DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2007 str. 101 <-- 101 --> PDF |
MEMORIAM BRANKO SPECIC, dip. ing. šum. Smrt nakon teške bolesti, neočekivano je iz naših redova, naglo i zauvijek otela uvaženog i nadaleko poznatog šumara Branka Špečića, diplomiranog inženjera šumarstva, dragog i popularnog kolegu, dugogodišnjeg člana u Hrvatskom šumarskom društvu – ogranak Zagreb. Rođen je 25. 3. 1928. godine u mjestu Mrežničke Poljice, u blizini Duge Rese u radničkoj obitelji od oca Mije i majke Barbare rođene Barišić. Osnovnu školu završio je u mjestu Sv. Petar na Mrežnici 1939. g., a nakon toga i realnu gimnaziju u Karlovcu 1947. godine, gdje je i maturirao. Odabravši šumarstvo upisao je Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu, gdje je apsolvirao školske godine 1950/51., okrunivši svoje školovanje diplomom inženjera šumarstva 19. 9. 1952. godine. Kolega Špečić odmah po završetku školovanja zapošljava se od 1953. do 1954. u tadašnjoj Šumariji Vrginmost, u svojstvu zamjenika upravitelja. U duhu tadašnjeg vremena, nakon dvije godine biva premješten za zamjenika upravitelja u Šumariju Generalski Stol između 1954. i 1955. godine. Poslije toga upravitelj je Šumarije Pisarovina i tu ostaje punih 13 godina, potpuno ovladavši praktičnim gospodarenjem šumama toga područja. Od 1968. g. pa sve do 1993. g. radi neprekidno u Gradu Zagrebu kao Gradski inspektor za šumarstvo, lovstvo i zaštitu bilja u šumarstvu, gdje se istovremeno usavršava za rad u upravnim strukturama. Kao stipendist engleske tehničke st e pomoći odlazi ii u uu Veliku Britaniju. z (1928 -2007) Tema putovanja bila je “Upoznavanje suvremenih metoda koje se primjenjuju pri umjetnom pošumljavanju”. U organizaciji Grada Zagreba 1979. g. boravi u Londonu, Amsterdamu i Stuttgartu na studijskom putovanju s temom “Parkovi Evrope”. Nastavlja obavljati svoju funkciju i tijekom Domovinskog rata u novim okolnostima i novoj organizacijskoj formi, dajući velik doprinos u obrani Grada Zagreba i cijele svoje ugrožene domovine Hrvatske, koju je kao častan Hrvat neizmjerno volio, jednako kao i svoju šumarsku struku. No, nije naš Branko ostao zapamćen samo kao šumarski stručnjak. Brojna su lovačka društva i lovci grada Zagreba upoznali njegovu plemenitost i nesebičnost u ostvarenju svojih ciljeva, od kojih je primio i mnoga zaslužena priznanja i odlikovanja. Za njegove zasluge Ured za poljoprivredu i šumarstvo Grada Zagreba prije odlaska u mirovinu dodjeljuje mu mjesto savjetnika za šumarstvo, lovstvo i zaštitu bilja u razdoblju od 1993. do 1. 4. 1995. godine. U tom vremenu kolega Branko izrađuje svoje posljednje stručno djelo pod nazivom “Program za zaštitu divljači u Parku prirode Medvednica”. Kao stalni višegodišnji član našeg ogranka, tijekom svojeg uredovanja, posebice u razdoblju između 1980–1984. g. istakao se radeći u tijelima Saveza društava ITŠDI, aktivno kao član samoupravne radničke kontrole te redovito nazočio sjednicama izvršnih odbora, ostavši do kraja vjeran svome Hrvatskom šumarskom društvu ogranak Zagreb i nakon odlaska u mirovinu 1. travnja 1995. Pomiren s tom činjenicom znao je nama, svojim kolegama i suradnicima, često ponavljati značajnim glasom uz duboki uzdah: “ Ja sam svoju knjigu napisao”. Nažalost, dragi Branko, došao je i taj dan kada se zauvijek moramo rastati. Ali, kao što se ni ruke ni ptice ne rastaju, ne rastaju se ni vode, ni šume na granici ni izvan granice života. Vječnost je izvan svih granica, izvan svih okvira. Nama, koji stojimo tu iza tebe, ostaje grob u zemlji i unutar nijeme tišine uspomena na šumara koji je upisao u svoju Zelenu knjigu slaveći život šumu, koja se ne može nikada rastati ni od tebe ni od sebe ni od nas. Stoga zapalimo osim crvene, bijele, plave još jednu svijeću zelene boje za dušu našeg umrlog kolege šumara, gradskog inspektora gospodina Branka Špečića, pisca svoje neobične zelene knjige koju je pisao cijeloga svog života, posvetivši je ponajprije svojim najmilijima – svojoj mami Barbari za koju se vjerno i strpljivo brinuo do zad |