeti perfektnu konkurenciju ili nešto tome slično na djelu, najpogodnijim primjerom čini se da je moguće naći u poljodjelstvu. Poljoprivredno tržište zasigurno ispunjava uvjete, ili bar približno, da na tom tržištu postoji bezbroj malih poduzeća (gazdinstava). Krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća nešto manje od 8 % ukupne poljoprivredne proizvodnje u SAD proizveli su nezavisni farmeri, 3/5 od te proizvodnje, proizvela su gazdinstva s godišnjim ukupnim prihodom ispod US$ 50.000. Velike korporacije s godišnjim prometom preko 1 milijun US$, sudjelovale su sa samo 13 % u ukupnoj proizvodnji. Uvjet homogenosti proizvoda i dobro informiranih kupaca i prodavatelja usko vrijedi za većinu poljodjelskih tržišta, odnosno roba. Postavlja se pitanje: što je odlučno u snazi malih gazdinstava u poljoprivredi? Odgovor je možda lakše naći zapitamo li se što je moglo biti uzrok promašaju velikih korporacija da bi bile tako uspješne kao ostale djelatnosti u industriji? Povijest svojevremenog brzog, napuhanog, “agribusiness”-a n kasnih šezdesetih, u tomje je pogledu ilustrativan. Ekonomija obujma (Economies of Scale) dobitak u proizvedenim količinama i/ili trškovima zbog povećanja prozvodnog poduzeća (ili npr. poljodjelskog gazdinstva). |